Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1886/14 (F. B. i N. R.)

Odluka donesena 22. 03. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Propisano zakonom
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1886/14

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-1886/14, rješavajući apelaciju Fahrudina Biogradlića i Nure Rustempašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2). tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Fahrudina Biogradlića i Nure Rustempašić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 179544 13 Rev od 11.

februara 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Fahrudin Biogradlić i Nura Rustempašić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Tarik Potogija, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 24. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 179544 13 Rev od 11. februara 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Ljiljane Mačkić (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 21. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. decembra 2016. godine, a tužena putem punomoćnika Dušana Kalabe, advokata iz Sarajeva, 30. decembra 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelanti su 8. decembra 2004. godine pred Općinskim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pokrenuli parnični postupak protiv tužene, radi isplate (stanarine). Općinski sud se rješenjem od 14. jula 2006. godine oglasio apsolutno nenadležnim za rješavanje konkretne pravne stvari, ukinuo provedene radnje i tužbu apelanata odbacio. Navedenu odluku je potvrdio Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), a Vrhovni sud je povodom revizije apelanata drugostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje.

6. U ponovnom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 179544 04 P od 9. marta 2012. godine, kojom je obavezao tuženu da apelantima za korištenje dvosobnog stana u Sarajevu, ul. Podgaj broj 4 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), plaća mjesečnu zakupninu u iznosu od 385,00 KM, i to dospjele obroke odjednom a ubuduće svakog petog u mjesecu, uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka kako je bliže navedeno u izreci presude.

7. U obrazloženju presude je navedeno da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da su apelanti suvlasnici kuće u kojoj se nalazi predmetni stan, da tužena koristi stan dugi niz godina, odnosno nakon sklapanja braka sa Đorđem Mačkićem čiji otac je na predmetnom stanu stekao svojstvo nositelja stanarskog prava (u daljnjem tekstu: NSP) na zakonit način, konkretno po osnovu rješenja Narodnog odbora Grada Sarajeva 1951. godine. Stoga je nesporno zaključeno da i tužena sa svojom porodicom predmetni stan koristi zakonito. U pogledu sporne činjenice koja se tiče plaćanja stanarine za korištenje stana Općinski sud je imao u vidu odredbu člana 38. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), kojom je nositeljima stanarskog prava propisana obaveza plaćanja stanarine. S tim u vezi Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrđeno da tužena apelantima, kao suvlasnicima predmetnog stana, ne plaća niti stanarinu ni zakupninu, čime ih sprečava da ubiru korist od njihove lične imovine. Osim toga, kako je dalje navedeno, osnov tužbenog zahtjeva apelanata propisan je u odredbi člana 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), budući da je po ocjeni suda apelantima pričinjena šteta neplaćanjem stanarine od tužene, pa je njihov tužbeni zahtjev na osnovu navedene zakonske odredbe usvojen.

8. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 179544 12 Gž od 19. februara 2013. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i prvostepenu presudu potvrdio. Obrazlažući neosnovanost žalbenih navoda, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno, na osnovu provedenih dokaza, utvrdio da tužena ne plaća stanarinu na koju je prema odredbi člana 38. ZSO-a obavezna, bez obzira što pripada kategoriji zaštićene korisnice stana. Imajući u vidu da su apelanti kao suvlasnici predmetnog stana uskraćeni za korist koju bi imali od izdavanja stana, to je po ocjeni Kantonalnog suda prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 155. ZOO-a, nalazeći da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o naknadi materijalne štete u vidu izmakle koristi za period od 1. decembra 2003. godine pa nadalje.

9. Odlučujući o reviziji tužene, Vrhovni sud je donio Presudu broj 65 0 P 179544 13 Rev od 11. februara 2014. godine, kojom je revizija usvojena i obje nižestepene presude preinačene, tako što je tužbeni zahtjev apelanata odbijen u cjelini. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se relevantna činjenična utvrđenja prvostepenog suda mogu rezimirati na sljedeći način: da su apelanti suvlasnici nekretnine u kojoj se nalazi stan površine 60m² u koji se na zakonit način prije 60 godina uselio prednik tužene i stekao svojstvo NSP (njen svekar), da tužena navedeni prostor koristi od 1970. godine, da od 1994. godine tužena ne plaća stanarinu niti naknadu za održavanje zgrade, te da najniža godišnja zakupnina za stan takve strukture prema nalazu i mišljenju vještaka iznosi 4.620,00 KM. U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, kako je dalje obrazloženo, prvostepeni sud je zaključio da tužena kao zaštićeni stanar ima obavezu da u skladu s odredbom člana 155. ZOO-a apelantima plaća zakupninu jer oni imaju pravo da ubiru korist od lične imovine. Drugostepeni sud je prihvatio činjenične i pravne zaključke prvostepenog suda, naglašavajući pravilnim zaključak prvostepenog suda prema kojem apelanti korištenjem stana od tužene trpe štetu u vidu izmakle koristi.

10. Međutim, po ocjeni Vrhovnog suda tužena je osnovano prigovorila da su nižestepene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi je navedeno da se u konkretnoj pravnoj stvari otvorilo pitanje odnosa u vezi s pravima vlasnika stana (apelanata) s jedne strane, i korisnika stana (tzv. zaštićeni stanar, konkretno tužena) s druge strane, pri čemu su apelanti svoj zahtjev zasnovali između ostalog i na pravu na mirno uživanje imovine. Vrhovni sud je zatim naveo sadržaj odredbe člana 2. stav 2. ZSO-a kojom je propisano da građanin koji je do stupanja na snagu ZSO-a stekao stanarsko pravo na stanu u porodičnoj stambenoj zgradi, odnosno posebnom dijelu zgrade, ima sva prava i obaveze koje se ovim zakonom propisuju za nosioce stanarskog prava i članove njegovog porodičnog domaćinstva, odnosno korisnike stana, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Pravo vlasnika stana na kojem je stečeno stanarsko pravo, kako je dalje navedeno, regulirano je odredbama čl. 55. do 58. ZSO-a i svodi se na pravo da se po prestanku stanarskog prava zaštićenog stanara useli u stan, odnosno da traži useljenje u svoj stan ili dio stana u slučaju da se nosiocu stanarskog prava ponudi u zamjenu stan po veličini i opremi srazmjerno dijelu stana koji koristi sam ili s članovima svog porodičnog domaćinstva. Pravo vlasnika stana (apelanata) da traži useljenje u svoj stan, kako je dalje obrazložio Vrhovni sud, nije derogirano Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), a odredba člana 46. stav 1. tog zakona kojom je propisan prestanak svih stanarskih prava nakon 6. decembra 2000. godine ne odnosi se po ocjeni suda na zaštićene stanare. U pogledu visine stanarine, Vrhovni sud je naveo odredbu člana 38. ZSO-a iz koje proizlazi obaveza nosioca stanarskog prava da plaća stanarinu u skladu s propisima Skupštine općine, a ta obaveza je donošenjem Zakona o prodaji stanova (stanarina kao naknada za korištenje stana) prestala. To je slučaj, kako je dalje navedeno, za sve otkupljene stanove za koje vlasnici stanova upraviteljima zgrade plaćaju određene mjesečne iznose za održavanje zajedničkih dijelova zgrade i upravljanje zgradom, u skladu s odredbom člana 42. Zakona o prodaji stanova. Međutim, nakon donošenja Zakona o prodaji stanova nisu donesene odluke o visini stanarine za nosioce stanarskog prava koji su to pravo zadržali na stanovima u privatnom vlasništvu, niti je zakonom uređeno pitanje visine naknade za najam stanova. Vrhovni sud je zatim u obrazloženju presude naveo sadržaj odredbe člana 6. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO), kojom je propisano da vlasnik ima pravo na punu naknadu za ograničeno ili oduzeto pravo vlasništva, a budući da zaštićeni stanari stanuju u stanovima u privatnom vlasništvu i da ne plaćaju naknadu za korištenje tih stanova, nesporno je po ocjeni Vrhovnog suda narušena ravnoteža između legitimnih interesa vlasnika stanova (apelanata) i zaštićenih stanara (tužene) u konkretnom slučaju, budući da su vlasnici stanova ograničeni u korištenju svoje imovine i pravu da iz te imovine izvlače profit, što predstavlja, kako je navedeno u obrazloženju, kršenje člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Međutim, kako je dalje navedeno, uspostavljanje ravnoteže i proporcionalnosti između legitimnih interesa apelanata kao suvlasnika i tužene kao zaštićene stanarke ne može se po ocjeni Vrhovnog suda izvršiti kroz institut naknade štete i izgubljene koristi prema odredbi člana 155. ZOO-a, kako su pogrešno zaključili nižestepeni sudovi. S tim u vezi je naglašeno, da bi radnja jednog lica vodila nastanku obligacionog odnosa, odnosno imala za posljedicu naknadu štete, moraju biti ispunjeni određeni opći uvjeti odštetne odgovornosti među koje ulazi protivpravnost štetne radnje, odnosno protivnost te radnje važećim zakonskim propisima (povrede i objektivnog i subjektivnog prava). Imajući u vidu da se za dopuštene radnje ne odgovara i da tužena osnov za korištenje predmetnog stana u svojstvu NSP crpi iz zakona, to po ocjeni Vrhovnog suda u konkretnom slučaju ne postoji niti jedan od osnova odgovornosti za štetu (krivica, prouzrokovanje, pravičnost, čl. 154., 158., 173. i 169. ZOO-a). Zbog odsustva protivpravnosti i postojanja pravnog osnova za korištenje stana, tužbenom zahtjevu ne može biti udovoljeno ni primjenom odredbe člana 219. ZOO-a (upotreba tuđe stvari u svoju korist) niti odredbe člana 27. ZOO-a, jer parnične stranke nisu zaključile ugovor o zakupu stana i ugovorile mjesečnu zakupninu. Uspostavljanje ravnoteže legitimnih interesa vlasnika stanova i zaštićenih stanara je moguće postići intervencijom zakonodavca (koja je zasada izostala), pri čemu je zadatak sudova da tumače i primjenjuju zakone, a ne da ih kreiraju.

11. Vrhovni sud je također naglasio da su domaći sudovi dužni tumačiti nacionalno pravo u svjetlu evropskih standarda uspostavljenih Evropskom konvencijom, te je u vezi s tim istakao da se Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) o pitanju koje pokreće konkretna parnica bavio u predmetu Huten-Čapska protiv Poljske i pritom u bitnom naglasio: „da težina uspostavljanja ravnoteže legitimnih interesa stanodavaca i stanara nameće obavezu zakonodavcu da uspostavi harmoničnu situaciju, kako bi njihov odnos bio što je moguće više komplementaran, a ne antagonistički; da je pritom neophodno uzeti u obzir interese stanara i uspostaviti mehanizme kako stanodavac ne bi zloupotrijebio njihova prava; da je pri određivanju stanarine neophodno uzeti u obzir sve elemente (ustanoviti zakonsko polazište) koji bi adekvatno regulirali odnos prava stanodavaca i stanara ne gubeći iz vida njihov komplementaran odnos“. Polazeći od načela zaštite imovine i načela srazmjernosti, Vrhovni sud je zaključio da bi se naknada za korištenje stana u konkretnoj situaciji mogla odrediti uzimajući u obzir sve neophodne elemente (stanje zgrade u kojoj se stan nalazi, površina stana, svi činioci koji povećavaju ili smanjuju vrijednost stana). Međutim, kako je dalje navedeno, ukoliko bi sud eventualno i prihvatio ulogu zakonodavca i time kreirao nepostojeću pravnu normu kojom bi odredio visinu stanarine, u okolnostima konkretnog slučaja, apelanti nisu tokom postupka dokazali sve navedene elemente na osnovu kojih bi se predmetna naknada mogla utvrditi, a koja bi se mogla smatrati uravnoteženom sa stanovišta legitimnih interesa apelanata kao suvlasnika i tužene kao zaštićene stanarke. Stoga je primjenom odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Vrhovni sud,uvažavanjem žalbe tužene, obje nižestepene presude preinačio i tužbeni zahtjev odbio.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuju da je osporena presuda rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. S tim u vezi, apelanti su istakli da se Vrhovni sud u osporenoj presudi pogrešno pozvao na odluku Evropskog suda Huten-Čapska protiv Poljske, jer se ta odluka bavi pitanjem iseljenja zaštićenog stanara, a ne naknadom za korištenje stana. Ukazuju na nespornu činjenicu prema kojoj zaštićena stanarka ne može biti iseljenja iz stana na kojem su apelanti suvlasnici dok se u tom pravcu ne donese zakon, ali također ukazuju da ne postoje odredbe niti postoji „lex specialis“ zakon koji bi derogirao odredbe ZOO-a u konkretnom slučaju. Iz prirode predmeta proističe da su oni ograničeni u svojim imovinskim pravima na predmetnom stanu, a neplaćanjem stanarine od tužene su im nametnuta ograničenja do te mjere da narušava ravnotežu između njih kao suvlasnika i tužene kao korisnika stana. Osporenom odlukom su, kako je dalje navedeno, de facto izvlašteni iz svog prava iako de iure nisu, jer je odredbom člana 38. ZSO-a obaveza tužene u pogledu plaćanja stanarine propisana, a kako je taj zakon ukinut, u konkretnom slučaju se moraju primijeniti odredbe ZVPO-a i odredbe ZOO-a. Predloženo je da se apelacija usvoji, presuda Vrhovnog suda ukine i da ostane na snazi presuda Općinskog suda.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju svoje presude. Nasuprot navodima apelacije, u revizijskom postupku iz kog je proizašla osporena presuda nije bilo kršenja prava na koja je apelacijom ukazano, niti je primjena prava od Vrhovnog suda bila proizvoljna.

14. Tužena je u odgovoru istakla da apelanti predmetnu apelaciju pogrešno temelje na odredbama ZOO-a i ZVPO-a, jer korištenje i upotreba predmetnog stana nije učinjeni protivpravno, silom ili zloupotrebom, već je useljenje izvršeno na zakonit način 1951. godine. Posebno je naglašeno da ona kao tužena u konkretnom postupku trpi štetu, jer joj je kao NSP na predmetnom stanu onemogućeno da stan otkupi, što ju je stavilo u drugačiji položaj u odnosu na druge građane u BiH koji su u mogućnosti otkupiti stanove na kojima su stekli svojstvo NSP. Tužena je osim toga ukazala na pravilan stav Vrhovnog suda prema kojem ona osnov za korištenje predmetnog stana crpi iz zakona (ZSO), a na osnovu odredbi ZOO-a na kojima su apelanti utemeljili svoj zahtjev za dopuštene radnje ne može odgovarati (čl. 16. i 154. ZOO-a). U cijelosti osporava stav prvostepenog i drugostepenog suda iz razloga što je tim presudama kao zaštićeni stanar dovedena u nepovoljniji pravni status, konkretno status zakupca. Predloženo je da se apelacija kao neosnovana odbije. V.Relevantni propisi

15. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“, br. 13/74, 23/76, 34/83, 14/84-373, 12/87-367, 36/89-924, „Službeni list RBiH“, broj 2/93-24, „Službene novine FBiH“, br. 11/98 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

[...] Građanin koji je do dana stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SR BiH“ broj 13/74) stekao stanarsko pravo na stan u porodičnoj stambenoj zgradi odnosno na posebnom dijelu zgrade (u daljnjem tekstu: stan u svojini građana) ima sva prava i obaveze koje se ovim zakonom propisuju za nosioca stanarskog prava i člana njegovog porodičnog domaćinstva odnosno korisnike stana, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Član 38.

U skladu sa propisima skupštine općine nosilac stanarskog prava dužan je plaćati stanarinu i druge troškove vezane za korištenje stana i zajedničkih prostorija i uređaja u zgradi, kao i snositi određene troškove održavanja stana.

Ako nosilac stanarskog prava koristi stan koji prelazi potrebe nosioca stanarskog prava utvrđene prema mjerilima o racionalnom korišćenju stana na tu razliku plaća povišenu stanarinu.

Ako se ugovorne strane ne mogu sporazumjeti o visini stanarine, svaka strana, prije potpisivanja ugovora o korištenju stana, može podnijeti zahtjev stambenom organu da utvrdi visinu stanarine.

Član 55.

Po prestanku stanarskog prava na stan u svojini građana vlasnik stana ima pravo da se useli u taj stan.

Član 56.

Vlasnik stana može od stambenog organa tražiti useljenje u svoj stan ili dio svoga stana ako nosiocu stanarskog prava ponudi u zamjenu odgovarajući stan.

Vlasnik stana od prije 1. januara 1959. godine može od stambenog organa tražiti useljenje u svoj stan ili dio svoga stana ako nosiocu stanarskog prava ponudi u zamjenu stan koji odgovara njegovim stvarnim potrebama.

Vlasnik stana od prije 1. januara 1959. godine može tražiti od stambenog organa useljenje u svoj stan ili u dio svoga stana u slučaju kada nosiocu stanarskog prava ponudi u zamjenu stan po veličini i opremi srazmjerno dijelu stana koji stvarno koristi nosilac stanarskog prava sa članovima porodičnog domaćinstva, ako izdaje dio stana podstanarima ili izdaje dio stana za vršenje poslovne djelatnosti.

U skladu sa propisom skupštine općine utvrđuje se da li ponuđeni stan odgovara stvarnim potrebama nosioca stanarskog prava, odnosno da li je srazmjeran dijelu stana koji stvarno koristi.

Pravo na useljenje po odredbama st. 2. i 3. ovog člana ima i vlasnik stana koji je stan stekao nasljeđem od umrlog vlasnika od prije 1. januara 1959. godine.

Vlasnik stana, koji se useli u svoj stan ili dio stana po odredbama st. 2, 3. i 5. ovog člana, ne može stan zamijeniti niti otuđiti za vrijeme od pet godina od dana useljenja. Vlasnik stana, u slučajevima iz ovog člana snosi sve troškove preseljenja nosioca stanarskog prava. Ako se stranke ne sporazumiju o troškovima preseljenja, visinu tih troškova utvrđuje stambeni organ.

Član 57.

Ako više suvlasnika porodične stambene zgrade ili stana traži useljenje prema odredbama čl. 55. i 56. ovog zakona, pravo na useljenje ima onaj suvlasnik za kojeg nadležni sud u vanparničnom postupku utvrdi da su njegovi razlozi opravdaniji.

Vlasnik odnosno suvlasnik stana može ostvariti prava propisana odredbama čl. 55. i 56. ovog zakona i radi useljenja svoga punoljetnog djeteta ili svoga roditelja.

Član 58.

Propisom skupštine općine, prema konkretnim prilikama i potrebama u općini, predviđaju se uvjeti i mjere za omogućavanje useljenja vlasnika stanova u svoje stanove u slučajevima kada vlasnici stanuju u nepovoljnim uvjetima, a naročito kada se radi o teškim slučajevima vlasnika stanova od prije 1. januara 1959. godine.

16. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije BiH“, br. 27/97 od 28. novembra 1997. godine, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka) u relevantnom dijelu glasi:

Član 42.

Održavanje zajedničkih dijelova zgrade u kojima su stanovi otkupljeni, kao i izdavanje u zakup stanova za koje nositelji stanarskog prava nisu podnijeli zahtjev za otkup stana, uredit će se posebnim kantonalnim-županijskim propisima.

Član 46.

Ugovori o korištenju stana koji su zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima do dana stupanja na snagu ovog zakona, prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona.

[...] Član 47.

(1) Odredbe ovog zakona ne primjenjuju se na otkup stanova u privatnom vlasništvu koji nisu nacionalizirani, a na kojima je stečeno stanarsko pravo.

[…].

Član 50.

Skupštine kantona-županija će u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona donijeti propise iz čl. 40. i 42. ovog zakona.

Član 51.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenim novinama Federacije BiH“, a primjenjivat će se po isteku 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 16.

Svako je dužan da se uzdrži od postupka kojim se može drugom prouzrokovati šteta. Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

18. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 240.

(1)Revizija se može izjaviti:

1. Zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;

2. Zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

3. Zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva, ako je ta povreda učinjena pred drugostepenim sudom (2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 250.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

[...] VI.Dopustivost

19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 179544 13 Rev od 11. februara 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda apelantima je dostavljena 5. marta 2014. godine, a apelacija je podnesena 24. aprila 2014. godine, dakle u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st.(1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelanti ukazuju da im je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem su apelanti od tužene tražili da im isplati naknadu za korištenje stana u njihovom suvlasništvu (stanarinu), iz čega proizlazi zaključak da se radi o predmetu građanskopravne prirode. U skladu s navedenim, nesporno je da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je predmetni postupak okončan osporenom presudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

27. Iz navoda apelacije proizlazi da apelanti povredu prava na pravično suđenje suštinski vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava od Vrhovnog suda. Smatraju da njihov tužbeni zahtjev kojim su u svojstvu suvlasnika predmetnog stana od tužene zahtijevali naknadu za korištenje stana (stanarinu) nije mogao biti odbijen iz razloga koji je naveo Vrhovni sud, dakle nedostatka propisa kojima bi bila regulirana visina stanarine, a osim toga smatraju da niti jednim zakonom nisu derogirane odredbe ZOO-a i ZVPO-a na kojima su utemeljili svoj zahtjev. Imajući u vidu apelacione navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

28. Ustavni sud će se dakle izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

29. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da su prava i obaveze davalaca stana na korištenje i građana kao korisnika stanova, te prava vlasnika stanova (konkretno apelanata) na kojima je stečeno stanarsko pravo u vezi s posebnom kategorijom nositelja stanarskog prava nazvanoj „zaštićeni stanari“ regulirana odredbama ZSO-a. Također, Ustavni sud napominje da je tranzicijski režim postepenog ukidanja određenih prava koja su postojala nakon Drugog svjetskog rata i koja su, između ostalog, opterećivala privatno vlasništvo u vezi s posljedicama bivšeg socijalističkog režima i nastojanjima da se takve posljedice otklone, uslijedila i u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti donošenjem zakona kojima su neke odredbe ZSO-a derogirane ili nedonošenjem neophodnih zakona kojima bi s ekonomskog i socijalnog aspekta bio jasno definiran odnos vlasnika (stanodavca) i stanara, zbog čega je nastao konkretan pravni spor.

30. Za Ustavni sud se, imajući pritom u vidu da se predmet spora u konkretnoj situaciji tiče isključivo zahtjeva apelanata kao suvlasnika predmetnog stana da im tužena kao „zaštićeni stanar“ isplati naknadu za korištenje stana, postavlja pitanje da li je stav Vrhovnog suda kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanata zbog nedostatka propisa o visini stanarine, proizvoljan ili ne. To pitanje se međutim u kontekstu apelacionih navoda kojim je ukazano na obaveznu primjenu ZOO-a i ZVPO-a, ne može sagledati odvojeno od materijalno-pravnih odredbi ZSO-a i Zakona o prodaji stanova na temelju kojih je, kako je u obrazloženju presude istakao Vrhovni sud, proizašla nesporna činjenica prema kojoj je u konkretnom slučaju narušena ravnoteža između legitimnih interesa apelanata kao suvlasnika predmetnog stana i tužene kao zaštićene stanarke, jer su apelanti relevantnim odredbama ZSO-a i Zakona o prodaji stanova zaista ograničeni u korištenju svoje imovine. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da upravo u tom kontekstu treba cijeniti aktivnost odnosno neaktivnost javne vlasti da normativno regulira i pomiri dva naizgled suprotstavljena prava, pravo suvlasnika stana (apelanata) i pravo zaštićenog stanara (tužene), i u smislu apelacionih navoda ocijeni da li je u konkretnoj situaciji zaista bilo moguće u nedostatku propisa o visini stanarine na konkretan odnos parničnih stranaka primijeniti isključivo odredbe ZVPO-a i ZOO-a kako apelanti tvrde.

31. S obzirom na navedeno Ustavni sud napominje da iz relevantnih odredaba ZSO-a (član 38.), koji je donesen 1974. godine, proizlazi da je utvrđivanje stanarina bilo normativno regulirano za sve korisnike stanova, dakle i „zaštićene stanare“ i da je donošenjem i primjenom Zakona o prodaji stanova, čiji je cilj privatizacija društvene (državne) imovine i zabrana daljnjeg stjecanja stanarskog prava, kao posebnog socijalističkog quasi-imovinskog prava, režim stanarine kao naknade za korištenje stana prestao. Dakle, vlasnici stanova koji su otkupili svoje stanove na kojima su prethodno imali svojstvo nositelja stanarskog prava, upraviteljima zgrade plaćaju određene mjesečne iznose za održavanje zajedničkih dijelova zgrade i upravljanje zgradom u skladu s odredbom člana 42. Zakona o prodaji stanova, pa se postavlja pitanje ove obaveze u odnosu na tuženu kao posebnu kategoriju nositeljice stanarskog prava nazvane „zaštićeni stanar“. S tim u vezi se postavlja i pitanje da li sud i u kojoj mjeri može nadomjestiti propuste nastale u stambenom zakonodavstvu, odnosno u kojoj mjeri i koje odredbe ZSO-a su u konkretnoj situaciji derogirane Zakonom o prodaji stanova, te da li je u konkretnom slučaju moguća isključiva primjena odredbi ZOO-a kako apelanti tvrde. U konkretnom slučaju, iz nespornih činjenica proizlazi da tužena kao posebna kategorija nositelja stanarskog prava „zaštićeni stanar“ živi i koristi stan koji je privatna imovina (suvlasništvo apelanata) i pritom, kako je utvrđeno u postupku okončanom osporenom presudom, ne plaća stanarinu niti naknadu za održavanje zgrade, pa su apelanti, kako je i u presudama redovnih sudova zaključeno, nesporno ograničeni u korištenju svoje imovine na osnovu odredbi ZSO-a. Međutim, za Ustavni sud se postavlja pitanje da li su redovni sudovi mogli utvrditi visinu stanarine u nedostatku propisa kojima bi normativno bilo regulirano pitanje stanarine, bez obzira što to pitanje nakon donošenja Zakona o prodaji stanova nesporno nije regulirano, i da li je redovan sud na taj način mogao preuzeti ulogu javne vlasti čiji je zadatak da pomiri dva pojedinačna naizgled suprotstavljena prava (iako to nisu), i to pravo vlasnika stana (apelanta) i pravo zaštićenog stanara, vodeći pritom računa o svim aspektima koji se tiču njihovih pojedinačnih interesa (ekonomskih, socijalnih) i aspektima javnog interesa.

32. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da su prvostepeni i drugostepeni sud zauzeli stav da novčano potraživanje apelanata (naknade za korištenje stana) od tužene proizlazi iz odredbi ZOO-a, jer oni imaju pravo da ubiru korist od lične imovine. Za razliku od ovog, Vrhovni sud je zauzeo potpuno drugačiji stav, smatrajući da u nedostatku zakonodavnih instrumenata kojima bi bila određena visina stanarine sud ne može preuzeti ulogu zakonodavca i presudom kreirati nepostojeću pravnu normu, naglašavajući pritom da bi sud, ako bi se eventualno i upustio u odlučivanje o visini ove naknade, morao cijeniti sve neophodne elemente na temelju kojih bi se ta naknada mogla utvrditi (stanje i površina stana, starost zgrade i drugi činioci koji povećavaju ili smanjuju vrijednost stana) i koja bi se mogla smatrati uravnoteženom sa stanovišta legitimnih interesa apelanata kao suvlasnika i tužene kao zaštićene stanarke, ali da je takav pristup u konkretnom slučaju potpuno izostao. U tom kontekstu, dakle ograničenja apelanata u korištenju imovine i pravu da iz te imovine izvlače profit, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, imajući u vidu obavezu domaćih sudova da nacionalno pravo tumače u svjetlu Evropske konvencije, naglasio standarde uspostavljene u odluci Evropskog suda Huten-Čapska protiv Poljske (vidi, Evropski sud, aplikacija broj 35014/97 od 19. juna 2006. godine, objavljena na www.mhhr.gov.ba) za koju apelanti smatraju da je neprimjenjiva u konkretnom slučaju jer se bavi pitanjem iseljenja zaštićenog stanara, a ne visinom stanarine. Međutim, Ustavni sud nasuprot takvom apelacionom prigovoru smatra da je Vrhovni sud navedenu odluku imao u vidu zbog principa (a ne suštine zahtjeva) koji su tom odlukom uspostavljeni, a tiču se odnosa „stanodavaca i stanara“ s posebnim osvrtom na obavezu zakonodavca da između stanodavaca i stanara uspostavi harmoničnu pravnu situaciju kako bi njihov odnos bio komplementaran, a ne nužno antagonistički. U tom smislu je Vrhovni sud, imajući u vidu načelo zaštite imovine i načelo srazmjernosti, te principe iz navedene presude Evropskog suda, naglasio da pri određivanju stanarine zakonodavac mora voditi računa o svim elementima koji se tiču vlasnika (apelanata) i zaštićenog stanara (tužene) uspostavom zakonskog polazišta koji će uzeti u obzir, kako legitimne interese vlasnika tako i djelotvorne mehanizme za zaštitu stanara.

33. Osim principa iz navedene presude Evropskog suda, Vrhovni sud je naveo relevantne odredbe ZSO-a, prije svega odredbe čl. 55. do 58. ZSO-a, kojima je regulirano pravo vlasnika stana (apelanata) na kojem je stečeno stanarsko pravo, naglasivši da pravo apelanata kao suvlasnika predmetnog stana da traže useljenje u svoj stan, nije derogirano odredbama Zakona o prodaji stanova i da se ono svodi na njihovo pravo da se po prestanku stanarskog prava zaštićenog stanara (tužene) usele u stan, odnosno da traže useljenje u svoj stan ili dio stana. Također je naglašena nesporna činjenica prema kojoj su apelanti ograničeni u korištenju svoje imovine (stana) ustanovljenim pravom korištenja od tužene kao nositeljice stanarskog prava na njihovom stanu. S tim u vezi je navedeno da Zakon o prodaji stanova ne dira u stečena prava nositelja stanarskog prava (tužene) na stanovima u privatnom vlasništvu, jer se prestanak stanarskih prava nakon 6. decembra 2000. godine (član 46. stav 1. ZSO-a) ne odnosi na zaštićene stanare. Takav zaključak je Vrhovni sud utemeljio na odredbama istog zakona (čl. 42. i 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova), iz kojih proizlazi da će se daljnji status stanova u privatnom vlasništvu koji nisu nacionalizirani regulirati posebnim propisima. Kako ti posebni propisi nesporno nisu doneseni u smislu odredbe člana 50. Zakona o prodaji stanova, a taj zakon ne dira u stečena prava tužene kao „zaštićene stanarke“ na stanu apelanata, Vrhovni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja, redovni sudovi nisu u mogućnosti regulirati visinu naknade stanarine u nedostatku propisa kojima bi to pitanje bilo riješeno. Navedeni stav Vrhovni sud je, osim standarda uspostavljenih u citiranoj presudi Evropskog suda Huten-Čapska protiv Poljske i relevantnih odredaba ZSO-a, doveo i u kontekst odredaba ZOO-a na čijoj isključivoj primjeni apelanti ustrajavaju, a na kojima su prvostepeni i drugostepeni sud utemeljili svoje odluke, te je zaključio da bi primjenom ovih odredaba morale biti ispunjene i određene pretpostavke odnosno opći uvjeti odštetne odgovornosti među koje ulazi protivpravnost štetne radnje, odnosno protivnost te radnje važećim zakonskim propisima (povrede i objektivnog i subjektivnog prava). Stoga se po ocjeni Vrhovnog suda naknada za korištenje stana, kao što je konkretan slučaj, ne može sagledati proizvoljno niti odvojeno od prava stanara, odnosno bez odgovarajućih pravnih normi za održavanje pravične ravnoteže između interesa vlasnika stana (apelanata) i općeg interesa, što uključuje pravo zaštićenih stanara u konkretnom slučaju tužene.

34. Ustavni sud podsjeća da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje razmatrao u svojoj novijoj praksi, u predmetu broj AP 2804/14 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2804/14 od 7. marta 2017. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tač. 32, 33. i 34.), u kojoj s aspekta primjene materijalnog prava, odbijanjem apelantovog zahtjeva za isplatu stanarine (u sličnim okolnostima), nije našao proizvoljnost u primjeni prava. U navedenoj odluci Ustavni sud je podsjetio na predmet Statileo protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, aplikacija broj 12027/10 od 10. jula 2014. godine, objavljena na www.mhhr.gov.ba), u kojem se Evropski sud bavio pitanjem zaštićene /tržišne najamnine, u situaciji kada je podnosilac predstavke (nakon okončanja postupka u kom je njegov zahtjev za iseljenje zaštićenog stanara odbijen) kao vlasnik stana smatrao da je, prema odredbama Zakona o najmu stanova (koji je u Hrvatskoj donesen 1996. godine), visina najamnine neodgovarajuća i preniska. Evropski sud je u okolnostima tog konkretnog slučaja utvrdio kršenje prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, cijeneći da je najamnina (otprilike 10 eura mjesečno) zajedno s ostalim ograničenjima toliko niska da predstavlja povredu vlasničkih prava podnosioca predstavke. U toj odluci, Evropski sud je također naglasio da su hrvatska tijela, u kontekstu temeljite reforme političkog, pravnog i društvenog sistema države, tokom tranzicije iz socijalističkog sistema u demokratsku državu, bila suočena s iznimno teškim zadatkom stvaranja ravnoteže između prava najmodavaca i zaštićenih najmoprimaca koji su stanovali u stanovima dugo vremena. Trebalo je, s jedne strane, osigurati zaštitu prava vlasništva prvih i, s druge strane, poštovanje socijalnih prava zaštićenih najmoprimaca koji su često bili ranjivi pojedinci. Opći interes zajednice u takvim situacijama zahtijeva pravednu raspodjelu socijalnog i finansijskog tereta, kojim se ne može opteretiti samo jedna određena društvena grupa (u konkretnom slučaju podnosilac predstavke kao vlasnik stana), nezavisno do toga koliko su važni interesi druge grupe (zaštićeni stanari) ili zajednice u cjelini, te je zaključeno da u konkretnom predmetu nije postojala pravedna raspodjela socijalnog i finansijskog tereta koji je nastao kao posljedica reforme u stambenom sektoru.

35. Ustavni sud je u citiranoj odluci AP-2804/14 doveo u kontekst navedene standarde iz odluke Evropskog suda s činjenicama konkretnog predmeta, i uočio bitnu razliku koja se ogleda u neriješenom odnosu između apelanta kao vlasnika stana i javne vlasti (zakonodavca), te uspostavi zakonskog polazišta u kom će obaveza zakonodavca biti da između vlasnika stanova i zaštićenih stanara uspostavi komplementaran, a ne antagonistički odnos, pri čemu je neophodno da uspostavi ravnotežu između legitimnih interesa stanodavaca i zaštićenih stanara u najširem smislu, dakle i u pogledu stanarine (zakupnine). U svjetlu prethodno navedenog, Ustavni sud je u toj odluci podsjetio da je zakonodavstvo Bosne i Hercegovine u stambenoj oblasti počev od 1974. godine pa nadalje pretrpjelo reforme koje su rezultat mnogih historijskih činilaca, kao i događanja iz nedavne prošlosti, konkretno pretvorbom stanarskog prava koje je imalo specifičan oblik vlasništva, tzv. „društveno vlasništvo“ u vlasničko pravo (privatizacijom). S tim u vezi su se svakako pojavljivala pitanja koja su ograničavala određena prava na stanovima, a koja su od zakonodavca sukcesivno rješavana (npr. vakufski stanovi, nacionalizirani stanovi i sl.), dok je pitanje stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koje je uspostavljeno i u pravni sistem bivše Jugoslavije uvedeno 1953. godine na stanovima u privatnom vlasništvu, opstalo i nakon donošenja ZSO-a iz 1974. godine uvođenjem kategorije tzv. „zaštićenih stanara“ (kao što je i konkretan slučaj), ostalo potpuno neriješeno. Stoga je ocijenjeno da se apelacioni navodi s aspekta ne/aktivnosti javne vlasti dovedu u širi kontekst, a ne jedino i isključivo u kontekst osporene presude u kojoj je, između ostalog, izražen stav prema kojem je apelant nesporno ograničen u korištenju svoje imovine pri čemu je (zbog nedostatka propisa o visini stanarine) narušena ravnoteža između njegovog legitimnog interesa kao vlasnika stana i tužene kao zaštićene stanarke. U tom kontekstu, Ustavni sud je imao u vidu standarde uspostavljene u citiranoj odluci Evropskog suda Statileo protiv Hrvatske u kojoj je predmet razmatranja bila visina stanarine koja je propisana Zakonom o najmu stanova iz 1996. godine, odnosno razlika između zagarantirane i tržišne stanarine a ne, kao što je konkretan slučaj, njen potpuni nedostatak odnosno normativno nepostojanje. S tim u vezi Ustavni sud je napomenuo da je, s ciljem prevazilaženja konkretne i budućih sličnih situacija koja kod ostvarenja slobodne procjene javne vlasti ne smije dovesti do rezultata koji su očigledno neopravdani, zakonodavac obavezan što hitnije sistemski riješiti ozbiljan paradoks (nedostatak propisa) zbog kog su ograničena, kako prava vlasnika stanova u privatnom vlasništvu (povrat stana, zakupnina) tako i prava zaštićenih stanara (pravo na otkup), na način da se s jedne strane definitivno riješi odnos vlasnika stana i zaštićenih stanara, a s druge strane javne vlasti, imajući pritom u vidu njihove pojedinačne interese i opći interes koji zastupa, uz pravičnu raspodjelu finansijskog i socijalnog tereta.

36. Dovodeći u kontekst naprijed navedeno s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se stav zauzet u predmetu AP-2804/14 u cijelosti može primijeniti i na konkretan slučaj. Naime, imajući u vidu da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva koji su u konkretnom slučaju opredijelili i definirali apelanti (isplata stanarine) protiv tužene kao „zaštićene stanarke“ (a ne javne vlasti), Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud naveo iscrpne razloge na kojima je utemeljio svoj stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata da im tužena kao „zaštićeni stanar“ isplaćuje stanarinu koja nije uopće normativno regulirana, dakle ni visina stanarine. Vrhovni sud je u tom smislu jasno istakao da redovan sud ne može preuzeti ulogu zakonodavca čija je obaveza, po mišljenju Ustavnog suda, da jasno definira dvije naizgled suprotstavljene strane (vlasnika i zaštićenog stanara) s jedne strane, i javne vlasti s druge strane, vodeći računa o njihovim pojedinačnim interesima i općem interesu koji zastupa. Ustavni sud, u takvim specifičnim okolnostima, u osporenoj presudi Vrhovnog suda ne nalazi proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava, konkretno odbijanjem zahtjeva apelanata za isplatu stanarine koja uopće nije normativno regulirana pa stoga ni njena visina, pa zaključuje da u segmentu primjene materijalnog prava nije došlo do povrede prava apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.

e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

37. Apelacionim navodima je pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također dovedeno u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava, koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prava na pravično suđenje. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda iznesen u vezi prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su iz istih razloga neosnovani navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u odnosu na primjenu materijalnog prava, kada je Vrhovni sud pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava nižestepene presude preinačio i tužbeni zahtjev odbio, uz jasne i argumentirane razloge iz kojih suštinski proizlazi da, u nedostatku odredbi (zakona) kojima bi bila regulirana visina stanarine posebnoj kategoriji nositelja stanarskog prava „zaštićenim stanarima“, sud ne može preuzeti ulogu zakonodavca i propust u stambenom zakonodavstvu (kojim bi bila propisana visina stanarine) nadomjestiti odredbama ZOO-a, konkretno institutima naknade štete ili izgubljene dobiti.

39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje je u konkretnim okolnostima dovedeno u vezu s pogrešnom primjenom materijalnog prava, iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman