Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4726/16 (I. Š.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
  • Posjed
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4726/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4726/16, rješavajući apelaciju Izet Šabanović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Izet Šabanović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 163398 14 Gž od 11. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Izet Šabanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 12. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 163398 14 Gž od 11. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant na osnovu određenog ugovora o kupoprodaji i Aneksa ugovora stekao pravo posjeda na predmetnoj nekretnini (bliže opisanoj u izreci prvostepene presude), a da istu bespravno drži u posjedu tuženi (O. A.).

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da iz utvrđenih činjenica proizlazi da je tuženi 1980. godine zaključio kupoprodajni ugovor kojim je kupio određenu parcelu, da je nakon zaključenja tog ugovora ušao u posjed kupljene parcele ali i u posjed sporne parcele, te da se tuženi od 1980. godine, pa i danas, nalazi u neprekidnom posjedu sporne parcele, na kojoj je sagradio pomoćni objekat trajne namjene. Nadalje je navedeno da je utvrđeno da je apelant kao kupac 14. oktobra 1985. godine zaključio predmetni kupoprodajni ugovor, te da su predmet tog ugovora bile određene parcele uključujući i spornu, te da je apelant nakon zaključenja navedenog kupoprodajnog ugovora ušao u posjed kupljenih parcela, ali ne i u posjed sporne parcele (na kojoj je u katastarskom operatu upisan kao posjednik, na osnovu zaključenog ugovora). Kantonalni sud je konstatovao da kod utvrđene činjenice da se tuženi nalazi u nesmetanom posjedu sporne parcele od 1980. godine, dakle više od 20 godina (predmetna tužba podnesena 15. aprila 2013. godine), onda je tuženi vanrednom dosjelošću stekao pravo vlasništva na toj nekretnini, neovisno od toga što je ta nekretnina bila predmet kupoprodajnog ugovora, koji je apelant zaključio 14. oktobra 1985. godine, a na osnovu odredbe člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Kantonalni sud je istakao da se savjesnost posjeda tuženog na predmetnoj parceli pretpostavlja, a da tu pretpostavku apelant u prvostepenom postupku ni jednim predloženim i izvedenim dokazom nije oborio (član 77. stav 2. i stav 3. Zakona o vlasničkopravnim odnosima). Također, Kantonalni sud je ukazao da je tuženi kako iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi, na spornoj parceli sagradio pomoćni objekat trajne namjene, a apelant nije dokazao da se toj gradnji usprotivio, pa je tuženi na spornoj parceli stekao vlasništvo i građenjem, na osnovu odredbe člana 27. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Stoga apelant, po ocjeni Kantonalnog suda, iako je sporna parcela bila predmet navedenog ugovora o kupoprodaji zaključenog 14. oktobra 1985. godine, nema pravo zahtijevati njenu predaju od tuženog, koji je dosjelošću i građenjem, kako je naprijed navedeno, stekao vlasništvo na istoj.

Apelacioni navodi

3. Iz navoda predmetne apelacije proizlazi da apelant smatra da je Kantonalni sud, donoseći osporenu odluku, povrijedio njegova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnoj apelaciji nije naveo kako su prekršena njegova prava (pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu), osim što smatra da Kantonalni sud nije mogao donijeti spornu odluku. Ustavni sud, pri tome, ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4726/16 (I. Š.) | Sudska praksa | Aktio