Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2025/14 (S. H.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kolektivni ugovor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2025/14
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2025/14, rješavajući apelaciju Saliha Hote, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Saliha Hote.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 004667 11 Gž od 11. februara 2014. godine.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Salihu Hoti, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu Salihu Hoti zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Saliha Hote podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 004667 11 Gž od 11. februara 2014. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 004667 08 P od 15. septembra 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Salih Hot (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 5. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 004667 11 Gž od 11. februara 2014. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 004667 08 P od 15. septembra 2011. godine, kao i zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 10. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je 18. januara 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Općinski sud 20. januara 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 30. maja 2008. godine podnio tužbu protiv JKP „Vodovod i kanalizacija“ Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženik) radi zaštite prava iz radnog odnosa. Apelant je u tužbi naveo da je zaposlenik kod tuženika punih 28 godina, te da je prije umanjenja radne sposobnosti radio na radnom mjestu bravar na održavanju postrojenja, ali pošto je ratni vojni invalid sa invalidnošću od 50 %, to više nije u mogućnosti obavljati poslove ranijeg radnog mjesta, što je utvrđeno rješenjem DF za PIOBiH - Filijala Tuzla od 12. februara 1998. godine. Istim rješenjem konstatirano je da kontrolni pregled nije potreban, da se radi o trajnom stanju invalidnosti, te da apelant ima pravo na raspoređivanje na druge odgovarajuće poslove koji ne zahtijevaju stajanje i hodanje pri radu, duže čučanje, teže fizičko naprezanje i rad u nepovoljnim klimatskim uvjetima. Nadalje, apelant je u tužbi naveo da je 23. februara 1999. godine završio studij za stjecanje više spreme - viši sportski trener za rad sa invalidnim licima, ali da je raspoređen na radno mjesto za koje je propisana srednja stručna sprema, te koeficijent od 2,55, a sve na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 10. marta 2006. godine, dok je ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, zaključenim 31. maja 2007. godine, raspoređen na radno mjesto referent nabave sa koeficijentom od 2,22. Apelant je u tužbi istakao da na osnovu poslova koje obavlja treba biti svrstan u V grupu složenosti, a prema Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti komunalne privrede za teritoriju FBiH (u daljem tekstu: Granski kolektivni ugovor) i to sa koeficijentom od 2,90, a ne 2,20, kako je to navedeno za IV stepen složenosti poslova. Pored toga, apelant je u tužbi naveo da mu plaća nije obračunata u skladu sa Zakonom o radu, Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju FBiH i Granskim kolektivnim ugovorom.
6. Općinski sud je dostavio tužbu na odgovor tuženom koji je 12. decembra 2008. godine dostavio odgovor na tužbu u kojem je u cijelosti osporio postavljeni tužbeni zahtjev.
7. Općinski sud je, prema stanju spisa, pripremno ročište održao 1. juna 2010. godine, a ročište za glavnu raspravu zakazivao za 17. august, 6. oktobar i 7. decembar 2010. godine, zatim, 12. januar, 23. februar, 7. april i 16. maj 2011. godine, kada je glavna rasprava i zaključena.
8. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 004667 08 P od 15. septembra 2011. godine, stavom I alineja prva izreke, obavezan je tuženik da apelantu na ime razlike manje isplaćenih mjesečnih plaća i naknada isplati u periodu od maja 2005. godine zaključno sa junom 2010. godine ukupan iznos od 4.807,69 KM sa zakonskim zateznim kamatama, i to na način pobliže naveden u izreci pobijane presude. Stavom I alineja druga izreke obavezan je tuženik da apelantu isplati na ime razlike manje isplaćenih naknada za korištenje godišnjeg odmora iznose pobliže navedene u izreci navedene presude. Stavom I alineja treća izreke obavezan je tuženik da na ime dosuđenih razlika manje isplaćenih plaća i naknada plaća izvrši uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje Federalnom zavodu za PIO na apelantovo ime za period od 1. maja 2005. godine do 30. juna 2010. godine u ukupnom iznosu od 1.676,05 KM, dok je stavom I alineja četvrta izreke obavezan tuženi da apelantu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 2.025,20 KM, a stavom I alineja peta izreke višak apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog, te zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka je odbijen. Istom presudom, stavom II alineja prva izreke, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime razlike manje isplaćenih mjesečnih plaća i naknada za mjesece pobliže navedene u izreci presude isplati iznose sa zakonskim zateznim kamatama, također pobliže navedenim u izreci predmetne presude. Stavom II alineja druga izreke odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da ga rasporedi na odgovarajuće radno mjesto prema stepenu stručne spreme i preostaloj radnoj sposobnosti, kao što je upražnjeno radno mjesto rukovodilac službe nabavke, ili da izvrši ispravku ugovora o radu, zaključenog između stranaka 31. maja 2007. godine, na način da se u članu 6. stav 1. ugovora, umjesto ranijeg koeficijenta 2,22, unese koeficijent 2,90. Stavom II alineja treća izreke odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade štete usljed manje primljene plaće na radnom mjestu na koje je raspoređen ugovorom od 31. maja 2007. godine, za koje je propisana SSS, u odnosu na plaću koju bi primao na radnom mjestu za koje je propisana VŠS isplati iznos od 15.287,34 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, i to na način pobliže naveden u izreci predmetne presude.
9. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo dokaze koji su provedeni pred tim sudom, te, između ostalog, istakao da među parničnim strankama nije sporno da je apelant u utuženom periodu bio zaposlenik tuženog, a iz uvjerenja o radnom iskustvu od 7. septembra 2007. godine proizlazi da je apelant u radnom odnosu kod tuženog od 25. jula 1979. godine. Na osnovu provedenog dokaznog postupka Općinski sud je utvrdio da se profil obrazovanja apelanta - viši trener za rad sa invalidnim licima razlikuje od onog što je predvidio Pravilnik tuženog, te da nije bilo mjesta za raspoređivanje apelanta na radno mjesto sa višom stručnom spremom, bez obzira na njegovo dugogodišnje radno iskustvo kod tuženog, pa apelant, po ocjeni suda, potpuno neosnovano postavlja zahtjev za raspoređivanje na radno mjesto koje zahtijeva višu stručnu spremu. Naime, Općinski sud je zaključio da tuženi nije obavezan da rasporedi apelanta na mjesto sa višom stručnom spremom, odnosno zvanjem koje je stekao, jer takvu dokvalifikaciju, odnosno prekvalifikaciju tuženi nije zahtijevao od apelanta za svoje potrebe, već je to bio lični izbor samog apelanta.
10. Nadalje, u pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio izmjenu odluke o koeficijentu iz ugovora zaključenog 31. maja 2007. godine, odnosno koeficijenta njegovog radnog mjesta od 2,22, iz Pravilnika o plaćama tuženog iz aprila 2007. godine proizlazi da je za radno mjesto referenta nabave predviđen koeficijent od 2,22. Općinski sud je zaključio da je apelant neosnovano tokom postupka tvrdio da poslove koje obavlja treba svrstati u V grupu složenosti poslova sa koeficijentom 2,90, jer ne radi na najjednostavnijim poslovima, nego poslovima koji uključuju i administrativno-tehničke poslove. Naime, Općinski sud je ukazao da je odredbom člana
42. Granskog kolektivnog ugovora propisano da IV grupa složenosti poslova obuhvata srednje složene i raznovrsnije poslove srednje stručne spreme vezane za pripremu i praćenje procesa rada, uključujući i administrativno-tehničke poslove, a osim navedenog, za obavljanje poslova V grupe složenosti, kako to predviđa navedeni Granski kolektivni ugovor, između ostalog, potreban je i odgovarajući stepen specijalizacije u procesu rada, a apelant nije dokazao da ga posjeduje. Pored toga, Općinski sud je zaključio da za radno mjesto rukovodioca službe za baždarenje nije dovoljna viša stručna sprema bez obzira na usmjerenje, kako to apelant tvrdi, nego viša stručna sprema tehničkog smjera, a za radno mjesto rukovodioca nabave potrebna je viša stručna sprema tehničkog ili ekonomskog smjera, što apelant ne posjeduje. Zbog svega navedenog, po ocjeni Općinskog suda, nije bilo mjesta za raspoređivanje apelanta na radno mjesto sa stručnom spremom, odnosno zvanjem koje ne posjeduje, a samim time ni za izmjenu koeficijenta kako je to zahtijevao apelant.
11. Odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu razlika plaća, odnosno apelantovu tvrdnju da mu, u skladu sa zaključenim ugovorom i utvrđenim koeficijentom, nisu isplaćivane plaće, na prijedlog parničnih stranaka provedeno je vještačenje vještaka ekonomske struke Envera Atlića. Općinski sud je na temelju dopunskog nalaza i mišljenja vještaka od 14. februara 2011. godine zaključio da tuženi za januar, februar i mart 2008. godine, te za juli, august i septembar 2009. godine nije mogao izvršiti korekciju vrijednosti koeficijenta grupe složenosti poslova na bazi materijalnih mogućnosti, jer u tom periodu nije bilo saglasnosti sindikata prema članu 43. Granskog kolektivnog ugovora. Naime, član 43. daje mogućnost poslodavcu da, u situaciji kada ne može osigurati isplatu plaća shodno članu 42. navedenog ugovora, može izvršiti korekciju vrijednosti koeficijenata prema grupama složenosti poslova na bazi materijalnih mogućnosti preduzeća, a uz prethodnu saglasnost sindikalne organizacije preduzeća. Nadalje, Općinski sud je zaključio da saglasnost na korekciju koeficijenata za period od 30. juna 2009. godine i 28. maja 2010. godine nije potpisao ovlašteni predstavnik sindikata zbog čega takva saglasnost i ne može proizvesti nikakvo djejstvo.
12. Shodno navedenom, Općinski sud je apelantu dosudio iznos od 4.807,69 KM koji predstavlja razliku manje isplaćenih plaća za period od maja 2005. do juna 2010. godine, i to za mjesece u kojima je vještak utvrdio postojanje razlike, a koji po mjesecima proizlazi iz dopunskog nalaza vještaka od 14. februara 2011. godine, dok je za sve ostale mjesece utuženog perioda za koje je vještak u navedenoj varijanti nalaza ustanovio da ne postoji razlika u isplati plaće apelanta odbio, te odlučio kao u stavu II izreke presude. Na dosuđene iznose razlika plaća apelantu su dosuđene i zakonske zatezne kamate, a sve shodno odredbi člana 277. Zakona o obligacionim odnosima. Također, na dosuđene iznose plaća Općinski sud je obavezao tuženog i na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje kod nadležnog fonda.
13. Općinski sud je apelantu dosudio i vještačenjem utvrđene iznose razlike regresa, i to u visini od najmanje 70 % plaće zaposlenika ili jedne prosječne netoplaće u FBiH u prethodna tri mjeseca prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, a zavisno od toga šta je za zaposlenika povoljnije. Konačno, prigovor zastare apelantovih potraživanja koji je istakao tuženi Općinski sud je ocijenio kao djelimično osnovan, odnosno u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu razlika plaća za april 2005. godine, s obzirom na to da su ta potraživanja dospjela 15. maja 2005. godine, a tužba je podnesena 30. maja 2008. godine, što znači da je protekao zastarni rok od tri godine, zbog čega je odbijen apelantov zahtjev za isplatu razlika plaća za april 2005. godine, te zbog čega mu nisu dosuđeni ni doprinosi za navedeni mjesec, dok u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva zastara, shodno odredbi člana 106. Zakona o radu, nije nastupila.
14. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 004667 11 Gž od 11. februara 2014. godine apelantova žalba je odbijena, a žalba tuženog djelimično uvažena i prvostepena presuda u stavu I izreke preinačena tako da je odbijen apelantov zahtjev za isplatu razlike plaća i naknada plaća za određene mjesece u određenim iznosima sa zakonskim zateznim kamatama pobliže navedenim u izreci navedene presude, dok je dosuđena naknada za određene mjesece snižena za određene iznose, pa je ukupno dosuđena naknada plaća sa iznosa od 4.807,69 KM snižena na iznos od 4.075,24 KM, a ukupno dosuđeni iznos doprinosa od 1.676,05 KM snižen na iznos od 1.358,39 KM, dok je u preostalom dijelu stava I izreke, u stavu II alineja druga i treća izreke, prvostepena presuda potvrđena i odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda, te, između ostalog, istakao da apelantova žalba nije osnovana, a da je žalba tuženog djelimično osnovana. Naime, Kantonalni sud je istakao da ne stoji apelantova žalbena tvrdnja da izneseni stav prvostepenog suda o neosnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se rasporedi na drugo radno mjesto, prema stručnoj spremi, uz ispravku ugovora o radu u dijelu propisanog koeficijenta od 2,2 i unošenje koeficijenta od 2,9, uz naknadu štete u iznosu od 15.287,34 KM (stav II alineja druga i treća izreke), nije rezultat pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pravilne primjene materijalnog prava, jer je prvostepeni sud, suprotno žalbenom apelantovom rezonovanju, u pobijanoj presudi dao valjane razloge, koje je kao takve prihvatio i Kantonalni sud. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da nema utjecaja na njegovo odlučenje apelantovo pozivanje na odredbu člana 7. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora, kojom je propisano da poslodavac prilikom popune upražnjenih radnih mjesta u preduzeću mora ponuditi zaključivanje ugovora o radu zaposleniku unutar preduzeća, ali onom koji može obavljati te poslove, u situaciji kada se profil apelantovog obrazovanja - viši trener za rad sa invalidnim licima razlikuje od onog koji je predvidio Pravilnik tuženog.
16. Međutim, Kantonalni sud je naveo da se žalbom tuženog osnovano dovodi u sumnju pravilnost zaključka prvostepenog suda da tuženi za određene mjesece u 2008. i 2009. godini nije mogao izvršiti korekciju vrijednosti koeficijenta grupe složenosti poslova na bazi materijalnih mogućnosti, jer u tom periodu nije bilo saglasnosti sindikata prema članu 43. Granskog kolektivnog ugovora. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 27. stav 1. Pravilnika o plaćama tuženog propisano da će poslodavac i sindikat preduzeća svakih šest mjeseci pregovarati o visini korekcije vrijednosti koeficijenta grupe složenosti poslova na bazi materijalnih mogućnosti preduzeća, a stavom 2. istog člana propisano je da pismenu inicijativu za otpočinjanje pregovora poslodavcu dostavlja sindikalna organizacija u preduzeću 45 dana prije isteka poslovnog polugodišta. Stavom 3. istog člana propisano je da, u slučaju da pregovori poslodavca i sindikalne organizacije završe tako da se ne postigne sporazum (sindikat ne dâ svoju saglasnost na prijedlog poslodavca za korekciju vrijednosti koeficijenta složenosti), sindikalna organizacije preduzeća je saglasna da se obračun i isplata plaća vrše po prethodno datoj saglasnosti za korekciju vrijednosti koeficijenta složenosti poslova a da se pregovori bez odgađanja nastave do konačnog usaglašavanja. Konačno, stavom 4. navedenog člana propisano je da obračun i isplata plaća u slučaju iz prethodnog stava mogu trajati najduže tri mjeseca, računajući od dana podnošenja zahtjeva od sindikalne organizacije. Imajući u vidu navedeno, tuženi je, suprotno zaključku prvostepenog suda, na osnovu saglasnosti od 31. maja 2007. godine imao ovlaštenja da i u januaru, februaru i martu 2008. godine izvrši korekciju koeficijenta prema rezultatima poslovanja, zbog čega apelantu za navedene mjesece u 2008. godini ne pripada dosuđena razlika plaća u iznosima kako je to dosudio prvostepeni sud, kao ni dosuđeni doprinosi obračunati na te iznose plaća.
17. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je, suprotno navodima žalbe, pravilan zaključak prvostepenog suda da saglasnost na korekciju koeficijenta za period pobliže naveden u obrazloženju presude nije potpisao ovlašteni predstavnik sindikata zbog čega takva saglasnost i ne može proizvesti nikakvo djejstvo, te zbog čega, i po ocjeni Kantonalnog suda, tuženi nije imao saglasnost za korekciju koeficijenta za navedeni period, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud. Međutim, u skladu sa odredbom člana 27. st. 3. i 4. Pravilnika o plaćama, na osnovu ranije date saglasnosti od 18. decembra 2008. godine, tuženi je imao ovlaštenja da i u naredna tri mjeseca izvrši korekciju vrijednosti koeficijenta prema rezultatima poslovanja. Pošto apelantu ne pripada dosuđena razlika plaća za određene mjesece 2009. godine u iznosima kako je to dosudio prvostepeni sud, to mu ne pripadaju ni dosuđeni doprinosi obračunati na taj iznos plaća. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant smatra da mu je, zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka, povrijeđeno pravo na suđenje u „razumnom roku“. Apelant je ukratko opisao hronologiju predmetnog parničnog postupka, kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te, između ostalog, istakao da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporenu presudu Kantonalnog suda od 11. februara 2014. godine i predmet vrati na ponovni postupak. Osim toga, apelant je predložio da Ustavni sud obaveže Vladu Federacije BiH da mu isplati 5.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete za povredu prava na pravično suđenje u građanskim stvarima u razumnom roku s obzirom na to da je postupak pred Općinskim i Kantonalnim sudom trajao pet godina i osam mjeseci.
b)Odgovor na apelaciju
19. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da apelacione navode smatra neosnovanim i da u svemu ostaje kod datih razloga u presudi od 11. februara 2014. godine. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da mu je predmetni spis dostavljen 15. novembra 2011. godine na odlučivanje po žalbama apelanta i tuženog. Također, Kantonalni sud je istakao da je presuda tog suda od 11. februara 2014. godine zakonita i pravilna i da nije povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, te je predložio da se podnesena apelacija odbije.
20. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo hronologiju predmetnog postupka istakavši da je postupak pred tim sudom trajao tri godine i tri mjeseca, da je postupak proveden bez nepotrebnog odugovlačenja. Naime, Općinski sud je istakao da je u konkretnom slučaju nakon zakazivanja pripremnog ročišta u zakonskim rokovima izvršio dostavu odgovora na tužbu, dostavio nalaz i mišljenje vještaka, zakazao glavnu raspravu, te donio prvostepenu presudu iz čega proizlazi da je efikasnim postupanjem u zakonskim rokovima izbjegao odugovlačenje postupka, te samim tim postupao u razumnim rokovima, u interesu rješavanja spora i efikasnog postupanja. Konačno, Općinski sud je naveo da presude redovnih sudova nisu dovele u pitanje pravo na pravično suđenje i pravnu sigurnost apelanta, a samim time niti njegovo pravo na imovinu, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
22. Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti komunalne privrede za teritoriju FBiH („Službene novine FBiH“ broj 48/06) u relevantnom dijelu glasi:
II - ZASNIVANJE RADNOG ODNOSA
Član 7.
Odluku o potrebi zasnivanja radnog odnosa sa novim zaposlenikom donosi poslodavac. Prilikom popune upražnjenih radnih mjesta u preduzeću poslodavac će ponuditi zaključivanje Ugovora o radu zaposleniku unutar preduzeća koji može obavljati te poslove.
Član 42.
Za zaposlenike u komunalnoj privredi utvrđuju se sljedeći koeficijenti grupa složenosti poslova:
[...]
IV GRUPA
Obuhvaća srednje složene i raznovrsnije poslove srednje stručne spreme vezane za pripremu i praćenje procesa rada uključujući i administrativno-tehničke poslove. Najniži koeficijent složenosti poslova iz ove grupe iznosi 2,20.
V GRUPA
Obuhvaća složene poslove srednje stručne spreme i visokokvalificiranih zaposlenika u proizvodnji i pružanju komunalnih usluga uređenju i održavanju komunalnih objekata koji podrazumijevaju odgovarajući stepen specijalizacije u procesu rada.
Najniži koeficijent složenosti poslova iz ove grupe iznosi 2,90 [...] VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u parničnom postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 004667 11 Gž od 11. februara 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. marta 2014. godine, a apelacija je podnesena 5. maja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
I.Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
30. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na spor o isplati razlike plaća, regresa i doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, tj. na ostvarivanje prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 24) iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
a)Suđenje u razumnom roku Relevantna načela
31. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
32. Podržavajući praksu Evropskog suda, Ustavni sud podsjeća i na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
Period koji se uzima u obzir
33. Ustavni sud konstatira da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 30. maja 2008. godine i da je postupak okončan Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 004667 11 Gž od 11. februara 2014. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao pet godina i osam mjeseci. Analiza razumnosti trajanja postupka
34. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak tiče tužbenog zahtjeva radi isplate duga po osnovi razlike plaće, regresa, uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, zatim, apelantovog zahtjeva da ga tuženi rasporedi na odgovarajuće radno mjesto, kao i naknadi štetu usljed manje primljene plaće, te da se, imajući u vidu činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju može govoriti o nešto složenijem predmetu.
35. Što se tiče apelantovog ponašanja, Ustavni sud konstatira da apelant nije doprinio dužini trajanja postupka. Osim navedenog, imajući u vidu da je apelant u konkretnom slučaju tražio isplatu razlike plaće, regresa, doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, Ustavni sud primjećuje da je predmetni postupak značajan za apelanta.
36. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini predmetnog postupka, Ustavni sud na osnovu stanja u spisu uočava da je Općinski sud, nakon podnošenja tužbe 30. maja 2008. godine, u relativno kratkom roku dostavio tužbu na odgovor, ali da je Općinskom sudu, nakon prijema odgovora na tužbu od 12. decembra 2008. godine, trebalo više od godinu i pet mjeseci da zakaže pripremno ročište, koje je održano 1. juna 2010. godine, a nakon njega Općinski sud je zakazao više ročišta za glavnu raspravu, i to 17. augusta, 6. oktobra i 7. decembra 2010. godine, zatim, 12. januara, 23. februara, 7. aprila i 16. maja 2011. godine, kada je glavna rasprava i zaključena, te je donesena prvostepena presuda 15. septembra 2011. godine. Pri tome Općinski sud je u odgovoru u apelaciju naveo da je postupak proveden bez nepotrebnog odugovlačenja, odnosno da je nakon zakazivanja pripremnog ročišta u zakonskim rokovima dostavio odgovor na tužbu, nalaz i mišljenje vještaka, zakazao glavnu raspravu, te donio prvostepenu presudu iz čega proizlazi da je efikasnim postupanjem u zakonskim rokovima izbjegao odugovlačenje postupka, te samim tim postupao u razumnim rokovima, u interesu rješavanja spora i efikasnog postupanja. Međutim, imajući u vidu da je Općinskom sudu trebalo nešto više od godinu i pet mjeseci da u parničnom postupku koji se smatra hitnim zakaže pripremno ročište, te više od 11 mjeseci da zaključi glavnu raspravu, Ustavni sud smatra da je Općinski sud u predmetnom postupku propustio izvršiti svoju zakonsku obavezu prema kojoj je dužan uvijek obraćati posebnu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. S druge strane, ocjenjujući postupanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je predmet dostavljen Kantonalnom sudu 15. novembra 2011. godine radi odlučivanja o žalbama apelanta i tuženog, te da je Kantonalni sud donio odluku o žalbama nakon dvije godine i dva mjeseca. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud u znatnoj mjeri doprinio dužini postupka s obzirom na to da u navedenom periodu više od dvije godine nije preduzimao nikakve procesne radnje do donošenja presude. Također, Ustavni sud ukazuje da Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije detaljnije izlagao razloge dužine trajanja postupka pred tim sudom iz čega proizlazi da nema razumnog opravdanja i objašnjenja za navedeno razdoblje neaktivnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da su dužini trajanja predmetnog postupka u najvećoj mjeri doprinijeli Općinski sud i Kantonalni sud, čija razdoblja neaktivnosti u postupanju ukazuju da tokom odlučivanja u predmetnom postupku nisu imali u vidu da se u konkretnom slučaju radi o postupku iz radnih odnosa u kojem su redovni sudovi, posebno pri određivanju rokova i ročišta, dužni uvijek obraćati posebnu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina parničnog postupka koji se po zakonu smatra hitnim i koji je okončan nakon proteka pet godina i osam mjeseci ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b)U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje
38. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
39. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
40. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su sudovi u apelantovom predmetu detaljno razmotrili sva sporna pitanja i da su, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, dali iscrpna obrazloženja za svoja odlučenja, te da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, tj. odredbe Zakona o radu, Granskog kolektivnog ugovora i Pravilnika o plaćama tuženog. Općinski i Kantonalni sud su u predmetnom parničnom postupku donijeli presude kojima su obavezali tuženog da apelantu na ime manje isplaćenih mjesečnih plaća i naknada i na ime regresa isplati iznose pobliže navedene u izrekama osporenih presuda, da izvrši uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje Federalnom zavodu za PIO na apelantovo ime, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Međutim, preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio isplatu razlike na ime manje isplaćenih plaća za mjesece pobliže navedene u izreci prvostepene presude, zatim, da ga tuženi rasporedi na odgovarajuće radno mjesto, prema stepenu stručne spreme i preostaloj radnoj sposobnosti, kao i da mu naknadi štetu usljed manje primljene plaće za mjesece i u iznosima pobliže navedenim u izreci te presude je odbijen. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava na kojima su redovni sudovi zasnovali svoju odluku, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim paušalnim navodima, data obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelacija nije osnovana u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
II.Pitanje naknade nematerijalne štete
42. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
43. Shodno navedenom, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost, kao što je to u konkretnom slučaju. S obzirom na to da je postupak trajao pet godina, te da se radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 1.500,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Tuzlanskog kantona, s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
III.Pravo na imovinu
44. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, pa pošto je u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno odlučuje u odnosu na pravo na imovinu.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je parnični postupak koji se smatra hitnim, na dvije sudske instance, trajao pet godina i osam mjeseci za šta najveću odgovornost snose Općinski i Kantonalni sud, koji nisu djelotvorno kontrolirali postupak i nisu preduzeli adekvatne mjere za ubrzanje postupka koje su im bile na raspolaganju prema procesnom zakonu, čime su propustili da obrate posebnu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
46. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da apelacija nije osnovana u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka za svoje stavove dali jasne i logične zaključke.
47. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman