Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4718/16 (H. Z., vlasnik farme "Zvizdić")
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4718/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4718/16, rješavajući apelaciju H. Z., vlasnika farme "Zvizdić", na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka
a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio H. Z., vlasnik farme "Zvizdić", protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 019777 14 U od 28. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. H. Z., vlasnik farme "Zvizdić" (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilijaša, podnio je 13. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 019777 14 U od 28. oktobra 2016. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv Rješenja tuženog (Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, Sarajevo) od 18. decembra 2013. godine, kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Federalne uprave za inspekcijske poslove Sarajevo od 11. novembra 2013 godine, kojim je naređeno apelantu da izvrši povrat federalne novčane podrške u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je rješenjem tuženog apelantu odobreno izdvajanje sredstava iz budžeta tuženog za 2012. godinu za kapitalna ulaganja za projekt Objekat za uzgoj goveda, skladištenje, hlađenje, otkup i preradu poljoprivrednih proizvoda u određenom novčanom iznosu. Nadalje je navedeno da je federalni poljoprivredni inspektor 2. avgusta 2013. godine kod apelanta izvršio redovnu kontrolu primjene Zakona o novčanim podrškama u poljoprivredi u ruralnom razvoju i da je u zapisniku konstatovano da se nadzor vrši u vezi sa tačkom B/1-A čl. 6, 7. i 9. Pravilnika o uslovima i načinu ostvarivanja novčanih podrški po modelu ruralnog razvoja. Takođe je navedeno da je federalni inspektor konstatovao da proizvodnja za koju je podnesen zahtjev za novčanu podršku nije ostvarena u prikazanom obimu i da je u dijelu objekta, koji je bio namijenjen za skladištenje, hlađenje, otkup i preradu poljoprivrednih proizvoda, izvršena prenamjena i da je u tom prostoru opremljeno pet apartmana u svrhu iznajmljivanja istih u funkciji razvoja agroturizma. Kantonalni sud je naveo da je zapisnik potpisan od strane H. Z. koji je primjedbom stavio akcenat na činjenicu da je ciljna djelatnost apelanta razvoj agroturizma, što je u projektu posebno navedeno i da je opisana promjena na terenu izvršena u tom pravcu, te da je svjestan za koje namjene mu je odobren podsticaj, te da neće odustati od projekta i da će izvršiti dislokaciju nekih objekata. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 23. stav 2. Zakona o novčanim podrškama u poljoprivredi i ruralnom razvoju propisano da je korisnik dužan dobivena sredstva namjenski koristiti, a dokumentaciju na osnovu koje je ostvario novčanu podršku čuvati tri godine od dana odobravanja novčane podrške (isto je propisano i Odjeljkom IV – Obaveze korisnika nakon prijema podrške tačke 1. i 2. Uputstva za ostvarivanje novčanih odrški u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji). Dakle, Kantonalni sud je istakao da apelant nije sa odobrenim i isplaćenim sredstvima podrške postupio u skladu sa preuzetim obavezama. Shodno tome, Kantonalni sud je istakao da je odredbama člana 108. tačka 1, 5. i 8. Zakona o inspekcijama u FBiH propisano da kada inspektor utvrdi da subjekt nadzora ne postupa ili postupa nepravilno ili nepotpuno prema obavezama koje su određene propisima, obavezan je prema utvrđenom činjeničnom stanju u zapisniku o obavljenom inspekcijskom pregledu naložiti odgovarajuće upravne mjere i to: narediti da se utvrđeni nedostaci i nepravilnosti otklone na način i u roku kako je određeno ovim zakonom i propisima na koje se odnosi inspekcijski nadzor (tačka 1.), prisilno provesti izvršenje određenih upravnih mjera kada ih subjekt nadzora sam ne izvrši (tačka 5.) i odrediti i druge mjere i obaviti radnje koje su određene ovim zakonom i posebnim propisima (tačka 8.). Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da su prvostepeni organ i tuženi pravilno i u skladu sa citiranom zakonskom odredbom, kao i u skladu sa odredbama člana 56. tačka 4. Zakona o poljoprivredi i člana 37. tačka 3. Zakona o novčanim podrškama u poljoprivredi i ruralnom razvoju, odredili odgovarajuću mjeru povrata nenamjenski utrošenih sredstava.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja je ukazao u apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman