Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3624/14 (V. K.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokaz
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Kontradiktornost
- Pravo na odbranu
- Krivični postupak
- Ispitivanje svjedoka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3624/14
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3624/14, rješavajući apelaciju Vladimira Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vladimira Kovačevića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 051925 14 Kž od 14. maja 2014. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 051925 13 K od 5. novembra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vladimir Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Brezika - Brčko, kojeg zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčkog, podnio je 1. augusta 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 051925 14 Kž od 14. maja 2014. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 05192513 K od 5. novembra 2013. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo izdržavanje kazne zatvora na kojem se nalazi do donošenja odluke o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud, odlučujući o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere, donio je Odluku broj AP 3642/14 od 21. oktobra 2014. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je zahtjev odbio.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Tužilaštva Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 11. januara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Svi pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 K 05192513 K od 5. novembra 2013. godine apelant je proglašen krivim za počinjeno krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona SRBiH (u daljnjem tekstu: KZSRBiH) i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od četiri godine.
7. U obrazloženju, a nakon navođenja dokaza koje je predložilo Tužilaštvo, Osnovni sud je istakao da je donio procesna rješenja na prijedlog Tužilaštva da se napravi izuzetak od neposrednog saslušanja svjedoka, te su pročitani iskazi dati u istrazi, i to svjedoka: Ivana Solde, Nebojše Miloševića i Saše Veljovića. Osnovni sud je istakao da su ovi svjedoci više puta pozvani na pretres, ali su im dostave uglavnom bile neuredne, odnosno s naznakom da su nepoznati na adresama na koje im je poziv upućen u Hrvatskoj, Srbiji i Njemačkoj. Osnovni sud je stoga zaključio da se navedeni svjedoci ne mogu pronaći, odnosno da je njihov dolazak za sud znatno otežan iz važnih razloga, zbog čega je, primjenom člana 273. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), donio odluku da se pročitaju njihovi iskazi iz istrage.
8. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi (svjedoci i materijalni dokazi) utvrđeno da je apelant, kao pripadnik rezervnog sastava vojne policije JNA, 24. oktobra 1991. godine, oko 23 sata, u Brčkom, na terasi ispred kockarnice „Kasino“, uočio ispred ulaza u kockarnicu Mladena Mihalja (u daljnjem tekstu: ubijeni), koji je bio u maskirnoj uniformi hrvatske vojske - Zbor narodne garde i koji je razgovarao s Mirsadom Lišićem. Nadalje je utvrđeno da je apelant tom prilikom, u namjeri da ga liši života, ubijenom prišao s leđa sa uperenim pištoljem, te kada se ubijeni na upozorenje Mirsada Lišića pokušao okrenuti, iz neposredne blizine, iz pištolja preciziranog u presudi, u ubijenog ispalio jedan metak koji je ubijenog pogodio i nanio mu prostrijelnu ranu, uslijed čega je ubijeni odmah umro. Utvrđeno je da je isti metak pogodio i Mirsada Lišića u predio lakta desne ruke. Osnovni sud je naveo da je u toku postupka, putem međunarodne pravne pomoći, izvršeno saslušanje svjedoka Nebojše Miloševića, i to u beogradskom Višem sudu i Saše Veljovića pred nadležnim Istražnim odjelom u Njemačkoj. Nadalje je navedeno da su ovi svjedoci svojim iskazima potvrdili iskaze i drugih svjedoka, poimenično navedenih u presudi (prvenstveno Mirsada Lišića, direktnog očevica događaja kojeg je, također, pogodio ispaljeni metak, te ostalih lica koja su se tu zatekla neposredno poslije događaja i uočila određene stvari), kao i da su njihovi iskazi bili u saglasnosti s materijalnim dokazima. Osnovni sud je istakao, analizirajući iskaze svjedoka Lišića i pročitani iskaz Miloševića, da ova dva svjedoka koja se nisu poznavala i nisu u kontaktu svih ovih godina nakon događaja, gotovo na identičan način opisuju događaj. Imajući u vidu dokaz koji je predložila odbrana, izjavu Miloševića koja je data 5-6 dana nakon događaja, Osnovni sud je, također, istakao da je odmah primijetio da se uopće ne zna kome je data ova izjava, nego je paušalno navedeno da je data organu sigurnosti. Osnovni sud je, također, cijenio okolnosti koje su tada već vladale, blizinu već aktivnih sukoba i tenzije u gradu, pa je razumljiv takav sadržaj izjave date u to vrijeme jer je Milošević imao interes da dâ izjavu koja ide u prilog „saborcu“ apelantu. Međutim, Osnovni sud je jasno naveo da Milošević sigurno nije imao razloga da lažno opiše događaj u momentu kada je davao izjavu istražnom sudiji (u Beogradu) nakon svih upozorenja koja je dobio i, pri tome, još suštinski na isti način kao Lišić.
9. Osnovni sud je, također, utvrdio i da je utvrđeno da je apelant u vrijeme stupanja u rezervnu službu tadašnje JNA zadužio oružje, i to pištolj preciziran u presudi, što uopće nije sporno i što se potvrđuje dokazima tužioca, te da, s tim u vezi, nije od značaja za konkretan postupak činjenica da je prilikom vještačenja čahure koja je pronađena na mjestu ubistva utvrđeno da ona ne potječe iz navedenog pištolja koji je apelant zadužio. Ovo stoga jer, kako je obrazložio Osnovni sud, optužnicom nije ni tvrđeno da je ubistvo izvršeno iz pištolja koji je apelant zadužio, nego iz pištolja drugog kalibra, i to 7,62 mm, a ta tvrdnja i odgovara dokazima pronađenim na licu mjesta, kao i provedenom vještačenju. Osnovni sud je, također, naveo da u situaciji kada je sud prihvatio iskaze svjedoka i potkrepljujuću materijalnu dokumentaciju, na osnovu kojih dokaza je pouzdano zaključio ko je izvršio opaljenje i prihvaćajući dokaze koji govore o tragovima u vezi sa oružjem iz kojeg je izvršeno opaljenje, a sve u vezi sa subjektivnim i objektivnim identitetom optužnice, potpuno je irelevantna činjenica da opaljivanje nije izvršeno iz oružja koje je zadužio apelant.
10. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Apelacionom sudu koji je Presudom broj 96 0 K 051925 14 Kž od 14. maja 2014. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je nakon održane sjednice vijeća tog suda utvrđeno da je neosnovan apelantov žalbeni navod da osporena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama jer je, prema mišljenju Apelacionog suda, prvostepeni sud dao detaljno obrazloženje iz kojeg je vidljivo na osnovu kojih dokaza je nesporno utvrđeno da je apelant počinio predmetno ubistvo i da je Osnovni sud za sve svoje zaključke dao logične i uvjerljive razloge koje prihvaća i Apelacioni sud. Navedeno je i da je, suprotno stavu žalbenih navoda, Apelacioni sud zaključio da je prvostepena presuda zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, te da u konkretnom slučaju nije bilo bitnih povreda procesnog zakona. S tim u vezi navedeno je da je svjedok Nebojša Milošević bio vojnik na redovnom odsluženju vojnog roka u kasarni Brčko i da je u vrijeme ubistva bio u sastavu grupe vojnika koji su izašli u grad i da je neposredno prisustvovao događaju, kao i Mirsad Lišić koji je tom prilikom bio i ranjen. Navedeno je i da je neosnovana žalbena tvrdnja u vezi sa vještačenjem tragova vatrenog oružja koje je bilo povjereno Ministarstvu unutrašnjih poslova u Sarajevu i u vezi s kojim je apelant tvrdio da je nesporno utvrđeno da ubistvo nije izvršeno oružjem koje je apelant zadužio jer je, kako je obrazložio Apelacioni sud, utvrđeno da je ubistvo izvršeno oružjem kalibra 7,62 mm, a da se ne radi o oružju koje je apelant zadužio prilikom primanja u rezervni sastav, te da pri tome jasno proizlazi da nije ni tvrđeno da je ubistvo izvršeno oružjem koje je apelant zadužio. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud je zaključio da je apelantova žalba neosnovana, te je potvrdio prvostepenu presudu. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u činjenicu da je sud kao dokaz koristio iskaz Nebojše Miloševića dat Višem sudu u Beogradu, te da ovaj svjedok nije saslušan pred sudom, čime je odbrani onemogućeno da ga ispita. Apelant, također, ukazuje da je nekoliko dana nakon događaja ovaj isti svjedok dao izjavu iz koje proizlazi da nije naveo (neposredno nakon događaja) apelanta kao izvršioca, a koju sud nije prihvatio. Apelant je, također, doveo u sumnju nemogućnost dolaska ovog svjedoka pred sud, odnosno smatra da sud nije preduzeo sve mjere koje su bile potrebne da bi se taj svjedok doveo na raspravu i da je nevjerovatno da je samo nekoliko mjeseci nakon što je ispitan u sudu u Beogradu njegovo prebivalište postalo nepoznato i sam svjedok nedostupan sudu. Apelant je naveo da nije dokazano da je kriv, kao i da nije utvrđeno da je pucao iz oružja koje je imao, kao i da nije rađena parafinska rukavica, niti tragovi barutnih čestica, uslijed čega je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
