Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4679/16 (E. A. i M. Š.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Dosjelost
- Nekretnina
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4679/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4679/16, rješavajući apelaciju Emilia Abramovića i Mire Šobak, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka
a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Emilio Abramović i Mira Šobak protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 034601 13 Rev od 20.
septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Emilio Abramović i Mira Šobak (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Adin Brajić, advokat iz Travnika, podnijeli su 8. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 034601 13 Rev od 20. septembar 2016. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 034601 12 Gž od 22. marta 2013. godine kojom je odbijena žalba apelanata i potvrđena Presuda Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekst: Općinski sud) broj 51 0 P 034601 10 P od 28. juna 2012. godine. Presudom Općinskog suda odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je tužena (Općina Vitez) dužna apelantima priznati pravo vlasništva na nekretninama upisanim u zemljišnim knjigama (pobliže opisane u izreci prvostepene presude), te trpjeti da se navedene nekretnine prenesu u novi uložak iste k.o. u korist apelanata s dijelom ½.
3. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je odredbama člana 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVP) propisano da se pravo vlasništva stiče po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem. Takođe je navedeno da je odredbama člana 38. ZVP propisano da se pravo vlasništva na nekretninama na osnovu pravnog posla stiče upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su rješenjem tužene iz 2010. godine apelantima dodijeljene na korištenje sporne parcele, koje su neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište, a u cilju kompletiranja drugih građevinskih parcela. Vrhovni sud je naveo da nisu opravdani navodi apelanata da su sporne nekretnine kupili na osnovu dokumentacije tužene koja se odnosi na urbanističku, građevinsku i upotrebnu dozvolu. Vrhovni sud je ukazao da se kupovina nekretnina u tom periodu mogla obaviti samo u skladu sa odredbama člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti kojima je propisano da ugovor, na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine na nepokretnosti, mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. Shodno tome, Vrhovni sud je ukazao da je tužena dodijelila apelantima sporne nekretnine, koje su gradsko građevinsko zemljište, na korištenje uz naknadu (za namjenu koja nije zakonom propisana, tj. u cilju kompletiranja druge parcele), te da ovaj osnov ne može zamijeniti kupoprodajni ugovor sa svim formalnim uslovima za njegovu pravnu valjanost. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da insisitiranje apelanata na činjenici "da su upisani u zemljišnoj knjizi kao suvlasnici na nekretnini na kojoj je izgrađen poslovni objekat", nije relevantno, jer nije dokazano da sporne nekretnine služe redovnoj upotrebi zgrada, te da nema osnova za primjenu odredaba člana 12. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, ni odredaba člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu. Isto tako je konstatovano da prigovori apelanata da tužena nije osporavala posjed spornih nekretnina u periodu od 1996. do 2009. godine, a zbog čega su apelanti stekli pravo suvlasništva dosjelošću, nije osnovan, jer je tokom postupka dokazano da su sporne nekretnine apelantima dodijeljene 2010. godine.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava, na koja su apelanti ukazali u apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman