Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2989/14 (Trgovačko društvo „Euro line“ d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2989/14

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2989/14, rješavajući apelacije Trgovačkog društva „Euro line“ d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Trgovačkog društva „Euro line“ d.o.o. Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 004646 13 Rev od 27. marta 2014.

godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 004646 12 Pž od 17. juna 2013. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 004646 04 Ps od 6. juna 2012. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Trgovačkog društva „Euro line” d.o.o. Banjaluka podnesena protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 004646 13 Pžip od 17.

februara 2014. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 004646 13 Ip od 29. oktobra 2013. godine zato što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Trgovačko društvo „Euro line“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Banjaluci, kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banjaluke, podnijelo je 27. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 004646 13 Rev od 27. marta 2014. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 004646 12 Pž od 17. juna 2013. godine i Presude Okružnog privrednog suda (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 004646 04 Ps od 6. juna 2012. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 2989/14.

2. Apelant je putem istog advokata 8. augusta 2014. godine podnio još jednu apelaciju osporivši, kako je to apelant u dopuni apelacije precizno naveo, Rješenje Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 004646 Pžip od 17. februara 2013. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 004646 Ip od 29. oktobra 2013. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 3700/14. Budući da iz sadržaja apelacije, dokaza priloženih uz nju, kao i grešaka u kucanju datuma odluka, nije bilo jasno koje odluke apelant zapravo osporava navedenom apelacijom, 4. novembra 2016. godine od apelanta je zatraženo da precizira, odnosno dopuni apelaciju, što je apelant podneskom od 10. novembra 2016. godine i učinio.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Odlučujući o apelaciji broj AP 3700/14 Ustavni sud je Odlukom broj AP 233/13 (u okviru koje je riješena apelacija broj AP 3700/14) predmetnu apelaciju odbacio zbog proteka roka za njezino podnošenje (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 233/13 od 21. oktobra 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Međutim, Rješenjem Ustavnog suda broj AP 3700/14 od 27. oktobra 2015. godine usvojen je apelantov zahtjev za preispitivanje citirane odluke jer je u postupku preispitivanja utvrđeno da je prilikom razmatranja dopustivosti apelacije cijenjena pogrešna odluka.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i punomoćnika tužioca u predmetnom postupku „Merkur“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 1. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i punomoćnik tužioca su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 3. do 7. novembra 2016. godine.

6. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije istog apelanta koje proističu iz istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2989/14 i AP 3700/14 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2989/14.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

8. Parnične stranke su zasnovale obligaciono-pravni odnos na osnovu Okvirnog ugovora o zajedničkoj prodaji od 26. novembra 2001. godine (u daljnjem tekstu: Okvirni ugovor), te njegovim aneksima I i II od 27. februara 2002. godine, odnosno 24. decembra 2003. godine, na osnovu kojih je dogovoren način poslovanja parničnih stranaka i trajanje poslovne saradnje (deset godina). Suština poslovne saradnje se sastojala u tome da je apelant preuzeo u posjed poslovni prostor u Banjaluci u Ulici Veselina Masleše broj 10 (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor) u vlasništvu tužioca, koji je apelant adaptirao, nakon čega je trebao da organizira cjelokupan proces proizvodnje, prodaju robe i sl., uz jasne obaveze tužioca (ustupanje predmetnog poslovnog prostora, osiguranje dokumentacije za sanaciju i adaptaciju, osiguranje potrebnog broja radnika i sl.), sve shodno dogovoru parničnih stranaka, ugovorivši još i podjelu dobiti 50% : 50%. U parničnom postupku se odlučivalo o tužbenom zahtjevu tužioca kojim je tražio predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora i raskid Okvirnog ugovora i njegovih aneksa, te o apelantovom protivtužbenom zahtjevu kojim je tražio isplatu na ime ulaganja u predmetni poslovni prostor, zatim također raskid Okvirnog ugovora i njegovog Aneksa I, isplatu ugovorene indirektne i direktne štete - izgubljene dobiti zajedno s kamatama, te obavezivanje na vraćanje predmetnog poslovnog prostora u posjed. Činjenice u apelaciji broj AP 2989/14 (parnični postupak)