12. U odgovoru na apelaciju Apelacioni sud ističe da ostaje pri obrazloženju iz odluke, te da u postupku nisu povrijeđena apelantova prava.
13. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju ističe da je koristio pravo čitanja iskaza svjedoka iz istrage jer se radi o licima koja žive u inostranstvu i čije prisustvo nije mogao osigurati, kao i da je prije čitanja navedenih iskaza saslušan svjedok očevidac, te su ove izjave potkrijepile njegov iskaz dat pred sudom. Osnovni sud navodi da nije došlo do povrede prava koja apelant ističe u apelaciji, tumačeći činjenice na način koji njemu odgovara.
14. U veoma opširnom odgovoru na apelaciju Tužilaštvo ističe da su sudovi kritički, argumentirano i u skladu s procesnim pravilima tretirali svaki izvedeni dokaz i o tome dali jasna i logična, činjenično i pravno adekvatna obrazloženja, te su navodi iz apelacije neosnovani. V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko Distrikta“ - prečišćeni tekst br. 13/34/13 i 27/14) relevantne odredbe glase: Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. [...] Član 273.
Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal ili za dodatno ispitivanje.
U ovom slučaju, osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.
(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka. [...] VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. juna 2014. godine, a apelacija je podnesena 1. augusta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije.
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d. da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega.
23. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta te, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
24. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6. on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34).
25. U konkretnom slučaju apelant isključivo pokreće pitanja ocjene dokaza i svoje nemogućnosti da ispita svjedoka, pa će Ustavni sud ispitati njegove navode u skladu sa članom 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije.
26. Kada se utvrđuje je li postupak u cjelini bio pravičan, potrebno je uzeti u obzir i jesu li poštovana prava odbrane. Posebno se mora ispitati je li apelantu pružena prilika da ospori vjerodostojnost dokaza i da se usprotivi njegovoj upotrebi. Osim toga, mora se uzeti u obzir i kvalitet dokaza, između ostalog, i je li, zbog okolnosti u kojima je dokaz pribavljen, dovedena u pitanje njegova pouzdanost ili tačnost (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Bykov protiv Rusije, presuda od 10. marta 2009. godine [GC], predstavka broj 4378/02, stav 90).
27. Apelant navodi da je sud kao dokaz koristio iskaz svjedoka Nebojše Miloševića dat u istrazi, da nije cijenio izjavu istog svjedoka iz 1991. godine (datu neposredno nakon događaja), kao i da nije uložio potreban napor da se svjedok pojavi pred sudom, čime je apelantu povrijeđeno pravo na pravičan postupak, kao i da nisu „utvrđeni drugi dokazi koji ukazuju na [apelantovu] krivicu“.
28. Ustavni sud podsjeća kako je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati ni u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda mora se utvrditi je li licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se cijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu jesu li uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine).
