Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4659/16 (A. D.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Suvlasništvo
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ugovor o poklonu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4659/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4659/16, rješavajući apelaciju Anđe Dujmović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Anđa Dujmović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 002276 16 Rev 2 od 27. septembra 2016.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Anđa Dujmović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnijela je 9. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 002276 16 Rev 2 od 27. septembra 2016. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbačena je tužba u odnosu na tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o poklonu (od 27. januara 2006.godine) zaključen između tužene (M.D.) kao poklonodavca i V.M. i M.P. kao poklonoprimaca, dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je po osnovu doprinosa u kupovini i izgradnji objekta zajedno sa svojim suprugom u dogovoru sa tuženom postala suvlasnica sa dijelom od ½ na nekretnini označenoj kao k.č. 225/1 iz ZK ul. broj 1194 KO Cim (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), te da je tužena dužna apelantici priznati to pravo ili omogućiti joj nesmetano korištenje njenog suvlasničkog dijela, te joj izdati ispravu podobnu za uknjižbu, a u protivnom će ispravu zamijeniti presuda, dok je apelantica obavezana tuženoj naknaditi troškove parničnog postupka. U toku postupka je utvrđeno da je tužena bila upisana i kao vlasnik i kao posjednik na predmetnoj nekretnini, koja odgovara katastarskim česticama broj 540 i 541/1 novog premjera, da se na navedenoj nekretnini nalazi izgrađeni pomoćni objekat (suteren-prizemlje, kao šupa-ostava) lociran uz stambenu kuću tužene. Dalje, ugovorom o darovanju iz 1964. godine suprug apelantice (a brat tužene) je spornu nekretninu poklonio tuženoj, po kom osnovu je tužena od avio snimanja 1969. godine upisana u katastru kao posjednik, dok je ugovorom o poklonu od 26. maja 2006.godine tužena predmetnu nekretninu poklonila V.M. i M.P., koji su kao suvlasnici sa dijelom od po ½ upisani u ZK ul. 88 Nar. i rz. broj 11860/11. Vrhovni sud navodi da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je suprug apelantice poklonio tuženoj svoju posebnu imovinu prije zaključenja braka sa apelanticom, da predmetne nekretnine ne predstavljaju bračnu stečevinu apelantice i njenog umrlog supruga odnosno, da nova k.č. 541/1 KO Cim sada predstavlja posjed apelantice i njenog sina, a nekretnina k.č. broj 540 KO Cim da predstavlja posjed tužene. Dakle, apelantica u toku postupka nije dokazala, da su ona i njen suprug zajednički gradili predmetni pomoćni objekat, niti da su na postojećem objektu izvodili radove takvog obima da se raniji građevinski objekat smatra novim (drugim) objektom, pa tako nije dokazala da predmetni objekat predstavlja njenu bračnu stečevinu. Dokazano je suprotno, da su parcela i objekat vlasništvo tužene, odnosno osoba na koje je to pravo prenijela tužena. Naime, imajući u vidu da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 2. decembra 2005.godine, dok je tuženoj na odgovor dostavljena 26. decembra 2014. godine, nakon dozvoljenog ponavljanja postupka, nižestepeni sudovi pravilno zaključuju da je tužena predmetnu nekretninu otuđila prije nego što je parnica počela teći po tužbenom zahtjevu kojim je apelantica tražila utvrđenje da je stekla pravo suvlasništva od ½ dijela na predmetnoj nekretnini, zbog čega tužena, po ocjeni nižestepenih sudova i po ocjeni Vrhovnog suda nije pasivno legitimisana u predmetnom sporu. Apelantica je tužbeni zahtjev mogla usmjeriti u odnosu na vlasnike nekretnine međutim, kako apelantica nije tužila zemljišnoknjižne vlasnike nekretnine, njeno pretpostavljeno pravo vlasništva, suvlasništva (član 48. Zakona o vlasničko pravnim odnosima) nije u konkurenciji sa pravom tužene, kada je tužena to pravo prenijela na druge. Također, obzirom da novooznačeni tuženi uz prvobitno označenu tuženu, nisu prihvatili da stupe u parnicu i s obzirom da u sporu radi utvrđivanja ništavosti ugovora stranke tog ugovora kao tuženi imaju svojstvo jedinstvenih suparničara (član 366. Zakona o parničnom postupku), vođenje parnice bez svih supamičara bi bilo nedopušteno, pa je pravilna odluka nižestepenih sudova o odbacivanju tužbe. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci osporene presude.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4659/16 (A. D.) | Sudska praksa | Aktio