Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4121/16 (S. V.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4121/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4121/16, rješavajući apelaciju Semira Velagića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Semir Velagić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 006973 16 Kž 2 od 28. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Semir Velagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Mesud Obralija, advokat iz Kaknja, podnio je 27. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 006973 16 Kž 2 od 28. jula 2016. godine.

2. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom konačnom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 2. tačka a) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 18 godina. Apelant je obavezan platiti cjelokupne troškove krivičnog postupka – na ime paušala iznos od 50,00 KM, dok će o visini preostalih troškova biti donijeto posebno rješenje.

3. U toku postupka je utvrđeno da je apelant, u periodu od oktobra 2014. do 4. novembra 2014. godine, u kući u kojoj je živio u zajedničkom domaćinstvu sa Nejrom Smolo i njenim sinom A. S. (u daljnjem tekstu: oštećeni), rođenim 19. juna 2012. godine, kontinuiranim fizičkim nasiljem nad oštećenim ugrozio njegovu tjelesnu cjelovitost, na način da mu je iz usta vadio hranu kada bi plakao dok jede, lomio igračke, prilikom presvlačenja zbog plača zadavao mu udarce po tijelu, šamarao po glavi, te mu tako nanio brojne povrede (pobliže opisane u obrazloženju osporene odluke). Dalje je utvrđeno da je apelant 4. novembra 2014. godine odnio oštećenog u sobu na presvlačenje, koji je počeo plakati, te iako svjestan da se radi o bespomoćnom djetetu i da svojim fizičkim nasiljem na okrutan način i zadavanjem udaraca u predjelu glave, kao vitalnog dijela tijela, može isto usmrtiti, na to pristao i iskoristivši bespomoćnost i nezaštićenost, oštećenog jako šamarao, da bi usljed jakih višekratnih udaraca u predjelu lica, došlo do rotacionog kretanja glave oštećenog, na koji način mu je nanio tešku tjelesnu ozljedu opasnu po život u vidu izljeva krvi u prostor ispod tvrde moždane ovojnice, sljedstveno nastalog kompresivnog sindroma mozga, te izliva krvi u mozak, a potpomognuti razvojem njegovog otoka. Dalje je utvrđeno da je apelant, nakon što je u sobu ušla majka oštećenog i pitala ga šta radi, uhvatio oštećenog za majicu, digao sa kauča i snažno bacio na betonski pod prekriven tepihom, kom prilikom je oštećeni pao na leđa i zadobio povrede u vidu krvnog podliva tkiva mekog oglavka u lijevom bočnom tjemenom predjelu glave, nakon čega su ga odvezli u Dom zdravlja Kakanj, odakle je upućen u Kantonalnu bolnicu Zenica, gdje je nakon izvršene hirurške intervencije na mozgu 5. novembra 2014. godine u 02:00 sati preminuo. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov navod da je činjenično utvrđenje bazirano samo na iskazu Nejre Smolo. Takođe, Vrhovni sud je istakao da nije osnovan apelantov žalbeni navod da se u njegovim radnjama ne stiču obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret i da nije bio svjestan da usljed šamaranja neko može da umre, te da nije dokazano da je krivično djelo učinjeno na svirep i bezosjećajan način i da smatra da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu ubistva iz nehata. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je prema ocjeni prvostepenog suda, apelant učinio krivično djelo sa eventualnim, a ne direktnim umišljajem i da u prilog tome ide i sudskomedicinsko vještačenje po vještaku Z. C., koji je utvrdio da je pored povreda koje je oštećeni zadobio usljed jakih višekratnih udaraca u predjelu lica, zadobio i povrede udarom u betonski pod, koje su prouzrokovale krvni podliv tkiva mekog oglavka u lijevom bočnom tjemenu predjela glave, u kom momentu je oštećeni počeo krkljati i gubiti svijest. Takođe, na osnovu provedenog vještačenja je utvrđeno da su sve nastale povrede u dinamici nastanka istih prouzrokovale jake bolove, strah i patnju kod oštećenog, te da je preminuo pod velikim patnjama i boli, pa je zaključeno da predmetno krivično djelo ima sve elemente okrutnog ubistva. Najzad, Vrhovni sud je naveo da kao pravilne prihvate razloge prvostepenog suda da ne pokloni vjeru svjedocima apelantove odbrane I. Z.. Z. V. i A. V., jer se radi o apelantovoj bližoj rodbini (majka, brat i tetka) čiji su iskazi usmjereni na ublažavanje apelantove odgovornosti i koji nisu potvrđeni niti jednim dokazom.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant smatra da je u toku postupka proizvoljno primijenjeno procesno i materijalno pravo i da nisu razjašnjene sve činjenice u vezi apelantove krivice.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4121/16 (S. V.) | Sudska praksa | Aktio