Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4706/16 (E. G.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni postupak
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4706/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4706/16, rješavajući apelaciju Erzedina Gračanina, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Erzedin Gračanin protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 006655 12 Uvp od 22. septembra 2016.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Erzedin Gračanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Gordan Stojić, advokat iz Mostara, podnio je 12. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 006655 12 Uvp od 22. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv akta tuženog (Federalno ministarstvo prostornog uređenja), u upravnoj stvari donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom predmetu apelant podnio zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, te da nakon smrti njegove majke H. G. (koja je umrla 5. marta 2000. godine) nastavi koristiti predmetni stan. Nadalje je navedeno da prema odredbama člana 21. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima, članovima porodičnog domaćinstva pripada pravo da trajno i neometano koriste stan i poslije smrti nosioca stanarskog prava, a prema odredbama člana 6. istoga zakona, članovima porodičnog domaćinstva u smislu tog zakona smatraju se i djeca nosioca stanarskog prava koji zajedno s njim trajno žive i stanuju. Vrhovni sud je ukazao da je osnovno pravno pitanje da li su prvostepeno upravno rješenje (kojim je odbijen apelantov zahtjev) i osporeno rješenje tuženog (kojim je odbijena apelantova žalba podnesena proziv prvostepenog upravnog rješenja) donijeta u skladu sa odredbom člana 28. Zakona o stambenim odnosima („Ako jedna od ugovornih strana neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja u stan, odnosno ako jedna od ugovornih strana u slučaju iz člana 21., 22., 32. stav 1. i člana 33. stav 3. i 4. ovoga zakona neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od podnesenog traženja, stambeni organ na zahtjev jedne od ugovornih strana, donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama ovoga zakona“). Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelant živio sa majkom do njene smrti i poslije u predmetnom stanu. Međutim, Vrhovni sud naglašava da se stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima ("Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim Zakonom, koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan... Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti sa odredbama ovog Zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo"), a zakonito useljenje pretpostavlja postojanje akta davaoca stana na korištenje i zaključenje ugovora o korištenju stana, te da u odsustvu takvog useljenja, stanarsko pravo ne postoji. Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju, nesporno utvrđeno da apelant ne posjeduje ni odgovarajući akt o dodjeli stana, niti je, što je bio dužan u skladu sa članom 28. Zakona o stambenim odnosima, zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, a da je sam apelant na raspravi održanoj 21. oktobra 2009. godine izjavio: „da rješenje o dodjeli stana nije mogao dostaviti jer ne može da ga nađe čak ni u Arhivu Općine Mostar, a kako se sjeća majka je rješenje imala“. Vrhovni sud je ukazao da je apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana bio preuranjen i nije ispunjavao uvjet prethodnog obraćanja vlasniku stana, a što je uvjet za vođenje upravnog postupka. Vrhovni sud je konstatovao da je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku odbijanjem tužbe potvrdio upravna rješenja, a Vrhovni sud je prihvatio obrazloženje prvostepenog suda, jer ni apelant ničim nije dokazao da je njegova majka (umrla H. G.) imala stanarsko pravo na spornom stanu, odnosno pravni osnov za useljenje u predmetni stan, kao ni ugovor o korištenju stana. Imajući u vidu sve izneseno Vrhovni sud je ocijenio da su organi uprave pravilno proveli upravni postupak, pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalni zakon kada su apelantov zahtjev odbili.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku koji je okončan osporenom odlukom pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4706/16 (E. G.) | Sudska praksa | Aktio