Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4833/16 (daliborka Danilović,A. T. i J. Ć.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Protek roka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4833/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4833/16, rješavajući apelaciju Daliborke Danilović i drugih, na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Daliborka Danilović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 033812 15 Rev od 30. aprila 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Anđelko Trivić i Jadranka Ćutković protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 033812 15 Rev od 30. aprila 2015.
godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 033812 14 Gž od 21. augusta 2014. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Daliborka Danilović, Anđelko Trivić i Jadranka Ćutković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Glamočana i Banjaluke, koje zastupa Ilija Đakić advokat iz Banjaluke, podnijeli su 16. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 033812 15 Rev od 30. aprila 2015. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 033812 14 Gž od 21. augusta 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je revizija prvoapelantice, odnosno odbačena je revizija drugoapelanta i trećeapelantice podnesena protiv presude Okružnog suda, kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi („Jahorina osiguranje“ a.d. Banjaluka) da im na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti bliskog lica isplati novčane iznose, pobliže označene u izreci presude, zajedno sa troškovima postupka.
2. Vrhovni sud navodi da je predmet konkretnog spora zahtjev apelanata da im tuženi isplati novčane iznose na ime naknade materijalne i nematerijalne štete, prouzrokovane u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 28. jula 1999. godine, nakon koje je 17 dana od povređivanja preminula prednica apelanata N.T. U postupku je utvrđeno da je prednica apelanata povrijeđena u saobraćajnoj nezgodi koju je skrivila Z.G. koja je bila osigurana kod tuženog, da su se apelanti obraćali tuženom sa zahtjevom za naknadu štete na koji tuženi nije odgovorio odnosno nije isplatio naknadu apelantima. Dalje, nakon smrti prednice apelanata nije izvršena obdukcija zbog čega sa sigurnošću nije ustanovljen neposredni uzrok njene smrti, dok je u nalazu vještaka specijaliste sudske medicine, koji dokaz su izveli apelanti, zaključeno da neposredni uzrok smrti oštećene sa sigurnošću nije ustanovljen, ali da se, s obzirom na komatozno stanje u kojem je primljena na bolničko liječenje tri dana prije smrti, sa velikim stepenom sigurnosti može zaključiti da je kod oštećene došlo do naglog krvarenja unutar lobanjske šupljine, sa velikim stepenom sigurnosti moždanog udara i da je apsolutno moguće da smrt oštećene nije u vezi sa predmetnim štetnim događajem, već da je nastala u sklopu mnogobrojnih mogućih komplikacija njene osnovne bolesti. Vrhovni sud je naveo da je za sve zakonom propisane vidove naknade štete, saglasno odredbama čl. 154. stav 1. i 158. Zakona o obligacionim odnosima, potrebno ispunjenje zakonskih pretpostavki da šteta postoji, da je prouzrokovana protivpravnom radnjom ili propuštanjem štetnika, da se radnja ili propuštanje mogu pripisati u njegovu krivicu i da postoji uzročna veza između radnje odnosno propuštanja i nastale štete, te da je postojanje ovih zakonskih pretpostavki dužan da dokaže oštećeni, tako da se i uzročna veza između radnje štetnika i nastupile štete ne pretpostavlja, već postojanje te veze mora dokazati oštećeni. Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da u konkretnom slučaju nije utvrđeno postojanje uzročno posljedične veze između povređivanja oštećene u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi i njene smrti, kao štetne posljedice, te da iz tog razloga nema odgovornosti tužene kao osiguravajućeg društva, po osnovu osiguranja od auto odgovornosti, budući da nije utvrđeno da je šteta, nastala apelantima smrću oštećene, u uzročno posljedičnoj vezi sa saobraćajnom nezgodom u kojoj je ona bila povrijeđena. Također, Vrhovni sud navodi da je neosnovan prigovor prvoapelantice da je počinjena povreda odredaba parničnog postupka iz razloga što prvostepeni sud nije dozvolio da se odredi vještačenje po drugim vještacima medicinske struke, iz razloga što je taj sud o tom prijedlogu odlučio pravilno u smislu odredbe člana 155. Zakona o parničnom postupku, za šta je drugostepeni sud u pobijanoj presudi naveo jasne i dovoljne razloge koje u potpunosti prihvata i Vrhovni sud. Dakle, suprotno tvrdnji prvoapelantice, nižestepeni sudovi su u skladu sa odredbama čl. 8., 123. i 125. Zakona o parničnom postupku cijenili nalaz vještaka sudske medicine i svjedoka V.I., koje su izveli apelanti, te na temelju toga pravilno primijenili pravilo o teretu dokazivanja iz odredbe člana 126. Zakona o parničnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odbio kao neosnovanu reviziju prvoapelantice. Također, Vrhovni sud navodi da su apelanti formalni suparničari, pa se dopustivost revizije cijeni s obzirom na vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude svakog od pojedinih suparničara, a ne po njihovom zbroju, te da vrijednost odbijajućeg dijela drugostepene presude u odnosu na drugoapelanta i trećeapelanticu ne prelazi vrijednosni cenzus propisan odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku, pa revizija drugoapelanta i trećeapelantice, sa stanovišta navedene zakonske odredbe nije dopuštena.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na život), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na apelante čija revizija je odbačena kao nedopuštena
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na apelante čija revizija je odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.
6. U konkretnom slučaju revizija drugoapelanta i trećeapelantice je bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 18. stav (1). Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je revizija u odnosu na njih odbačena kao nedopuštena Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 033812 15 Rev od 30. aprila 2015. godine. Konačna odluka u ovom predmetu u odnosu na drugoapelanta i trećeapelanticu je presuda Okružnog suda broj 71 0 P 033812 14 Gž od 21. augusta 2014. godine. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je drugoapelantu i trećeapelantici dostavljena presuda Okružnog suda, s obzirom da je Vrhovni sud 30. aprila 2015. godine donio presudu kojom je odbacio reviziju u drugoapelanta i trećeapelanticu, pa se samo po sebi podrazumijeva da su navedenu drugostepenu presudu Okružnog suda primili prije tog datuma. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 16. decembra 2016. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1). Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su drugoapelant i trećeapelantica primili osporenu presudu Okružnog suda.
b) U odnosu na apelanticu čija je revizija odbijena
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, primjenjujući relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman