Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5028/16 (Š. H.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5028/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-5028/16, rješavajući apelaciju Šemsudina Handukića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Šemsudin Handukić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 K 065947 16 Kž od 3. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šemsudin Handukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Almir Smajić advokat iz Bihaća, podnio je 29. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 K 065947 16 Kž od 3. novembra 2016. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog dva krivična djela lake tjelesne povrede iz člana 173. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ F BiH), pa mu je za počinjena krivična djela izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 1000,00 KM, dok je u smislu člana 202. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (U daljnjem tekstu: ZKP F BiH) apelant oslobođen dužnosti plaćanja troškova krivičnog postupka.

2. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se u radnjama apelanta, bliže opisanim u dispozitivu prvostepene presude, stiču zakonska obilježja krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret, te da je u izvršenju predmetnih krivičnih djela postupao sa umišljajem, dok mu je vrsta i visina krivične sankcije izrečena uzimanjem u obzir olakšavajućih i otežavajućih okolnosti. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud u obrazloženju prvostepene presude, postupajući u smislu odredbe člana 296. stav

2. ZKP F BiH dao analizu svih izvedenih dokaza kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi i temeljem takve analize, a dajući pri tome ocjenu vjerodostojnosti provedenih dokaza (član 305. stav

7. ZKP F BiH), dao je ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza i naveo razloge kojima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja a naročito pri uvrđivanju da li je optuženi učinio krivično djelo. Naime, provedenim dokazima prvostepeni sud je van svake sumnje utvrdio da je optuženi, na način i u vrijeme kako je to činjenično opisano u izreci prvostepene presude, nanio oštećenim Š.H. i M.H. lake tjelesne povrede. Također, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je prihvatio iskaze oštećenih Š.H. i M.H. jer su njihovi iskazi potvrđeni medicinskom dokumentacijom te nalazom i mišljenjem vještaka za sudsku medicinu. Iz iskaza drugih svjedoka (S.H., J.H. i O.H.) proizilazi da je između apelanta i oštećenog Š.H. bilo ne samo verbalnih prijetnji, već i fizičkog sukoba, ali da oni nisu vidjeli sva dešavanja vezana za kritični događaj. Dakle, ovi svjedoci nisu potvrdili navode odbrane da optuženi nije nanio povrede oštećenim, već su istakli činjenicu da oni to nisu vidjeli. Vezano za krivičnopravnu sankciju Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud uzeo u obzir sve okolnosti predviđene odredbom člana 49. stav 1. KZ FBiH koje utiču da kazna bude veća ili manja (olakšavajuće i otežavajuće), pa su olakšavajuće okolnosti koje su se našle na strani optuženog - apelanta više nego dovoljno došle do izražaja kada je apelantu izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 1000,00 KM. Ovo pogotovo kada se ima u vidu da je apelant ranije osuđivan zbog krivičnog djela nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. KZ F BiH. Stoga, ovako izrečena krivičnopravna sankcija nije prestrogo odmjerena, već naprotiv ona u svemu odgovara težini počinjenog krivičnog djela, ranijem životu, ličnim prilikama, stepenu krivične odgovornosti te ponašanju apelanta nakon izvršenog krivičnog djela, i ona je dovoljna ali i neophodno potrebna da bi se postigla svrha kažnjavanja u vidu generalne i specijalne prevencije, zaključio je na kraju Kantonalni sud.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno i materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5028/16 (Š. H.) | Sudska praksa | Aktio