29. U ovom kontekstu zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li dokazi u korist i protiv lica koje je u pitanju prezentirani tako da osiguraju pravičan postupak (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Barım protiv Turske (dec.), aplikacija broj 34536/97 od 12. januara 1999.godine).Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda „u principu sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa“ (vidi, Evropski sud, Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, Serija A-166). Ovakvu praksu slijedi i Ustavni sud (vidi, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Primarni zadatak domaćih vlasti je da formuliraju i primijene pravila koja se tiču prihvatljivosti dokaza (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, odluka o dopustivosti od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Osim toga, Ustavni sud, u načelu, nije nadležan da procjenjuje činjenično stanje koje su utvrdili redovni sudovi ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojima se presuda zasniva ne izgledaju proizvoljno i neprihvatljivo.
30. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud najprije primjećuje da u kontekstu „neprihvatanja“ izjave koju je svjedok Milošević dao 1991. godine, neposredno nakon kritičnog događaja, a u kojoj nije ukazivao na apelanta kao izvršioca krivičnog djela Osnovni sud jasno navodi, prije svega, da se ne zna kako i kome je data ova izjava jer je paušalno navedeno da je izjava data „organu bezbjednosti“. Osnovni sud je dalje cijenio i sadržaj izjave (iz 1991. godine) sa općepoznatim okolnostima koje u to vrijeme vladaju, „predvečerje sukoba“, te je cijenio da je razumljiv sadržaj same izjave (tada date), odnosno da je Milošević imao interes da navede ono što ide u prilog njegovom „saborcu“. Međutim, Osnovni sud jasno ukazuje da Milošević sigurno nije imao razloga da lažno opiše događaj u momentu kada je dao izjavu pred istražnim sudijom u Beogradu, nakon svih zakonskih upozorenja, pri tome dovodeći sadržaj same izjave (na način kako je opisan događaj) u vezu sa iskazom svjedoka Lišića. Stoga, Ustavni sud u obrazloženju osporene presude vidi jasan i obrazložen stav suda zašto izjavi istog svjedoka, koja je data dosta vremena kasnije, nakon što se kritični događaj desio, poklanja vjeru, te ovakvo obrazloženje suda Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim ili da se na ovaj način krše standardi prava na pravično suđenje u vezi sa ocjenom ili prihvatljivošću dokaza. Također, imajući u vidu da apelant problematizira da je utvrđeno da nije pucano iz oružja koje je apelant imao (dužio), odnosno da „nisu utvrđeni drugi dokazi koji potvrđuju krivicu apelanta“, Ustavni sud primjećuje da su sudovi dali jasno i detaljno obrazloženje da nije ni utvrđeno da je apelant pucao iz oružja koje je zadužio, što i nije sporno, te detaljno opisali postupak kako su na pouzdan način (a najprije izjavama neposrednih očevidaca) došli do zaključka da se događaj desio baš na način opisan u optužnici. Ustavni sud, također, primjećuje da ne postoji potreba suda da utvrđuje druge dokaze koji potvrđuju apelantovu krivicu kada je već utvrđeno dovoljno dokaza koji sa sigurnošću na to ukazuju, te smatra da u konkretnom slučaju, u ovom dijelu, nije došlo do povrede prava na pravično suđenje.
31. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji vrijede i za svjedoka optužbe (vidi presudu Evropskog suda, Unterpertinger protiv Austrije, od 24. novembra 1986. godine, Serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti s tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Međutim, Ustavni sud naglašava da ova odredba nema apsolutno djelovanje, tj. ovo pravo optuženog nije neograničeno, a izuzeci su propisani zakonom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 105/03 od 30. novembra 2004. godine, st. 25-27).
32. U konkretnom slučaju apelant ističe nemogućnost da ispita svjedoka Nebojšu Miloševića, čiji je iskaz pročitan pred sudom, navodeći povredu prava na kontradiktoran postupak, kao i da nije zadovoljen standard da država uloži poseban napor da se apelantu osigura pravo na odbranu.
33. Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud, donoseći procesne odluke, donio i odluku da se iskazi svjedoka (između ostalih i svjedoka Miloševića), koji su dati u istrazi, na osnovu člana 273. stav 2. ZKP-a koriste kao dokaz na glavnom pretresu. Osnovni sud je to opravdao činjenicom da svjedoci, iako su pozvani nisu bili dostupni, odnosno bili su nepoznati na adresama na koje im je poziv upućen, te je sud zaključio da je njihov dolazak pred sud znatno otežan. Iz obrazloženja osporene prvostepene presude jasno proizlazi da je svjedok Nebojša Milošević dao iskaz istražnom sudiji i da je poučen o svojim pravima. Ustavni sud primjećuje da apelant, dakle, ne problematizira zakonitost ovog dokaza, već ukazuje na nemogućnost da ispita svjedoka Miloševića, pogotovo da se svjedok izjasni zašto je promijenio ranije dati iskaz (iz 1991. godine, neposredno nakon događaja). S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da iz prakse Evropskog suda proizlazi jasan stav da optuženo lice ima pravo da uzme učešća na raspravi i da se predmet iznese pred sud, te da svi dokazi „u principu“ treba da budu izneseni u prisustvu optuženog na glavnoj raspravi kako bi optuženi ovim dokazima (optužbe) mogao da suprotstavi svoje argumente. Ako nije postojala adekvatna i propisna prilika da optuženi ispita svjedoka, njegova presuda ne može isključivo ili uglavnom biti zasnivana na svjedočenju svjedoka kojeg nije bio u mogućnosti da ispita. Evropski sud je veoma striktan i jasan oko tumačenja ove odredbe koja ne ostavlja prostora za izuzetke od ovog pravila. Međutim, Evropski sud je, također, jasno stao na stav da ako je ovakav dokaz korišten (konkretno izjava data u nekom „predkrivičnom“ postupku, policija istraga i slično) taj dokaz može dovesti do presude samo ako postoji dokaz koji potvrđuje tu izjavu.
34. Slijedeći navedeno, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud jasno naveo da je apelantova krivica utvrđena na osnovu izjava svjedoka, prije svega očevidaca događaja (Lišića koji je tom prilikom i pogođen), te je uporedio njegovu izjavu sa iskazom svjedoka Miloševića datom u istrazi. Nadalje, Osnovni sud sasvim jasno i navodi da se ova dva svjedoka ne poznaju, da se nakon događaja nikada nisu sreli, ali da na gotovo identičan način u suštinskim dijelovima opisuju događaj. Osim toga, Osnovni sud je cijenio i ostale izjave svjedoka, kao i materijalnu u dokumentaciju, a Apelacioni sud je potvrdio prvostepenu presudu.
35. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, kao i praksu Evropskog suda, Ustavni sud zaista zapaža da je sa aspekta pravičnosti suđenja Osnovni sud, a što je potvrdio Apelacioni sud, dao jasno obrazloženje, odnosno zašto je koristio iskaz svjedoka Miloševića dat u istrazi, pozivajući se na zakonsku mogućnost, te je ove dokaze na veoma jasan i uvjerljiv način „potkrijepio“ drugim dokazima iz postupka, pogotovo iskazom svjedoka očevica koji je dao izjavu na glavnom pretresu, čime su zadovoljeni standardi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije. Također, činjenica koju apelant navodi da nisu preduzete sve mjere da se osigura prisustvo ovih svjedoka, bez daljnje konkretizacije koje su to mjere i šta je propust suda, ne upućuje na zaključak da sud nije sve i preduzeo. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda nesumnjivo proizlazi da je sud pokušao da pozove svjedoke (uključujući Miloševića), te da su bili nepoznati na adresama koje je sud imao, uslijed čega je koristio mogućnosti propisane zakonom, ali postupajući na način koji zadovoljava standarde prava na pravično suđenje.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da u krivičnom postupku protiv apelanta nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je sud dao jasne razloge i obrazloženja za svoje odluke, ocjenom zakonito provedenih dokaza, iz kojih je izveo svoje zaključke o utvrđenim činjenicama koji se ni u jednom segmentu ne čine proizvoljnim.
38. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno ni apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije jer je sud opravdao svoje razloge zbog kojih je čitao iskaz svjedoka na glavnom pretresu, uz pozivanje na relevantne zakonske odredbe, što u datoj situaciji ne krši standarde prava na pravično suđenje.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman