Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2410/14 (A. A.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Eksproprijacija
- Vanparnični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada
- Pravo na pravnu sigurnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o eksproprijaciji
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o dopuni Zakona o eksproprijaciji
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji
- Zakon o eksproprijaciji
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2410/14
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2410/14, rješavajući apelaciju Asima Ajdina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Asima Ajdina podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 V 004600 13 Rev od 25. marta 2014. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 V 004600 13 Gž od 25. januara 2013. godine i Rješenja Općinskog suda u Visokom broj 41 0 V 004600 08 V od 11. februara 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Asim Ajdin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 26. maja 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 V 004600 13 Rev od 25. marta 2014. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 V 004600 13 Gž od 25. januara 2013. godine i Rješenja Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 V 004600 08 V od 11. februara 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog i Općinskog suda kao i od JP „Auto ceste FBiH“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača) zatraženo je 28. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud, kao i protivnik predlagača su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 5. do 7. oktobra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Općinskog suda broj 41 0 V 004600 08 V od 11. februara 2011. godine odbačen je prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje. Istim rješenjem utvrđena je naknada za apelantove eksproprirane nekretnine, preciznije određene u izreci rješenja u iznosu od 13.926,00 KM, uz obavezu protivnika predlagača da apelantu isplati navedeni iznos nakon donošenja odluke, a ako to ne uradi da plati i zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja odluke. Navedenim rješenjem određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove vanparničnog postupka.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant istakao da se ne slaže s procjenom vrijednosti eksproprirane nekretnine od strane vještaka poljoprivredne struke jer je tržišna vrijednost zemljišta na predmetnom terenu znatno veća, da se na tom području vrši izgradnja industrijskih objekata, te je predložio da procjenu tržišne vrijednosti zemljišta izvrši vještak građevinske struke. Općinski sud je na apelantov prijedlog naložio vještaku građevinske struke da sačini nalaz. Dalje je navedeno da je vještak građevinske struke u svom nalazu obrazložio da je na osnovu raspoložive dokumentacije u koju je izvršio uvid utvrdio da se prostornim planom Općine Visoko predmetno područje vodi kao „rezervirana zona“, za koje je predviđeno donošenje urbanističkog plana. Dalje je navedeno da je vještak konstatirao da pored navedenog Općina Visoko nije donijela odluku o promjeni namjene zemljišta na tom prostoru. Općinski sud je istakao da je navedenu činjenicu cijenio presudnom za određivanje vrijednosti apelantovog ekspropriranog zemljišta. Imajući u vidu i zauzete pravne stavove Kantonalnog suda, Općinski sud je prihvatio procjenu vještaka poljoprivredne struke kao osnov za donošenje odluke. Činjenica da nije izvršena promjena namjene zemljišta na predmetnom području uvjetuje da se zemljište tretira kao poljoprivredno, iz kojeg razloga je sud prihvatio nalaz vještaka poljoprivredne struke kao osnov za donošenje svoje odluke. Općinski sud je utvrdio da apelant nije dokazao da se u konkretnom slučaju radi o građevinskom zemljištu čija bi vrijednost, kao takvog, bila utvrđena na osnovu nalaza sačinjenog od strane vještaka građevinske struke. Cijeneći nalaz i procjenu nekretnina koji je sačinio vještak poljoprivredne struke i nakon izlaganja nalaza vještaka građevinske struke, Općinski sud je utvrdio da je nalaz vještaka poljoprivredne struke baziran na formuli tržišne vrijednosti zemljišta i da se radi o procjeni poljoprivrednog zemljišta koje je i eksproprirano. Općinski sud je ocijenio izloženi nalaz kao stručno urađen i na zakonu zasnovan. Polazeći od definicije da je tržišna vrijednost najviša cijena koja se za određenu nekretninu može ostvariti na nekom tržištu u određenom roku, vještak poljoprivredne struke je na osnovu stanja na terenu, materijalnih dokaza sačinio svoj nalaz i dao procjenu vrijednosti apelantovih ekspropriranih nekretnina, koju je Općinski sud u cijelosti prihvatio i donio navedeno rješenje.
7. Obje vanparnične stranke su se žalile protiv navedenog rješenja Općinskog suda. Odlučujući o žalbama, Kantonalni sud je Rješenjem broj 41 0 V 004600 13 Gž od 25. januara 2013. godine žalbe vanparničnih stranaka odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da su neosnovane apelantove žalbene tvrdnje o neprihvatljivom određivanju vrijednosti za eksproprirane nekretnine u iznosu od 13.926,00 KM i da je to određivanje naknade u suprotnosti sa odredbom iz člana 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je istakao da apelant nije imao u vidu odredbu iz člana 64. stav 2. Zakona o eksproprijaciji koja izričito propisuje da se u postupku određivanja naknade za eksproprirane nekretnine ne može odlučivati o pravu ranijeg vlasnika na naknadu. Ako bi se prihvatio apelantov stav da je eksproprirano zemljište sada građevinsko zemljište i da je naknadu za to zemljište trebalo odrediti u visini tržišne cijene građevinskog zemljišta, prema ocjeni Kantonalnog suda, značilo bi da se time apelantu utvrđuje pravo na naknadu za zemljište koje nije predmet eksproprijacije, a što je nedopušteno, kako je to pravilno utvrdio i prvostepeni sud. Naime, kako je dalje navedeno pravomoćnim rješenjem o eksproprijaciji (pravomoćno 30. septembra 2008. godine) eksproprirane su apelantove nekretnine, a koje su prema zemljišno-knjižnim oznakama označene kao „njiva II klase“ i tim rješenjem je apelantu, kao ranijem vlasniku, utvrđeno pravo na naknadu za predmetno zemljište, dakle za poljoprivredno zemljište, a ne za građevinsko zemljište kako to apelant zahtijeva u žalbi. Istaknuto je da stoga prvostepeni sud nije pogriješio kada je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbe čl. 53, 63. i 64. stav 2. Zakona o eksproprijaciji, uzimajući u obzir i visinu naknade utvrđenu u drugim sličnim predmetima. Navedeno je da je u sličnoj, ako ne i istovjetnoj vanparničnoj stvari koja je imala za predmet određivanje naknade za eksproprirano poljoprivredno zemljište na istom području na kojem su eksproprirane i predmetne nekretnine, Kantonalni sud u svom Rješenju broj 41 0 V004604 12 Gž od 16. novembra 2012. godine zauzeo potpuno istovjetan stav kao u pobijanom rješenju.
8. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepenog rješenja, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 41 0 V 004600 13 Rev od 25. marta 2014. godine kojim je revizija odbijena. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je predmet vanparničnog postupka određivanje naknade za ekspropriranu nekretninu, vlasništvo apelanta, u naravi poljoprivredno zemljište, iz razloga što nije postignut sporazum s korisnikom eksproprijacije o visini naknade. Utvrđeno je da je korisnik eksproprijacije - protivnik predlagača pristao na naknadu od po 22,00 KM po kvadratnom metru u skladu s procjenom vještaka poljoprivredne struke, dok je apelant tražio naknadu po cijeni od po 50,00 KM po kvadratnom metru prema procjeni vještaka građevinske struke jer je to zemljište prema prostornom planu „rezervirana zona“, te da je pravomoćnim rješenjem suda određena naknada u visini od 22,00 KM po kvadratnom metru.
9. U odnosu na apelantove revizione navode koji se odnose na povredu postupka pred drugostepenim sudom, Vrhovni sud je utvrdio da istaknuti prigovor nije osnovan jer je drugostepeni sud u obrazloženju naveo razloge zašto nije prihvatio prigovor apelantove žalbe o povredi postupka učinjenoj pred prvostepenim sudom, gdje je apelant ukazivao na povredu člana 8. ZPP, tj. na ocjenu dokaza vještačenjem od strane vještaka građevinske struke. U tom smislu, kako je istakao Vrhovni sud, drugostepeni sud je postupio u skladu sa članom 231. ZPP, navodeći da je apelantov prigovor o prihvaćanju nalaza vještaka koji je procjenjivao zemljište kao građevinsko u stvari prigovor o pravu ranijeg vlasnika nekretnine, a ne o naknadi, što nije dozvoljeno u postupku određivanja naknade. Vrhovni sud je utvrdio da je rješenjem Općine Visoko, Služba za prostorno uređenje, imovinsko-pravne, geodetske, stambeno-komunalne poslove i zaštitu okoline od 1. jula 2008. godine usvojen prijedlog za potpunu eksproprijaciju nekretnine, preciznije označene u rješenju, apelantovo vlasništvo. Istaknuto je da je, dakle, konačnim rješenjem organa uprave utvrđena namjena zemljišta koje se eksproprira, a da u postupku nije dokazano da je u međuvremenu na zakonit način izmijenjena namjena nekretnine. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je svaki prigovor kojim se traži utvrđivanje naknade za građevinsko zemljište prigovor koji se odnosi na apelantovo pravo na nekretnini za koju nije utvrđena takva namjena. U vanparničnom postupku, istakao je Vrhovni sud, prema članu 146. Zakona o vanparničnom postupku određuje se samo visina naknade za ekspropriranu nekretninu kada korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik ne postignu sporazum o naknadi pred organom uprave. Zaključeno je da drugostepeni sud nije povrijedio odredbe parničnog postupka kada je odbio navedene prigovora žalbe u odnosu na ocjenu dokaza vještačenjem od strane vještaka građevinske struke.