9. Odlučujući o tužbenim odnosno protivtužbenim zahtjevima parničnih stranaka Okružni privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 004646 04 Ps od 6. juna 2012. godine djelimično usvojio tužbeni zahtjev, te apelanta obavezao na predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora, dok je odbijen zahtjev kojim je tražen raskid Okvirnog ugovora i njegovih aneksa. Istom presudom djelimično je usvojen apelantov protivtužbeni zahtjev, i to u dijelu kojim je tražena isplata na ime ulaganja u iznosu od 949.274,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. februara 2012. godine, dok je odbijen zahtjev za isplatu preko dosuđenog iznosa, kao i zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate počev od 2. jula 2008. godine pa do 26. februara 2012. godine. Istom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražen raskid Okvirnog ugovora s njegovim aneksom I, kao i dio kojim je tražena isplata direktne i indirektne štete - izgubljena dobit u iznosu od 2.000.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je odbačen protivtužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da se apelant obaveže da tužiocu vrati u posjed spornu nekretninu. O troškovima postupka odlučeno je tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

10. Nakon provedenog postupka, ocjenom dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Okružni privredni sud je utvrdio da među strankama nije bilo sporno da je zaključen Okvirni ugovor, uključujući i njegova dva aneksa, kao što nisu bile sporne ni činjenice vezane za obaveze ugovornih strana po ugovoru i aneksima, pa se Okružni privredni sud u vezi s tim pozvao na odredbu člana 10. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koju je citirao. Nakon toga je Okružni privredni sud analizirao sadržaj Okvirnog ugovora i njegovih aneksa zaključivši da se radi o ugovoru o ortakluku jer su tim ugovorom parnične stranke ugovorile zajedničko ulaganje, predmet ulaganja, djelatnost koju će obavljati radi ostvarivanja dobiti, te način podjele dobiti, na koji se primjenjuju odredbe Općeg građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: OGZ). Zatim je tokom postupka utvrđeno da se nisu stekli uvjeti za raskid Okvirnog ugovora jer nijedna od ugovornih strana nije u cijelosti ispunila svoje obaveze, zatim da je Okvirni ugovor prestao da važi 28. februara 2012. godine istekom vremena na koji je zaključen, da apelant nakon isteka ugovora predmetni poslovni prostor drži u posjedu bez pravnog osnova, tako da je dužan da ga vrati u posjed tužiocu kao vlasniku.

11. Tokom postupka je, također, utvrđeno da je neosnovan zahtjev za naknadu štete po osnovu izgubljene zarade jer Okvirni ugovor nije raskinut, zatim da je tužilac po isteku Okvirnog ugovora apelantu dužan isplatiti troškove po osnovu ulaganja u predmetni poslovni prostor, kao i za nabavku robe za početak rada i na ime obrtnih sredstava, i to ukupan iznos od 1.512.541,90 KM, od kojeg je odbijen iznos od 563.267,07 KM dobiti koju je apelant zadržao za sebe, tako da je tužilac obavezan na isplatu iznosa od 949.274,90 KM. Zatim je tokom postupka utvrđeno da je neosnovan dio protivtužbenog zahtjeva u dijelu kojim je apelant tražio isplatu izgubljene dobiti u iznosu od 2.000.000,00 KM iz razloga što Okvirni ugovor nije raskinut, te da apelant nema pravo zadržavanja predmetnog poslovnog prostora do okončanja međusobnog obračuna između parničnih strana nakon isteka ugovora jer se ne radi o ugovoru o zakupu, već o ugovoru o zajedničkom poslu.

12. Okružni privredni sud je odbacio dio apelantovog protivtužbenog zahtjeva kojim je tražio da se on obaveže da tužiocu vrati u posjed predmetni poslovni prostor s obzirom da je tužilac postavio identičan zahtjev, tako da se radi o istovjetnim zahtjevima između istih stranaka. Odluku o troškovima postupka Okružni privredni sud je donio na osnovu odredbe člana 386. ZPP jer su obje parnične stranke djelimično uspjele u parnici, pa je odlučeno da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka.

13. Viši privredni sud je, odlučujući o žalbama parničnih stranaka, donio Presudu broj 57 0 Ps 004646 12 Pž od 17. juna 2013. godine kojom je apelantova žalba djelimično usvojena u dijelu odluke o glavnom dugu tako da je prvostepena presuda u tom dijelu preinačena i tužilac obavezan da apelantu uz već dosuđeni iznos isplati i iznos od 563.267,00 KM, dok je u preostalom pobijanom dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom odbijena je u cijelosti žalba tužioca, te je u tom pobijanom dijelu prvostepena presuda potvrđena uz istovremeno odbijanje zahtjeva za naknadu troškova žalbe, uz obavezivanje na isplatu iznosa od 1.599,23 KM sa zakonskom zateznom kamatom apelantu na ime sastavljanja žalbe. Apelant je odbijen sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate počev od 2. jula 2012. godine do 17. juna 2013. godine, te troškova sastavljanja odgovora na žalbu i takse na žalbu.

14. Iz obrazloženja osporene presude proizlazi da apelant osporava prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu, te u dijelu odluke o troškovima postupka. Viši privredni sud je nakon ispitivanja prvostepene presude u svjetlu žalbenih razloga parničnih stranaka, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba ZPP koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, u smislu člana 221. ZPP, zaključio da je apelantova žalba djelimično osnovana, a da je žalba tužioca u cijelosti neosnovana.

15. U vezi s prigovorima koji se tiču odbijanja dijela tužbenog, odnosno protivtužbenog zahtjeva koji se odnosi na raskid Okvirnog ugovora Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se nisu stekli uvjeti za raskid ugovora između parničnih stranaka jer nijedna strana nije izvršila svoje ugovorne obaveze. U vezi s tim je istaknuto da je tužilac, mimo ugovorenih obaveza, samostalno raspolagao s predmetnim poslovnim prostorom, i to po osnovu ugovora o zakupu s bankom, koji je zaključen 29. septembra 2006. godine, a naplaćenu zakupninu nije dijelio sa apelantom, pa stoga tužilac nije stekao pravo da traži raskid Okvirnog ugovora i njegovih aneksa. Kada je u pitanju apelantovo ponašanje Viši privredni sud je prihvatio stav prvostepenog suda da ni on nije u cijelosti ispunio svoje ugovorne obaveze jer ostvarenu dobit nije dijelio sa tužiocem u cijelosti na način kako je to bilo precizirano odredbama Okvirnog ugovora, pa se shodno tome apelant ne može pozivati ni na odredbe iz Aneksa II na Okvirni ugovor kojima su bila regulirana pitanja isplate direktne i indirektne štete u slučaju raskida ugovora.

16. Viši privredni sud je prilikom odlučenja imao u vidu da je tužilac obavijestio apelanta da ugovor ističe istekom deset godina i da se više neće produžavati nakon isteka tog vremena, pa je shodno tome i u tom dijelu prihvatio stav prvostepenog suda da je Okvirni ugovor prestao istekom vremena na koji je ugovoren, odnosno deset godina, koji je istekao 28. februara 2012. godine. Prema ocjeni Višeg privrednog suda, prvostepeni sud je valjano obrazložio i pravnu prirodu Okvirnog ugovora pozivajući se na zakonski okvir i relevantne odredbe OGZ-a i ZOO, o čemu se taj sud detaljnije izjasnio na strani 9. obrazloženja presude. Djelimičnu osnovanost apelantove žalbe u dijelu potraživanja koje se odnosi na vraćanje uloženih sredstava Viši privredni sud je obrazložio na strani 10. obrazloženja. U vezi s pravom retencije koju ima u vidu odredba člana 286. stav 1. ZOO Viši privredni sud je naveo da se može primijeniti i na pokretne i na nepokretne stvari, te da nije vezana samo za ugovor o zakupu, ali da je u konkretnom slučaju tužilac u ortački odnos uložio predmetni poslovni prostor čije vraćanje traži, pa je prvostepeni sud pravilno ocijenio da tuženi nema osnova da ga i dalje drži u posjedu (opširnije o tome na strani 12. obrazloženja presude).

