Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2293/16 („TOCOS“ društvo sa ograničenom odgovornošću za unutrašnju i spoljnu trgovinu Sarajevo)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2293/16

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2293/16, rješavajući apelaciju „TOCOS-a“ društvo sa ograničenom odgovornošću za unutrašnju i spoljnu trgovinu Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija „TOCOS-a“ društvo sa ograničenom odgovornošću za unutrašnju i spoljnu trgovinu Sarajevo.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Mostaru kao predmet broj 58 0 Ps 008082 07 Ip.

Nalaže se Općinskom sudu u Mostaru da, u skladu sa članom 62.

stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku okonča izvršni postupak u predmetu broj 58 0 Ps 008082 07 Ip u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6.

stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Općinskom sudu u Mostaru da u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „TOCOS“ društvo sa ograničenom odgovornošću za unutrašnju i spoljnu trgovinu Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amila Imamović, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 008082 07 Ip. Apelant je 6. septembra 2016. godine dostavio podnesak Ustavnom sudu.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 16. augusta 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Općinski sud je 1. septembra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 20. augusta 2007. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu pravomoćne Presude zbog propuštanja Općinskog suda broj 07 58 Ps 008082 06 Ps od 15. februara 2007. godine protiv RULLMO d.o.o Mostar (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi isplate duga (4.683,81 KM sa zakonskim zateznim kamatama). U prijedlogu za izvršenje apelant je predložio da se izvršenje odredi pljenidbom novčanih sredstava na transakcijskim računima izvršenika kod komercijalnih banaka do namirenja apelanta kao tražioca izvršenja i prenosom na apelantov račun.

6. Općinski sud je donio Rješenje o izvršenju broj 58 0 Ps 008082 07 Ip od 24. augusta 2007. godine kojim je dozvolio predloženo izvršenje.

7. Općinski sud je predmetno rješenje o izvršenju dostavio komercijalnim bankama na provođenje koje su dopisom obavijestile sud o smetnjama u provođenju rješenja o izvršenju zbog blokade i nepostojanja sredstava na transakcijskim računima izvršenika.

8. Apelant je 30. novembra 2012. godine podnio prijedlog za promjenu sredstva i predmeta izvršenja u rješenju o izvršenju radi namirenja potraživanja u cijelosti. Kako Općinski sud nije postupio po njegovom prijedlogu, apelant navodi da je podnosio urgencije za uzimanje predmeta u rad.

9. Općinski sud je donio rješenje od 14. juna 2013. godine kojim je usvojio apelantov prijedlog i odredio da se mijenja predmetno rješenje o izvršenju u dijelu koji se odnosi na sredstvo i predmet izvršenja u predmetnoj izvršnoj stvari tako da se umjesto izvršenja pljenidbom i prenosom novčanih sredstava sa bankovnih računa izvršenika na apelantov račun određuje izvršenje na nekretnini izvršenika.

10. Apelant je 1. jula 2013. godine podnio prigovor protiv rješenja Općinskog suda od 14. juna 2013. godine u pogledu odluke o troškovima, te je Općinski sud dopunskim rješenjem od 27. maja 2014. godine izvršio dopunu rješenja od 14. juna 2013. godine tako što je obavezao izvršenika nadoknaditi apelantu troškove izvršnog postupka.

11. Općinski sud je zaključkom od 27. maja 2014. godine naložio apelantu da u određenom roku uplati predujam troškova na ime identifikacije predmetne nekretnine izvršenika po stalnom sudskom vještaku na ime procjene vrijednosti navedene nekretnine i dostavi dokaz o uplati.

12. Nakon što je vještak dostavio Općinskom sudu nalaz i mišljenje, Općinski sud ga je 21. augusta 2015. godine dostavio strankama na uvid.

13. Apelant navodi da je Općinskom sudu nekoliko puta podnio urgenciju da se predmet uzme u rad i zakaže prvo ročište za prodaju predmetne nekretnine, te da je tokom čitavog postupka podnosio veliki broj urgencija za postupanje u predmetu.

14. Prema stanju spisa, postupak je u toku.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da je zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.700,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

16. Općinski sud je naveo tok predmetnog izvršnog postupka navedenog u činjeničnom dijelu odluke, te istakao da njegovim postupanjem nisu povrijeđena prava učesnika u izvršnom postupku, posebno imajući u vidu preopterećenost rada ovog suda.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.

Član 15.

Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči.

Član 64.

Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njezinim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

20. Budući da navodi iz apelacije ukazuju na to da apelant pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreće pitanje dužine trajanja izvršnog postupka pokrenutog na osnovu pravomoćne sudske odluke, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, čije se garancije u građanskopravnim stvarima protežu i na fazu izvršnog postupka.

21. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, Serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, Serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i ukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.

22. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog neizvršenja pravomoćnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.

23. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedno od osnovnih načela Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A, broj 194, stav 21).

24. U konkretnom slučaju apelant se obratio Ustavnom sudu zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom kao predmet broj 58 0 Ps 008082 07 Ip.

25. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda dopustiva u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. VII.Meritum

26. Apelant smatra da je zbog dužine trajanja izvršnog postupka došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a)Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Ustavni sud prvenstveno smatra neophodnim podsjetiti da su apelanti u smislu člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije obavijestio Ustavni sud da je predmetni izvršni postupak okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 31. Pravila Ustavnog suda, dužinu postupka ocijeniti isključivo prema apelantovim navodima i raspoloživim dokazima iz spisa. Relevantna načela

30. Ustavni sud ukazuje da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo je u tom pogledu postavila presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka broj 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da „izvršenje presude koju je izrekao bilo koji sud mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana

6. Evropske konvencije“. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude od bilo kojeg nacionalnog suda treba posmatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).

32. Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta koji su uzeti u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997- IV).

33. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A, broj 228-B, stav 18). Period koji se uzima u obzir

34. Ustavni sud zapaža da je apelant 20. augusta 2007. godine pokrenuo izvršni postupak protiv izvršenika kako bi realizirao svoje potraživanje i da taj postupak, prema stanju spisa, još uvijek nije okončan, te da traje devet godina i pet mjeseci.

Analiza razumnosti trajanja postupka

35. Rukovodeći se navedenim kriterijima ustanovljenim praksom Evropskog suda, Ustavni sud, u pogledu ocjene složenosti predmeta zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je apelant pokrenuo radi izvršenja pravomoćne i izvršne presude. S obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari (naplata apelantovog novčanog potraživanja pljenidbom i prenosom sa bankovnog računa izvršenika, odnosno procjenom i prodajom nekretnina), Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom predmetu.

36. U pogledu apelantovog ponašanja, Ustavni sud konstatira da apelant ni na koji način nije doprinio dužini trajanja postupka. Naprotiv, apelant je predlagao promjenu predmeta i sredstava izvršenja, dostavljao je Općinskom sudu podneske kojima je nastojao da ubrza postupak, čime je preduzeo sve radnje kako bi naplatio svoje potraživanje.

37. Posmatrajući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon što je apelant podnio prijedlog za izvršenje, donio rješenje o izvršenju u kratkom roku, odnosno 24. augusta 2007. godine. Nakon donošenja rješenja o izvršenju, u periodu od više od pet godina Općinski sud je dostavio rješenje o izvršenju bankama da provedu izvršenje pljenidbom i prenosom sa bankovnog računa izvršenika, što banke nisu izvršile zbog blokade i nepostojanja sredstava na transakcijskim računu izvršenika. Apelant je krajem 2012. godine podnio prijedlog za promjenu sredstva i predmeta izvršenja, te je Općinski sud o prijedlogu odlučio tek skoro sedam mjeseci kasnije, a o prigovoru protiv navedenog rješenja 11 mjeseci kasnije. Općinski sud je 27. maja 2014. godine naložio apelantu da uplati predujam za troškove vještaka za procjenu vrijednosti predmetne nekretnine, te je nalaz vještaka dostavio strankama tek godinu dana kasnije, 21. augusta 2015. godine. Prema stanju spisa, Općinski sud nakon toga nije preduzimao procesne radnje u predmetnom izvršnom postupku. Imajući u vidu navedeno činjenično stanje, Ustavni sud zapaža da Općinski sud u preduzimanju procesnih radnji u predmetnom postupku nije bio ažuran, odnosno da je, i pored apelantovih urgencija, između pojedinih procesnih radnji koje je preduzimao prolazio duži vremenski period. Kao opravdanje Općinski sud je naveo da njegovim postupanjem nisu povrijeđena prava učesnika u izvršnom postupku, posebno imajući u vidu preopterećenost rada ovog suda. S tim u vezi, Ustavni sud je u tački 32. ove odluke ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da se razlozi koje je naveo Općinski sud ne mogu nikako smatrati relevantnim da bi se opravdala dužina predmetnog postupka, koji se po izričitoj zakonskoj odredbi smatra hitnim, u periodu od devet godina i pet mjeseci.

38. S obzirom na naprijed navedeno, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog dužine trajanja izvršnog postupka.

39. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog izvršnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

40. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.700,00 KM. U smislu člana

74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može, izuzetno, odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti ovog predmeta, kao što je visina apelantovog potraživanja, da su i apelant i izvršenik pravna lica, te posebno činjenicu da u konkretnom izvršnom postupku nijedna stranka u sporu nije vlast niti državni organ, Ustavni sud smatra da je utvrđivanje kršenja apelantovih prava i izdavanje naloga Općinskom sudu da po hitnom postupku okonča predmetni izvršni postupak dovoljna satisfakcija za apelanta. Ostali navodi

41. Ustavni sud neće posebno razmatrati apelantove navode u odnosu na to da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da se i ti navodi, u suštini, odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a što je Ustavni sud već razmotrio u ovoj odluci. VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom izvršnom postupku, koji traje duže od devet godina i koji je po zakonu hitan, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u kome Općinski sud nije blagovremeno preduzimao procesne radnje, a u odgovoru na apelaciju nisu ponuđeni opravdani razlozi za dužinu trajanja predmetnog postupka.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2293/16 („TOCOS“ društvo sa ograničenom… | Sudska praksa | Aktio