10. U pogledu apelantovih navoda o povredi postupka učinjenih pred drugostepenim sudom, u pogledu dokaza saslušanjem svjedokinje E. B. o vrijednosti nekretnina koju su prodali ona i njezin brat, Vrhovni sud je utvrdio da istaknuti razlozi predstavljaju propust drugostepenog suda kada nije odgovorio na navedene žalbene prigovore. Međutim, imajući u vidu sadržinu iskaza navedene svjedokinje, Vrhovni sud je utvrdio da predmetna povreda nije takve prirode da je trebalo reviziju uvažiti iz tih razloga. Prigovor koji se odnosi na kupoprodajni ugovor zaključen 4. septembra 2008. godine između S. P. (brata svjedokinje E. B.) i J.u.A. Frischeis, društvo za trgovinu i usluge, d.o.o. Sarajevo o prodaji nekretnina na području iste katastarske općine po cijeni od 70 KM po kvadratnom metru je prigovor koji je apelant prvi put iznio u žalbi, pa ponavljanje ovih razloga predstavlja prigovor nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Vrhovni sud je istakao da navedeni razlozi nisu dopušteni u revizionom postupku shodno članu 240. stav 2. ZPP.
11. Ocjenjujući prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 53 stav 1. i člana 46. stav 2. Zakona o eksproprijaciji. Kako je u postupku utvrđivanja tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina sud cijenio nalaz vještaka poljoprivredne struke, budući da je oduzeto poljoprivredno zemljište, i u sklopu tog nalaza sve osobine nekretnine (II klasu) i cijenu koja se za takvu nekretninu mogla postići na tržištu, Vrhovni sud je zaključio da je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je određena tržišna vrijednost predmetne nekretnine u visini od 22,00 KM po kvadratnom metru. U tom smislu, istakao je Vrhovni sud, nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada nije prihvaćena procjena nekretnine kao građevinskog zemljišta jer je eksproprirano poljoprivredno, a ne građevinsko zemljište.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant je istakao da su redovni sudovi pogrešno tumačili odredbe čl. 12, 46. i 53. Zakona o eksproprijaciji kada su utvrdili vrijednost apelantove eksproprirane nekretnine. Prema apelantovom mišljenju, redovni sudovi su pogrešno zaključili da apelant nije dokazao svoje tvrdnje da se predmetna eksproprirana nekretnina treba tretirati kao građevinsko zemljište, odnosno da se njezina vrijednost ne može utvrditi na osnovu nalaza vještaka građevinske struke. Stoga, prema apelantovom mišljenju, sudovi su prekršili član 8. ZPP jer nisu pravilno cijenili sve dokaze izvedene u postupku, te su svoje odluke zasnovali na nalazu i mišljenju vještaka poljoprivredne struke. Istakao je da sudovi nisu utvrdili tržišnu vrijednost predmetne nekretnine koja je veća od određene vrijednosti. Apelant, također, ističe da je Vrhovni sud povrijedio odredbe ZPP kada je utvrdio da je drugostepeni sud načinio povredu postupka kada nije odgovorio na apelantove žalbene navode u pogledu dokaza saslušanjem svjedokinje E. B. o vrijednosti nekretnina koje su prodali ona i njezin brat. Apelant smatra da je Vrhovni sud bio obavezan u smislu odredbe člana 249. stav 1. ZPP preinačiti rješenje drugostepenog suda ili ga ukinuti u cjelini ili djelimično i predmet vratiti na ponovno suđenje. Naveo je da je pozivanje Vrhovnog suda na član 240. stav 2. ZPP proizvoljno. Dalje je istakao da je Vrhovni sud u drugom činjenično i pravno sličnom predmetu donio Rješenje broj 41 0 V 00460312 Rev od 13. juna 2013. godine (apelant je navedeno rješenje dostavio uz apelaciju) koje je potpuno drugačije od osporenog rješenja Vrhovnog suda. Naime, u citiranom rješenju Vrhovni sud je usvojio reviziju i drugostepeno rješenje preinačio određujući naknadu prema nalazu vještaka građevinske struke iako se radi o poljoprivrednom zemljištu, što upućuje na arbitrarnost odluke koja je donesena u apelantovom slučaju. Apelant ističe da je na taj način u njegovom slučaju povrijeđeno načelo pravne sigurnosti. U prilog svojim tvrdnjama apelant se pozvao na odluke Ustavnog suda br. AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine i AP 531/06 od 9. maja 2007. godine.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u svojoj odluci pravilno primijenio materijalno pravo, te da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.
14. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Istaknuto je da je taj sud svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava dajući za nju razloge koji su navedeni u odluci. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u odluci tog suda u svemu primijenio materijalne propise za donošenje zakonite odluke. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Protivnik predlagača je u odgovoru na apelaciju istakao da se u predmetnom postupku utvrđivala samo visina naknade, a ne i pravo na naknadu apelanta. Istaknuto je da je predmetna nekretnina izvlaštena kao poljoprivredno zemljište i da ju je sud pravilno cijenio kao takvu tokom cijelog postupka. Navedeno je da apelant nije dokazao da je predmetna parcela obuhvaćena urbanističkim planom, naprotiv on je u apelaciji naveo da urbanistički plan nije donesen. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o eksproprijaciji („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 70/07, 36/10 i 25/12) relevantne odredbe glase:
Član 46.
Ako vlasnik nekretnine koja se ekspropriše ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nekretninu ili ako korisnik eksproprijacije ne može osigurati takvu nekretninu, naknada se određuje u novcu u visini tržišne vrijednosti nekretnine. Tržišna vrijednost je izražena u cijeni na području gdje se vrši eksproprijacija, a koja se za određenu nekretninu može postići na tržištu i koja zavisi o odnosu ponude i potražnje u vrijeme njezinog utvrđivanja.
Član 53. stav 1.
Naknada za eksproprisano poljoprivredno, građevinsko i gradsko građevinsko zemljište određuje se u novcu prema tržišnoj cijeni takvog zemljišta.
Član 63. stav 1.
Visina naknade za eksproprisanu nekretninu određuje se u sudskom postupku prema okolnostima koje su postojale u vrijeme donošenja prvostepenog sudskog rješenja o naknadi.
Član 64.
Nadležni sud po službenoj dužnosti u vanparničnom postupku odlučuje o visini naknade za eksproprisanu nekretninu.
Kod utvrđivanja naknade za eksproprisanu nekretninu sud je dužan uzeti u obzir visinu naknade utvrđenu prilikom sporazumnog utvrđivanja naknade pred općinskom službom za upravu, ako je većina stranaka zaključila takav sporazum na određenom području u postupku eksproprijacije za izgradnju istog ili drugog objekta.
U postupku određivanja naknade za eksproprisanu nekretninu sud ne može odlučivati o pravu ranijeg vlasnika na naknadu.
18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
Član 240. stav 2.
(2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 41 0 V 004600 13 Rev od 25. marta 2014. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporeno rješenje primio 5. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 26. maja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
26. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem je apelant tražio da se utvrdi naknada za eksproprirane nekretnine pa, podržavajući svoju već ustanovljenu praksu (vidi, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 836/04 od 17. novembra 2005. godine, stav 27, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” broj 20/06), zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluke redovnih sudova, tvrdeći da su osporene odluke donesene na osnovu pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava.
28. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odlučujući na tri sudske instance dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant osim ponavljanja žalbenih i revizionih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su sudovi, prihvaćajući u predmetnom postupku nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke, pogrešno odredili naknadu za njegovu ekspropriranu nekretninu, pri čemu su pogrešno tumačili odredbe čl. 12, 46. i 53. Zakona o eksproprijaciji. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u svojim odlukama dali dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja zašto su zaključili da se u konkretnom slučaju radilo o određivanju tržišne vrijednosti za poljoprivredno zemljište i zašto u konkretnom slučaju, suprotno apelantovim navodima, nije bilo pravnog osnova za dosuđivanje naknade za građevinsko zemljište. Ustavni sud dalje zapaža da su redovni sudovi svoje zaključke zasnivali na relevantnim odredbama čl. 46, 53, 63. i 64. Zakona o eksproprijaciji. U pogledu apelantovih navoda da je Vrhovni sud povrijedio odredbe parničnog postupka kada se pozvao na odredbe člana 240. stav 2. ZPP i odbio apelantove navode u pogledu dokaza saslušanjem svjedokinje E. B. o vrijednosti nekretnina koje su prodali ona i njezin brat, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno ispitao istaknute navode revizije i dao jasne i argumentirane razloge zašto nije uvažio apelantovu reviziju u tom dijelu, a u datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni procesnog prava. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima zasnovali osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. U odnosu na apelantove navode da je Vrhovni sud u predmetu broj 41 0 V 00460312 Rev od 13. juna 2013. godine zauzeo drugačiji pravni stav u pogledu određivanja naknade za eksproprirano zemljište, Ustavni sud zapaža da su u citiranom predmetu, suprotno apelantovim navodima, Općinski i Vrhovni sud, također, u specifičnim okolnostima tog predmeta, utvrdili tržišnu vrijednost za predmetno poljoprivredno zemljište, a ne za građevinsko zemljište. Stoga Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da je Vrhovni sud u konkretnom predmetu postupao drugačije nego u citiranom predmetu, te da su stoga neosnovani i apelantovi navodi o povredi načela pravne sigurnosti.
32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
33. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
35. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman