Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4932/16 (D. V.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4932/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4932/16, rješavajući apelaciju Dragana Vikića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragan Vikić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 223807 15 Rev od 18. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Vikić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Alen Nakić advokat iz Sarajeva, podnio je 23. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 223807 15 Rev od 18. oktobra 2016. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje tuženog (BiH-FBiH, Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova, Federalna uprava policije) od 21. decembra 2011. godine kojim mu je prestao radni odnos kod tuženog, da se naloži tuženom da apelanta vrati na posao i uspostavi mu sva prava iz radnog odnosa u obimu kakva su bila prije donošenja rješenja od 21. decembra 2011. godine uz isplatu plata i pripadajućih doprinosa, te da se utvrdi da je pravni prednik tuženog izvršio netačan upis u radnu knjižicu apelanta (podaci o trajanju zaposlenja), da se izvrši brisanje netačnog upisa i upišu tačni podaci u radnu knjižicu. Istom presudom usvojen je dio tužbenog zahtjeva apelanta i utvrđeno je da je tuženi nefizički uznemiravao apelanta na radnom mjestu (mobing), te je obavezan tuženi da apelantu na ime nematerijalne štete isplati iznos od 1.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa odbijen, te je odlučeno da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka. Vrhovni sud navodi da su nižestepeni sudovi pravilno odbili apelantov tužbeni zahtjev za poništenje rješenja o prestanku apelantovog radnog odnosa uz obrazloženje da su ispunjeni uslovi za prestanak radnog odnosa apelanta jer je sa danom 31. decembar 2011. godine navršio 40 godina penzijskog staža, kao uslovom za prestanak radnog odnosa i automatskim gubitkom statusa policijskog službenika, kako je propisano odredbom člana 122. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima FBiH. Naime, kako su sudovi utvrdili da apelantov ukupan staž osiguranja prema odredbama Zakona o radu i Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju zaključno sa 31. decembrom 2011. godine, uključujući beneficirani staž osiguranja i poseban staž, iznosi 41 godinu, 5 mjeseci i 7 dana, to je tuženi pravilno postupio kada je donio rješenje na osnovu kojeg je apelantu radni odnos prestao po sili zakona zbog ispunjavanja uslova za penziju. Dalje, pravilno je utvrđeno da nije relevantno što nisu uplaćeni doprinosi za vrijeme provedeno u odbrani BiH, nasuprot tvrdnji u reviziji. Naime, u periodu apelantovog staža osiguranja od 7. aprila 1992. do 23. decembra 1995. godine, nije postojala obaveza uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje jer je tužitelj-apelant kroz to vrijeme bio pripadnik organa unutrašnjih poslova, sa učešćem u odbrani BiH, kojem se navedeni period staža osiguranja računa u penzijski staž isto kao i staž osiguranja za koji su uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje prema članu 82. stav 5. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Također, u smislu člana 94. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju nije propisana mogućnost zainteresovanim licima da odluče da li će im se u penzijski staž uračunati i poseban staž iz tog člana, što znači da je odredbama tog člana propisano obavezno uračunavanje posebnog staža u penzijski staž onim osobama koje su u relevantnom periodu učestvovale u pripremama za odbranu ili u odbrani Bosne i Hercegovine, pa je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se ovoj kategoriji zaposlenika poseban staž osiguranja računa u penzijski staž po sili zakona, neovisno od volje i eventualno podnesenog zahtjeva zaposlenika. Dalje, u staž osiguranja, prema pravilima radnog zakonodavstva, ne računa se samo vrijeme koje je zaposlenik proveo na radu i za koje je uplaćen doprinos, već staž osiguranja obuhvata cjelokupan vremenski period proveden u radnom odnosu kod poslodavca, pa su pravilno nižetsepeni sudovi utvrdili dužinu trajanja staža osiguranja apelanta na osnovu podataka iz njegovog personalnog dosijea, koji je sadržavao, između ostalog, radnu knjižicu na ime apelanta. Naime, apelant pobijajući odluku kao nezakonitu ustvari pobija tačnost obračuna penzijskog staža s aspekta ostvarivanja prava na starosnu penziju po odredbama Zakona o PIO, a tačnost takvih podataka tuženi niti garantuje, niti je odgovoran budući da za tako nešto nije ni ovlašten, zbog čega je za odluku u ovoj pravnoj stvari irelevantan sadržaj rješenja Federalnog zavoda PIO/MIO od 17. aprila 2012. godine, na koje se apelant poziva. Dakle, budući da apelant nema uslove da se vrati na posao, niti ima osnova da mu se nakon penzionisanja (30. aprila 2011. godine) isplate plaće i doprinosi, to je pravilno odlučeno kada je apelant odbijen i sa tim dijelom tužbenog zahtjeva. Također, pravilno je odbijen i zahtjev apelanta u odnosu na brisanje netačnih i upis tačnih podataka u radnu knjižicu iz razloga što za ove radnje nije propisana nadležnost suda u parničnom postupku. S druge strane, visinu štete koju tužitelj trpi zbog mobinga na poslu sudovi su utvrdili na osnovu slobodne procjene, cijeneći mišljenje vještaka medicinske struke, a na čiju metodologiju izrade nalaza apelant nije imao primjedbi. Nižestepeni sudovi su cijenili sve one okolnosti koje utiču na visinu štete, koje je apelant i isticao tokom postupka, te koje ponavlja i u reviziji, međutim, sve te okolnosti su pravilno ocijenjene od strane nižestepenih sudova i iste ne daju osnova za dosuđenje većeg iznosa, a sve imajući u vidu kriterije iz člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, zaključio je na kraju Vrhovni sud.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud, također, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4932/16 (D. V.) | Sudska praksa | Aktio