Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2193/14 (Z. G. iz Sarajeva, E. G. iz Čikaga-Sjedinjene Američke Države, E. G. iz Plandau-Savezna Republika Njemačka i H. G. iz Sarajeva)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Zakup
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2193/14
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2193/14, rješavajući apelaciju Zilhe Ganibegović i drugih, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju su podnijeli Zilha Ganibegović, Edin Ganibegović, Emir Ganibegović i Hajra Ganibegović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035767 13 Rev od 20. marta 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zilha Ganibegović iz Sarajeva, Edin Ganibegović iz Čikaga - Sjedinjene Američke Države, Emir Ganibegović iz Plandau - Savezna Republika Njemačka i Hajra Ganibegović iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Tomislav Aleksić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 12. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 035767 13 Rev od 20. marta 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 26. oktobra 2016. godine od Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Vrhovnog suda i Jovana Dražića kao tužioca-protivtuženog (u daljnjem tekstu: tužilac-protivtuženi) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovori na apelaciju dostavljeni su u periodu od 5. do 16. novembra 2016. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
5. Tužilac-protivtuženi podnio je tužbu protiv apelanata radi isplate određenog novčanog iznosa na ime sticanja bez osnova na ime ulaganja u stambene objekte u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti) koje je dobio u zamjenu za nepokretnosti u njegovoj svojini u Zenici. Takođe je tražio i da mu apelanti naknade nematerijalnu štetu zbog duševnih bolova koje je pretrpio usljed vođenja sudskih i upravnih postupaka, zbog čega je predmetne nepokretnosti morao da preda apelantima u posjed u postupku administrativnog izvršenja rješenja nadležnog upravnog organa.
6. Apelanti su, u smislu odredbe člana 39 st. 2 i 3 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), protiv tužioca-protivtuženog podnijeli protivtužbeni zahtjev kojim su tražili da im, kao nesavjesni posjednik predmetnih nepokretnosti, isplati određene novčane iznose na ime izdavanja u zakup četiri trosobna stana (dva u staroj i dva u novoj kući) i po osnovu otuđenih ili uništenih stvari, a koje su bile konstatovane u zapisniku od 5. marta 2002. godine sačinjenom u postupku obezbjeđenja dokaza u predmetu Osnovnog suda broj R-262/02.
7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 035767 07 P od 11. juna 2012. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužioca-protivtuženog da se apelanti obavežu na isplatu određenog novčanog iznosa na ime sticanja bez osnova, dok je odbačen zahtjev za naknadu nematerijalne štete. Presudom je u cijelosti odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanata. Apelanti su, takođe, obavezani da solidarno naknade troškove postupka tužiocu-protivtuženom.
8. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tužilac-protivtuženi s prednikom apelanata, ugovorom o razmjeni od 23. avgusta 1995. godine, mijenjao svoje nepokretnosti u Zenici za predmetne nepokretnosti koje su se sastojale od stare kuće i neizgrađene kuće, te pomoćnog objekta. Dalje je Osnovni sud istakao da iz postupka obezbjeđenja dokaza na licu mjesta Osnovnog suda u predmetu broj R-262/02 i zapisnika od 5. marta 2002. godine proizlazi koje su pokretne stvari popisane u staroj kući, te da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 2. novembra 2006. godine utvrđena ništavost spomenutog ugovora o razmjeni i tužilac-protivtuženi obavezan da predmetne nepokretnosti vrati u posjed predniku apelanata. Zatim je Osnovni sud naveo da je u zapisniku o uvođenju u posjed prednika apelanata u predmetne nepokretnosti od 15. juna 2007. godine konstatovano koje su pokretne stvari zatečene u njima, te u kakvom su stanju stambeni objekti. Osnovni sud je, između ostalog, naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužilac-protivtuženi prvobitno živio u staroj, a poslije u novoizgrađenoj kući, te da iz iskaza svjedoka proizlazi da su oni viđali studente koji su stanovali u jednoj od kuća koje je koristila porodica tužioca-protivtuženog, ali se nisu mogli izjasniti koliko je bilo podstanara i u kojim su stanovima živjeli, niti o periodu korišćenja tih stanova.
9. Polazeći od prednjih činjeničnih utvrđenja - u odnosu na protivtužbeni zahtjev apelanata, Osnovni sud je smatrao da apelanti kao protivtužioci u toku postupka nisu, u smislu odredbi čl. 7, 123 i 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dokazali koje stanove u spornim nepokretnostima je tužilac-protivtuženi izdavao, koliko stanova je izdavao i u kojem periodu, kojim zakupcima i po kojoj zakupnini, da li su u cijenu zakupnine bile uračunate i režije, ko je bio zakupodavac u konkretnom slučaju, te da li je tužilac-protivtuženi mogao izdavati dva stana u staroj kući za cijeli period korišćenja, kao i u novoj kući za period od 1. oktobra 2002. do 15. juna 2007. godine. Osim toga, Osnovni sud je istakao da je osnovan prigovor tužioca-protivtuženog da je potraživanje apelanata zastarjelo za sva potraživanja starija od tri godine od dana predaje predmetnih nepokretnosti u posjed apelantima u smislu odredbe člana 40 stav 1 ZOSPO, te da nije dokazan ni osnov ni visina ovog dijela protivtužbenog zahtjeva. Pored toga, neosnovan je i drugi zahtjev iz protivtužbe - za isplatu otuđenih ili uništenih pokretnih stvari. S tim u vezi je Osnovni sud naveo da apelanti od tužioca-protivtuženog ne potražuju povraćaj individualno određenih stvari u smislu odredbe člana 37 stav 1 ZOSPO, prema spisku stvari od 5. marta 2002. godine, nego naknadu štete nastalu pogoršanjem ili propašću stvari. Stoga se, prema pravnom mišljenju Osnovnog suda, na ovaj odnos imaju primijeniti odredbe člana 154 stav 1 i člana 158 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S obzirom na navedeno, Osnovni sud je istakao da apelanti nisu dokazali postojanje veze između štetne radnje tužioca-protivtuženog i štetne posljedice, niti da je on kriv za nastalu štetu, kao i ko je vlasnik pokretnih stvari.
10. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 035767 12 Gž 2 od 12. marta 2013. godine djelimično je uvažena žalba apelanata i u cijelosti žalba tužioca-protivtuženog, pa je prvostepena presuda ukinuta u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu tužioca-protivtuženog (isplata na ime sticanja bez osnova i troškovi postupka) i u tom dijelu vraćena prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, dok je žalba apelanata u ostalom dijelu odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu.
11. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio protivtužbeni zahtjev apelanata koji se odnosio na isplatu ubranih plodova po osnovu izdavanja stanova jer oni nisu dokazali osnovanost potraživanja, odnosno koliko stanova je tužilac-protivtuženi izdavao u zakup i u kom vremenskom periodu. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da izjave saslušanih svjedoka, koji su se izjasnili da je tužilac-protivtuženi izdavao u zakup predmetne nepokretnosti, ali pri tome nisu imali saznanja koliko stanova je izdavano u zakup, niti u kojem periodu, nisu mogle biti osnov za odluku o usvajanju ovog dijela protivtužbenog zahtjeva. Nadalje, apelanti neosnovano u žalbi prigovaraju i odluci prvostepenog suda u dijelu kojim je odbijen njihov zahtjev za naknadu štete na ime uništenih ili otuđenih stvari. Naime, Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno, primjenom tereta dokazivanja u smislu odredbe člana 126 ZPP, odbio ovaj zahtjev s obzirom da apelanti nisu dokazali koje pokretne stvari su otuđene, odnosno uništene i kolika je njihova vrijednost. S tim u vezi je naveo da je tačno da postoji zapisnik o obezbjeđenju dokaza od 5. marta 2002. godine u kojem su popisane pokretne stvari u predmetnim nepokretnostima, kao i da postoji zapisnik o uvođenju u posjed prednika apelanata u predmetne nepokretnosti i konstatacija koje stvari su zatečene tim povodom. Međutim, Okružni sud je konstatovao da apelanti nisu dokazivali koje od tih stvari su uništene, odnosno otuđene, a vještak građevinske struke je nalaz u ovom dijelu zasnivao na manjkavim podacima i procijenio vrijednost svih stvari navedenih u zapisniku.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 035767 13 Rev od 20. marta 2014. godine odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene presude.
13. U obrazloženju je Vrhovni sud naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je protivtužbeni zahtjev, u dijelu za isplatu naknade po osnovu izdavanja stanova, pravilno odbijen jer apelanti nisu dokazali osnovanost ovog potraživanja u smislu odredbi čl. 7, 123 i 126 ZPP budući da nisu dokazali koliko stanova je tužilac-protivtuženi izdavao u zakup i u kojem vremenskom periodu, pogotovo kod činjeničnog utvrđenja da je novu kuću (od njenog osposobljavanja za korišćenje 2001. godine do predaje u posjed apelantima 2007. godine) u cijelom periodu koristila njegova porodica. Dalje je Vrhovni sud istakao da pravilno drugostepeni sud zaključuje da izjave saslušanih svjedoka, koji su se izjasnili da je tužilac-protivtuženi izdavao u zakup stanove, ali pri tome nisu imali saznanja koliko stanova (jedan ili više i u kojoj kući), niti u kojem periodu, nisu mogle biti osnov za odluku o usvajanju ovog dijela zahtjeva. U prilog navedenom stavu, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 7 stav 1 ZPP propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Ovom zakonskom odredbom propisan je raspravni princip parničnog postupka koji podrazumijeva isključivu obavezu stranaka da prikupljaju činjeničnu građu za donošenje odluke suda o njihovom zahtjevu. Ovu obavezu propisuje i odredba člana 123 stav 1 ZPP kojom je propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, iz koje proizlazi da teret dokazivanja svojih tvrdnji snosi svaka stranka. Prema navedenim zakonskim odredbama, stranka je dužna da predloži dokaze kojima se utvrđuju njene tvrdnje, da te dokaze izvede i njima dokaže svoje tvrdnje. Izuzetno, stranka ne mora dokazivati činjenice koje je druga stranka priznala, čije postojanje zakon pretpostavlja i koje su opštepoznate (član 125 ZPP). Stoga je Vrhovni sud istakao da je na apelantima bila obaveza da pruže dokaze kojima bi dokazali svoje činjenične navode da je tužilac-protivtuženi izdavao i koliko stanova u zakup i u kojem vremenskom periodu. Pa kada te činjenice nisu dokazali primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126 ZPP), Vrhovni sud je istakao da oni snose rizik nedokazanosti tih tužbenih navoda. Budući da je tužilac-protivtuženi osporio protivtužbeni zahtjev apelanata, te kako se nije radilo o činjenicama koje se ne moraju dokazivati prema odredbi člana 125 st. 3 i 4 ZPP (činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja i opštepoznate činjenice), Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja odbio kao neosnovan protivtužbeni zahtjev protivtužioca u ovom dijelu.
14. U odnosu na zahtjev apelanata za naknadu štete na ime otuđenih ili uništenih pokretnih stvari koje su se nalazile u predmetnim nepokretnostima, Vrhovni sud je istakao da je taj zahtjev zasnivan na odredbi člana 39 stav 3 ZOSPO. Navedenom zakonskom odredbom je propisano da je nesavjestan držalac dužan da naknadi štetu nastalu pogoršanjem ili propašću stvari, osim ako bi šteta nastala i kada bi se stvar nalazila kod vlasnika. Prema navedenoj zakonskoj odredbi, nesavjestan držalac odgovara vlasniku stvari za svaku štetu i propast stvari koja je nastala usljed njegove krivice, a odgovornosti za takvu štetu se može osloboditi ako bi šteta nastala i kada bi se stvar nalazila kod vlasnika. Dovodeći naprijed navedenu zakonsku odredbu u vezu sa činjeničnim stanjem u okolnostima konkretnog predmeta, Vrhovni sud je naveo da je pravilno drugostepeni sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe člana 126 ZPPRS, potvrdio prvostepenu presudu kojom je i u ovom dijelu odbijen taj protivtužbeni zahtjev. U prilog navedenom stavu, Vrhovni sud je ukazao da apelanti izvedenim dokazima nisu dokazivali da su vlasnici pokretnih stvari popisanih u zapisniku o obezbjeđenju dokaza Osnovnog suda broj R-262/02 od 5. marta 2002. godine, zatim koje od tih stvari su oštećene, a koje otuđene ili uništene, niti su dokazali štetu koja im je time pričinjena, a vještak građevinske struke je nalaz u ovom dijelu zasnivao na manjkavim podacima o karakteristikama tih stvari i procijenio vrijednost svih stvari navedenih u zapisniku o obezbjeđenju dokaza.
15. Vrhovni sud je, takođe, naveo da je neosnovan prigovor apelanata iz revizije da je tužilac-protivtuženi koristio jedan stan u razmijenjenim nepokretnostima, a da je četiri stana izdavao pod zakup jer to ne proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja koje su utvrdili nižestepeni sudovi. S obzirom da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbu člana 39 stav 2 ZOSPO, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan i revizioni prigovor apelanata da je pobijanom presudom povrijeđeno njihovo pravo iz odredbe člana 6 stav 1 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Na kraju je Vrhovni sud ukazao i da je neosnovano pozivanje apelanata da je drugostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 39 stav 3 ZOSPO kada je odbio njihov protivtužbeni zahtjev za naknadu štete, iz razloga što apelanti ni u tom dijelu izvedenim dokazima nisu dokazali osnovanost tog zahtjeva.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/k) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u načinu na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo u predmetnoj pravnoj stvari. Naime, apelanti su istakli da obrazloženja redovnih sudova ne zadovoljavaju pravilo brižljive i savjesne ocjene dokaza, te da subjektivna ubjeđenja sudova nisu zasnovana na objektivnim činjenicama koje proizlaze iz izvedenih dokaza. U prilog tome su apelanti posebno ukazali na zapisnik o obezbjeđenju dokaza - popisu stvari Osnovnog suda broj R-262/02 od 5. marta 2002. godine, smatrajući da su redovni sudovi a priori odbili da ga objektivno ocijene. Dakle, apelanti smatraju da su u toku predmetnog parničnog postupka dokazali i činjenični i pravni osnov svog protivtužbenog zahtjeva.
b)Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je istakao da su razlozi za donošenje osporene odluke navedeni u njenom obrazloženju, te da u potpunosti ostaje pri tim navodima. Stoga je Vrhovni sud naveo da je predmetna apelacija neosnovana i predložio da se kao takva odbije.
18. Okružni sud je naveo da ostaje u cjelosti pri razlozima datim u drugostepenoj odluci, pa je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
19. Osnovni sud je naveo da je postupao u skladu sa važećim zakonskim propisima, te da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava apelanata.
20. Tužilac-protivtuženi je naveo da apelantima u predmetnom parničnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, nije povrijeđeno nijedno pravo zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 26/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/3) u relevantnom dijelu glasi:
Član 39. st. 2. i 3.
(2) Nesavjestan posjednik dužan je naknaditi vlasniku vrijednost ubranih plodova koje je potrošio, otuđio ili uništio, kao i vrijednost plodova koje je propustio da ubere.
(3) Nesavjestan posjednik dužan je naknaditi štetu nastalu pogoršanjem ili propašću stvari, osim ako bi ta šteta nastala i kada bi se ta stvar nalazila kod vlasnika.
22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 154. stav 1.
(1) Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 158.
Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.
23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 125.
(1) Ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u toku parnice.
(2) Ako stranka porekne činjenice koje je priznala, sud će ocijeniti da li će te činjenice smatrati priznatim ili osporenim.
(3) Činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali se može dokazivati da ove činjenice ne postoje, ako zakonom nije što drugo određeno.
(4) Ne treba dokazivati činjenice koje su opštepoznate.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda od 20. marta 2014. godine. Zatim, osporena odluka je dostavljena apelantima 7. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 12. maja 2014. godine, tako da je nesporno dostavljena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda.
27. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].
32. Apelanti smatraju da im je u predmetnom parničnom postupku, u dijelu u kojem je odlučeno o njihovom protivtužbenom zahtjevu, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje zbog načina na koji su redovni sudovi cijenili izvedene dokaze. Na tako utvrđeno činjenično stanje, po ocjeni apelanata, redovni sudovi su pogrešno i primijenili materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari.
33. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
34. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
35. Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati ni u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
36. U konkretnom slučaju, apelacijom se osporava presuda Vrhovnog suda kojom je potvrđena prvostepena i drugostepena odluka u odnosu na protivtužbeni zahtjev apelanata. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je protivtužbeni zahtjev sadržavao dva zahtjeva. Prvi zahtjev koji se odnosio na obavezivanje tužioca-protivtuženog da apelantima isplati određeni novčani iznos na ime izdavanja u zakup stanova u predmetnim nepokretnostima u smislu odredbi člana 39 stav 2 ZOSPO i drugi zahtjev koji se odnosio na obavezivanje tužioca-protivtuženog da apelantima isplati određeni novčani iznos po osnovu uništenih ili otuđenih pokretnih stvari u smislu odredbe stava 3 navedene zakonske odredbe. U odnosu na prvi protivtužbeni zahtjev, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da apelanti nisu dokazali, primjenom pravila tereta dokazivanja u smislu odredbe člana 126 ZPP, osnovanost tog zahtjeva, odnosno činjenice da je tužilac-protivtuženi izdavao stanove u predmetnim nepokretnostima, te koliko stanova je izdavao i u kojem vremenskom periodu. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud ukazao da su apelanti bili dužni da dokažu navedene činjenice budući da se nije radilo o činjenicama koje se ne moraju dokazivati u smislu odredbi člana 125 st. 3 i 4 ZPP, niti o činjenicama koje je tužilac-protivtuženi priznao u toku parnice u smislu stava 1 navedenog člana Zakona. U pogledu drugog protivtužbenog zahtjeva, Ustavni zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci potvrdio stav drugostepenog suda da apelanti, takođe, nisu primjenom pravila tereta dokazivanja dokazali osnovanost tog zahtjeva. Naime, taj zahtjev zasnivan je na odredbi člana 39 stav 3 ZOSPO kojom je propisano da je nesavjestan držalac dužan da naknadi štetu nastalu pogoršanjem ili propašću stvari, osim ako bi šteta nastala i kada bi se stvar nalazila kod vlasnika. Shodno tome, Vrhovni sud je istakao da apelanti nisu dokazivali da su vlasnici pokretnih stvari koje su bile popisane u zapisniku o obezbjeđenju dokaza od 5. marta 2002. godine, niti su dokazali koje stvari su stvari otuđene ili uništene. Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, apelanti nisu dokazali ni štetu koja im je pričinjena. Pri tome je Vrhovni sud ukazao da se nalaz vještaka građevinske struke nije mogao prihvatiti u tom smislu, odnosno da taj nalaz nije mogao biti osnov za usvajanje ovog dijela zahtjeva budući da je zasnivan na manjkavim podacima o karakteristikama popisanih stvari i da je vještak vršio procjenu vrijednosti svih stvari navedenih u zapisniku o obezbjeđenju dokaza. Suprotno navodima apelanata, prema mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni sud je naveo jasne i argumentovane razloge zasnovane na citiranim odredbama materijalnog prava (ZOSPO) i procesnim odredbama (ZPP) u obrazloženju osporene odluke. Ustavni sud nalazi da iz navedenog obrazloženja Vrhovnog suda u vezi s nedokazanošću osnova protivtužbenog zahtjeva nema ničeg što ukazuje na proizvoljnu primjenu prava, kao i da je obrazloženje osporene odluke u skladu sa standardima Evropske konvencije, odnosno da nisu proizvoljno primijenjeni relevantni propisi na štetu apelanata.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
38. U pogledu navoda apelanata da im je povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje navedenog prava, u suštini, vežu za navode o kršenju prava na pravično suđenje koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su, takođe, neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku uz pozivanje na relevantne propise materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
40. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman