Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4884/16 (M. J. i V. D.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4884/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4884/16, rješavajući apelacije Mirze Jašarević i Vesne Delhunia, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka

a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijele:

Mirza Jašarević protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Rs 016229 13 Rsž od 18. oktobra 2016. godine i Vesna Delhunia protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Rs 015330 13 Rsž od 8. novembra 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4884/16

1. Mirza Jašarević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Jakub Memić, advokat iz Lukavca, podnijela je 19. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 Rs 016229 13 Rsž od 18. oktobra 2016. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da joj isplati određene novčane iznose na ime jubilarne nagrade i regresa za 2012. godinu sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Kantonalni sud navodi da je predmet spora potraživanje jubilarne nagrade na ime 30 godina neprekidnog rada, a koje je apelantica kao namještenik Opštinskog suda u Tuzli navršila tokom 2012. godine (na osnovu odredbi člana 45. Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH, u vezi sa članom 28. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti i Uredbe Vlade FBiH o naknadama i drugim materijalnim platama koje nemaju karakter plaće), te potraživanje isplate razlike regresa za 2012. godinu. Dalje, sud navodi da je 30. jula 2010. godine stupio na snagu Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti FBiH kojim je u članu 69. propisano da danom stupanja na snagu tog zakona prestaje primjena i odredbi Zakona o namještenicima u organima državnih službi koje se odnose na plaće i naknade namještenika, kao i odredbe Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće koje se odnose na naknade ako su drugačije uređene tim zakonom, kao i da je Vlada Federacije BiH nakon toga 7. septembra 2010. godine donijela Uredbu o naknadama koje nemaju karakter plaće, a kojom je u članu 8. propisano da danom stupanja na snagu te uredbe prestaje da važi ranija Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće. Dakle, kako Opštim kolektivnim ugovorom nije propisano pravo na jubilarnu nagradu, niti je navedenim Zakonom o plaćama i naknadama u organima vlasti FBiH, a koji se prema članu 1. tog zakona primjenjuje i na državne službenike i namještenike i u kantonima, gradovima i opštinama u Federaciji, propisano pravo namještenika na jubilarnu nagradu, kao što to pravo nije propisano ni novom Uredbom Vlade FBiH o naknadama koje nemaju karakter plaće, te kako pravo na jubilarnu nagradu nije propisano ni Uredbom Vlade TK o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave Tuzlanskog kantona, a ni drugim propisom Tuzlanskog kantona, niti se u konačnom u odnosu na tuženog može primijeniti Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti, jer tuženi nije potpisnik tog kolektivnog ugovora, to je neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim potražuje naknadu na ime jubilarne nagrade. Također, neosnovan je i dio zahtjeva kojim je potraživana razlika isplate regresa za 2012. godinu, s obzirom da je tuženi apelantici za 2012. godinu isplatio regres u iznosu od 150,00KM, prema svojim mogućnostima, a na osnovu sporazuma zaključenog između Sindikata zaposlenika u pravosuđu i upravi, osnovnom, srednjem i visokom obrazovanju i Vlade Tuzlanskog kantona (da se regres isplaćuje u skladu sa raspoloživim sredstvima). Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u dispozitivu osporene presude.

2. AP-4885/16

3. Vesna Delhunia (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Lukavca, koju zastupa Jakub Memić, advokat iz Lukavca, podnijela je 19. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 015330 13 Rsž od 8. novembra 2016. godine.

4. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da joj isplati određene novčane iznose na ime jubilarne nagrade i regresa za 2012. godinu sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, dok je apelantica obavezana da tuženom naknadi troškove postupka. Kantonalni sud navodi da je, suprotno žalbenim navodima apelantice, prvostepena odluka pravilna i zakonita. Naime, pravilno prvostepeni sud zaključuje da je odredbama člana 69. Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti FBiH prestala primjena odredaba Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH, koje se odnose na plaće i naknade, kao i odredbe Uredbe o naknadama, a koje su do stupanja na snagu predmetnog Zakona o plaćama predstavljale pravni osnov za utvrđivanje i ostvarivanje prava na ime jubilarne nagrade, dok je članom 1. Zakona o plaćama propisano, da se ovaj Zakon primjenjuje i u kantonima, gradovima i općinama FBiH. Kako je apelantica 1. maja 2012. godine navršila 35 godina radnog staža, to ista sa tim danom nije stekla i pravo na isplatu jubilarne nagrade, budući da joj je to pravo prestalo 30. jula 2010. godine, tj. stupanjem na snagu Zakona o plaćama, odnosno prestankom primjene Zakona o namještenicima i Uredbe o naknadama, kojima je to pravo apelantici bilo propisano. Također, pravilno je prvostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je odbio kao neosnovan i dio zahtjeva kojim je potraživana razlika isplate regresa za 2012. godinu, s obzirom da je tuženi apelantici za 2012. godinu isplatio regres u iznosu od 150,00 KM, prema svojim mogućnostima, a na osnovu sporazuma zaključenog između Sindikata zaposlenika u pravosuđu i upravi, osnovnom, srednjem i visokom obrazovanju i Vlade Tuzlanskog kantona (da se regres isplaćuje u skladu sa raspoloživim sredstvima). Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u dispozitivu osporene presude.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4884/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelantice pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelantice, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporile pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantice su se pozvale i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagale niti argumentirale, već su ih zasnovale na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženjima svojih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantica. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4884/16 (M. J. i V. D.) | Sudska praksa | Aktio