17. Viši privredni sud je ocijenio neosnovanim apelantove prigovore u vezi s troškovima postupka jer su parnične stranke djelimično uspjele u parnici, pa je stoga prvostepeni sud imao osnova da po članu 386. ZPP odluči da svaka stranka snosi svoje troškove. Nadalje je drugostepeni sud pojasnio da su shodno članu 397. stav 2. ZPP apelantu priznati troškovi sastavljanja žalbe u procentu uspjeha s pravnim lijekom od 27%, tako da tuženom na ime sastavljanja žalbe pripada iznos od 1.599,23 KM, dok je apelant odbijen sa zahtjevom za isplatu takse na žalbu u iznosu od 20.000,00 KM jer apelant nije dostavio dokaz da je taksu uplatio. Na dosuđene troškove drugostepenog postupka apelantu je dosuđena zakonska zatezna kamata od dana donošenja drugostepene presude, tj. od 17. juna 2013. godine pa do isplate, zbog čega je odbijen sa zahtjevom za dosuđenje zakonske zatezne kamate od dana podnošenja žalbe do donošenja drugostepene presude. Apelant je odbijen i sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 5.923,10 KM jer odgovor na žalbu nije nužna niti neophodna radnja od koje zavisi ishod sudskog postupka, pri čemu je sud prilikom odlučenja o troškovima postupka postupao u skladu sa odredbama čl. 386. i 387. ZPP.

18. Odlučujući o revizijama parničnih stranaka Vrhovni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 004646 13 Rev od 27. marta 2014. godine kojom su revizije odbijene.

19. Vrhovni sud se prilikom odlučenja pozvao na odredbu člana 124. ZOO koja propisuje uvjete za raskid ugovora, naglasivši da obje parnične stranke traže raskid Okvirnog ugovora, zajedno sa aneksima. Nasuprot navodima parničnih stranaka iznesenim u revizijama, prema ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su ispravno za svoje polazište uzeli u obzir da Okvirni ugovor zajedno sa aneksima nije raskinut, niti je raskinut po sili zakona, kao i činjenicu da obje ugovorne strane nisu izvršile u cijelosti obaveze koje su istim preuzele, pa samim tim i nisu ovlaštene da u smislu citirane zakonske odredbe traže raskid ugovora zbog neispunjenja druge strane, tako da su apelantovi prigovori usmjereni u tom pravcu ocijenjeni neosnovanim.

20. Naime, Vrhovni sud je naglasio da je neizvršenje apelantove obaveze koje se ogleda u tome da nije dijelio dobit u skladu sa odredbama Okvirnog ugovora sa aneksima utvrđena činjenica koju je kao takvu prihvatio drugostepeni sud, a apelant je ni u reviziji ne dovodi u pitanje. Štaviše, kako je naveo Vrhovni sud, i sama apelantova revizija ne čini spornim zaključak nižestepenih sudova o tome da se nije ponašao u skladu sa ugovorenim odredbama o podjeli dobiti, već ukazuje na postojanje motiva za ovakvo apelantovo postupanje, koji, prema ocjeni Vrhovnog suda, nisu od značaja. Naime, kako je istakao Vrhovni sud, kršenje ugovora od strane tužioca tako što je izdao dio predmetnog poslovnog prostora ne može opravdati apelanta da i sam krši odredbe Okvirnog ugovora, pri čemu ni apelant nije u skladu sa odredbom člana 126. stav 2. ZOO zahtijevao od tužioca ispunjenje ugovorne obaveze, već je odmah tražio raskid ugovora ne ostavljajući primjereni rok tužiocu da izvrši svoju obavezu, što je protivno citiranoj zakonskoj odredbi. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantov stav da Okvirni ugovor sa aneksima traje i nakon isteka ugovorenog roka, sve do vraćanja uloga, te da je stav nižestepenih sudova zasnovan na proizvoljnoj primjeni člana 8. ZPP. Navedeno stoga, kako je naglasio Vrhovni sud, što apelant zaboravlja da je odredbom člana 7. stav 1. Okvirnog ugovora propisano da se taj ugovor zaključuje na period koji omogućuje povrat ulaganja na način predviđen članom 5. istog ugovora, dok je odredbom člana 6. stav 1. Aneksa I usaglašeno da se ugovor zaključuje na period od deset godina, odnosno onaj period koji omogućuje povrat ulaganja. Vezivanje trajanja ugovora sa ostvarenjem povrata ulaganja, koje predstavlja neizvjesnu činjenicu, prema ocjeni Vrhovnog suda, ima se smatrati kao ugovor zaključen pod raskidnim uvjetom u smislu odredbe člana 74. stav 3. ZOO jer bi ugovor trebao da prestane važiti kada se on ispuni, pri čemu nije od značaja što strane ugovornice ovo pogrešno kvalificiraju rokom jer se radi o uvjetu. S druge strane, određivanje da ugovor traje tačan vremenski period, u ovom slučaju deset godina, podrazumijeva da je ugovor zaključen s raskidnim rokom u smislu odredbe člana 78. u vezi sa članom 74. stav 3. ZOO.

21. Shodno navedenom, prema ocjeni Vrhovnog suda, predmetni ugovor traje dok se ne ispuni raskidni uvjet ili dok ne istekne rok, a u zavisnosti od toga šta bude prije nastupilo, istek roka ili ostvarenje uvjeta. Kako je u konkretnom slučaju prvo istekao rok, a uvjet se nije ostvario, to je, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilan zaključak nižestepenih sudova o prestanku važenja Okvirnog ugovora. Nadalje je Vrhovni sud naveo da su netačni apelantovi navodi da mu je drugostepeni sud dosudio za 27.300,70 KM manji iznos nego što mu pripada jer revizija polazi od pogrešnog podatka da je prvostepeni sud utvrdio iznos od 536.267,00 KM dobiti koju je tuženi neovlašteno prisvojio, a zapravo se radi o iznosu od 563.267,00 KM (radi se o očitoj pogrešci u permutaciji dvije cifre), tako da je drugostepeni sud apelantu pravilno dosudio dodatnih 563.267,00 KM, što u zbiru sa već dosuđenim iznosom od 949.274,90 KM iznosi 1.512.541,90 KM. Shodno svemu navedenom Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude primjenom člana 248. ZPP.

Činjenice u apelaciji broj AP 3700/14 (izvršni postupak)

22. Tužilac je, kao tražilac izvršenja, pokrenuo izvršni postupak protiv apelanta kao izvršenika tražeći izvršenje pravomoćne i izvršne Presude Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 004646 04 Ps od 6. juna 2012. godine (stav 1. izreke) kojom je apelant obavezan da tužiocu preda u posjed predmetni poslovni prostor slobodan od lica i stvari. Tužilac je predložio da se izvršenje provede prinudnom predajom u posjed na način pobliže opisan u prijedlogu.

23. Odlučujući o podnesenom prijedlogu, Okružni privredni sud je donio Rješenje o izvršenju broj 57 0 Ps 004646 13 Ip od 9. augusta 2013. godine kojim je određeno predloženo izvršenje.

24. Okružni privredni sud je Rješenjem broj 57 0 Ps 004646 13 Ip od 29. oktobra 2013. godine odbio prigovor apelanta kao izvršenika.

25. Rješenjem Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 004646 13 Pžip od 17. februara 2014. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv navedenog rješenja Okružnog privrednog suda. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je predmetno izvršenje provedeno na osnovu pravomoćnog dijela presude donesene u zakonom propisanom postupku, te da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito, u kojem je prvostepeni sud iznio razloge koje u cijelosti prihvaća i taj sud, pri čemu žalbeni razlozi nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

26. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U navodima apelacije se detaljno elaborira hronološki tok postupka, te se interpretiraju zaključci redovnih sudova s kojima se apelant ne slaže. Apelant smatra da je njegov zahtjev kojim je tražio raskid ugovora bio osnovan shodno pravilima OGZ-a, te odredbama čl. 129. i 133. ZOO. Nadalje se ukazuje na proizvoljnost redovnih sudova u pogledu stava da je sporni ugovor istekao jer, prema apelantovoj ocjeni, ugovor nije mogao isteći do vraćanja ortačke glavnice, odnosno do vraćanja dosuđenog iznosa od 1.512.541,90 KM. Prema apelantovoj ocjeni, sporan je i stav Vrhovnog suda da je sporni ugovor, shodno odredbi člana 74. ZOO, istekao zbog navođenja roka trajanja ugovora od deset godina jer je obaveza vraćanja glavnice vezana za istek ugovora, a ta obaveza proizlazi i iz paragrafa 1212. OGZ-a. Nadalje, apelant ukazuje da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbu člana 286. ZOO jer su pravo na retenciju pogrešno vezali samo za ugovor o zakupu, što je prema apelantovoj ocjeni pogrešno. Proizvoljnost redovnih sudova apelant nalazi u dijelu odluke o troškovima postupka jer redovni sudovi u vezi s tim nisu dali nikakvo obrazloženje. Tvrdi da je u postupku uspio sa 90% pa, prema njegovom mišljenju, trebali su mu biti priznati svi troškovi. Ukazuje da redovni sudovi nisu prezentirali niti jednu preduzeti radnju u kontekstu troškova postupka, a bili su to dužni učiniti. Smatra da redovni sudovi nisu imali pravo da ne odrede taksu na žalbu, pa je prema apelantovoj ocjeni, odluka o troškovima postupka krajnje proizvoljna i na štetu budžeta RS jer je budžet oštećen za iznos od 40.000,00 KM koji su stranke trebale da plate na ime taksi.

27. U apelaciji broj AP 3777/14 kojom apelant osporava rješenja sudova donesena u izvršnom postupku koji je pokrenuo tužilac radi predaje u posjed predmetnog poslovnog prostora apelant smatra da su mu povrijeđena identična prava kao u apelaciji broj AP 2989/14.

b) Odgovor na apelaciju

28. Vrhovni sud je naveo da navodi koji su izneseni u apelaciji nisu osnovani jer taj sud nije proizvoljno primijenio materijalno pravo, niti je na bilo koji način povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, odnosno prava na koja se apelant u apelaciji neosnovano pozvao.

29. Viši privredni sud je detaljno opisao tok postupka naglasivši da i dalje ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene drugostepene presude jer tom presudom nisu na apelantovu štetu povrijeđena prava na koja se u apelaciji neosnovana pozvao. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

30. Okružni privredni sud je, između ostalog, naveo da je taj sud postupak proveden u skladu sa ZPP, dozvolivši parničnim strankama da provedu sve predložene dokaze. Još je naglašeno da je prvostepeni sud cijenio sve dokaze, te da su u obrazloženju osporene presude dati valjani razlozi za djelimično usvajanje postavljenih zahtjeva. Istaknuto je da je apelantu bilo omogućeno da provede sve predložene dokaze i da koristi sve pravne lijekove, te je još posebno naglašeno da se u konkretnom slučaju radilo o veoma složenom predmetu sa više zahtjeva koje su istakle parnične stranke. Okružni privredni sud je naveo da je postupak proveden u skladu sa zakonom, a u skladu s materijalnim propisima meritorno je odlučeno o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu, pri čemu su cijenjeni svi navodi parničnih stranaka, a u osporenoj presudi su detaljno obrazloženi svi dokazi na kojima je presuda zasnovana, kao i naznačeni propisi materijalnog prava na kojima je zasnovana osporena presuda.

31. Tužilac se u odgovoru na apelaciju osvrnuo na apelacione prigovore koje je ocijenio paušalnim jer se iz apelaciji suštinski i ne vidi u čemu se ogleda povreda prava na koja se poziva. Tužilac smatra da je apelant zapravo samo reproducirao sadržinu presuda iznoseći svoje viđenje spora, pretežno polemizirajući o odluci o troškovima postupka. Isto tako je navedeno da apelant ne navodi da mu je bilo uskraćeno pravo da ravnopravno učestvuje u postupku. Još je navedeno da su presude u cijelosti izvršene u pogledu obaveza u sudskom izvršnom postupku, te da su prigovori vezani za retenciju neosnovani jer se pravo na retenciju može zasnovati samo sudskom presudom kojom je pravomoćno utvrđeno potraživanje, a ne na navodnom spornom potraživanju, što bi dovelo do zloupotrebe ovog instituta, što je upravo slučaj kod apelanta. Shodno tome, postavlja se pitanje u čemu je apelantu onemogućeno njegovo pravo na imovinu kada su mu nakon isteka ugovora vraćena sva uložena novčana sredstva. Tužilac je ocijenio neosnovanim i prigovore vezane za troškove postupka jer su parnične stranke polovično uspjele u postupku, odnosno tužiocu je vraćen u posjed predmetni poslovni prostor daleko veće vrijednosti od apelantovog novčanog uloga koji mu je vraćen, tako da su sudovi vodeći računa o kvalitetu i kvantitetu uspjeha stranaka u sporu odlučili da svako snosi svoje troškove.

V.Relevantni propisi

32. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Dužnosti ispunjenja obaveze Član 17.

(1)Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

(2)Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionim odnosima ili na osnovu zakona.

Uslovi i njihovo dejstvo Član 74. stav (3) (3)Ako je zaključen pod raskidnim uslovom, ugovor prestaje važiti kad se uslov ispuni.

Primjena pravila o uslovu Član 78.

Kad dejstvo ugovora počinje od određenog vremena, shodno se primjenjuju pravila o odložnom uslovu, a kad ugovor prestaje da važi po isteku određenog roka, shodno se primjenjuju pravila o raskidnom uslovu.

Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim odredbama, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Kad ispunjenje o roku nije bitni sastojak ugovora Član 126. stav (2) (2) Ali, ako povjerilac želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje.

Pretpostavke za raskidanje Član 133. st. (1) i (2) (1) Ako poslije zaključenja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugom slučaju u toj mjeri da je očigledno da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi po opštem mišljenju bilo nepravično održati ga na snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obaveze, odnosno strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora može zahtijevati da se ugovor raskine.

(2) Raskid ugovora ne može se zahtijevati ako je strana koja se poziva na promijenjene okolnosti bila dužna da u vrijeme zaključenja ugovora uzme u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili savladati.

Vraćanje prava zadržavanja Član 286. stav (1) (1) Povjerilac dospjelog potraživanja u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar ima pravo zadržati je dok mu ne bude isplaćeno potraživanje.

33. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03 i 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 i 49/09), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase: Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 386. stav (2) (2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.

Član 387. stav (1).

(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. VI.Dopustivost

34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na apelaciju broj AP 3777/14

36. Pri ispitivanju dopustivosti ove apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

37. Ustavni sud zapaža da apelant predmetnom apelacijom osporava rješenja koja su donesena u izvršnom postupku u kojem je apelant imao ulogu izvršenika. Prema tome, potrebno je prvo odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. Evropske konvencije.

38. Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Komisije za ljudska prava, prema kojoj se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravomoćne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava u poređenju s postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/89 OI 46). Ustavni sud je svojoj Odluci broj AP 1996/06 od 6. marta 2007. godine podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).

39. U konkretnom slučaju, apelant kao izvršenik osporava odluke koje su donesene u izvršnom postupku koji je, u međuvremenu, u cijelosti proveden upravo onako kako je apelantu naloženo stavom 1. pravomoćne presude Okružnog privrednog suda (povrat u posjed predmetnog poslovnog prostora). Iz navedenog proizlazi da su apelantova građanska prava i obaveze utvrđeni pravomoćnom presudom Okružnog privrednog suda. Dakle, u izvršnom postupak koji apelant osporava, u kojem je apelant imao poziciju izvršenika, nisu utvrđivana nova ni posebna građanska prava, odnosno obaveze apelanta. Stoga navedeni postupak nije obuhvaćen zaštitom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je apelacija u ovom djelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

40. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja kao i pravomoćnu presudu Okružnog privrednog suda kojom je apelant obavezan da tužiocu vrati u posjed predmetni poslovni prostor, odnosno da se u konkretnom slučaju i ne radi o apelantovoj imovini, Ustavni sud smatra da se i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u postupku izvršenja pravomoćne presude ukazuju kao ratione materiae inkompatibilnim sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Shodno prethodno iznesenom i apelantovo pozivanje na kršenje prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije se ukazuju ratione materiae inkompatibilnim sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

41. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na apelaciju broj AP 2989/14

42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 004646 13 Rev od 27. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. maja 2014. godine, a apelacija je podnesena 27. juna 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

44. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

45. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

46. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

47. Ustavni sud primjećuje da su se u predmetnom postupku raspravljala sporna pitanja proistekla iz Okvirnog ugovora odnosno ugovora koji su parnične stranke zaključile, a koji nisu u cijelosti ispoštovali tražeći zaštitu svojih prava u predmetnom postupku, tako da se radi o predmetu građansko-pravne prirode, pa je u predmetnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

48. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu. Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

49. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

50. Ustavni sud zapaža da se ključni prigovori odnose na odbijanje zahtjeva u dijelu kojim su obje parnične stranke tražile raskid Okvirnog ugovora, te u dijelu odluke o troškovima postupka. Ustavni sud, također, zapaža da su isti prigovori bili predmet ocjene redovnih sudova koji su se o prigovorima izjasnili u obrazloženjima osporenih presuda, a data obrazloženja nisu ostavila utisak proizvoljnosti. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi pitanju postojanja uvjeta za raskid Okvirnog ugovora posvetili posebnu pažnju, a prilikom razmatranja spornih pitanja pošli od primjene pravnih pravila OGZ-a (paragrafi od 1175. do 1216) koji reguliraju ugovor o ortakluku jer relevantne odredbe ZOO, niti drugi zakonski propisi ne reguliraju to pitanje, pri čemu su detaljno obrazložili ortački odnos između parničnih stranaka u smislu pravila OGZ-a. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi iz raspoloživih dokaza utvrdili da niti jedna parnična stranka nije u cijelosti ispoštovala obaveze proistekle iz Okvirnog ugovora, pa da samim tim niti jedna strana nema ovlaštenje da traži raskid ugovora u smislu člana 133. ZOO na koji se apelant poziva. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu i sadržaj relevantnih odredaba Okvirnog ugovora utvrdivši da je isti zaključen s raskidnim rokom imajući u vidu da je Aneksom I dogovoreno da se Okvirni ugovor zaključuje na period od deset godine, a koji je istekao u februaru 2012. godine. Ustavni smatra da su redovni sudovi detaljno obrazložili pravnu situaciju u kojoj su se parnične stranke našle po osnovu Okvirnog ugovora, detaljno raspravivši sva sporna pitanja, te se u datim obrazloženjima ne uočava proizvoljnost u primjeni materijalnog prava na kojoj apelant insistira. U vezi s apelantovim pozivanjem na paragraf 1212. OGZ-a koji govori o pravilima o otkazivanju ugovora (ako vrijeme, kroz koje ortakluk ima trajati, nije bilo izrijekom ustanovljeno, niti se može ustanoviti iz naravi posla; svaki ortak može otkazati pogodbu kadgod hoće; samo da to ne učini lukavstvom ili u nevrijeme) Ustavni sud smatra da je neosnovano imajući u vidu okolnost da je trajanje Okvirnog ugovora u konkretnom slučaju bilo izrijekom ustanovljeno na period od deset godina. Ustavni sud, također, smatra neosnovanim apelantovo pozivanje na kršenje prava retencije koje ima u vidu odredba člana 286. stav 1. ZOO, a koja se ne odnosi na konkretnu pravnu situaciju, o čemu su se i redovni sudovi izjasnili uz argumentirano obrazloženje.

51. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori odnose i na odluku o troškovima postupka budući da je odlučeno da u smislu člana 386. stav (2) ZPP svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Naime, citirana odredba omogućava sudu da, u slučaju da nijedna stranka u cijelosti ne uspije u parnici, odluči da u zavisnosti od uspjeha u parnici svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka, a Ustavni sud, imajući u vidu zahtjeve stranaka i odlučenja redovnih sudova, ne uočava ni u tom dijelu bilo kakvu proizvoljnost, pri čemu apelantovi prigovori da njegov uspjeh u predmetnoj parnici iznosi 90% nemaju utemeljenje u činjeničnom stanju. Ustavni sud, također, zapaža da je identičan prigovor apelant iznosio tokom parničnog postupka o kojem su posebno Viši privredni sud detaljno izjasnio nalazeći prigovor neosnovanim. U vezi sa apelantovim prigovorima koji se odnose na takse na tužbu i žalbe koje tužilac nije platio na koji način je, prema apelantovoj ocjeni, oštećen budžet RS, Ustavni sud smatra da takvi navodi ne pokreću pitanje kršenja apelantovih prava na koja se pozvao.

52. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali prigovori

53. U vezi s prigovorima koji se odnose na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije, odnosno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije Ustavni sud zapaža da su ovi prigovori ostali bez relevantnog obrazloženja koje bi bilo podobno za razmatranje, a iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da su apelantu osporenim presudama navedena prava ugrožena.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno sagledali spornu situaciju proisteklu iz Okvirnog ugovora djelimično udovoljivši zahtjevima parničnih stranaka, za što su dali detaljna i jasna obrazloženja zasnovana na relevantnim odredbama ZOO, OGZ-a i ZPP iz kojih ne proizlazi proizvoljnost na koju je apelant neosnovano ukazao.

55. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2989/14 (Trgovačko društvo „Euro line“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio