Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4738/16 (Vlada Republike Srpske)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4738/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4738/16, rješavajući apelaciju Vlada Republike Srpske, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Vlada Republike Srpske protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 009764 16 Uvp 2 od 22. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vlada Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika Banja Luka, podnijela je 12. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 009764 16 Uvp 2 od 22. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojen je zahtjev tužioca („Guber“ a.d. Srebrenica) za vanredno preispitivanje prvostepene presude, pa je preinačena prvostepena presuda, tako da je usvojena tužba i poništen osporeni akt apelantice, koji je donesen u predmetu dodjele koncesije.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da iz podataka u spisu predmeta proizlazi da su predmet spora apelantičina rješenja kojim je zainteresovanom licu („Argentum 09“ d.o.o. Srebrenica), dodijeljena koncesija za korištenje 80% kapaciteta izvorišta mineralne vode “Veliki/Crni Guber” na period od 30 godina uz obavezu plaćanja koncesione naknade, da su predmetna rješenja donesena nakon provedenog postupka po javnom pozivu za dodjelu ove koncesije, u kojem su kao ponuđači učestvovali zainteresovano lice i tužilac (čija prijava je ocijenjena nepotpunom). Vrhovni sud je konstatovao da tužilac osnovano navodi da je sporna koncesija dodijeljena na nepokretnosti sa kojom apelantica nije mogla da raspolaže. Naime, Vrhovni sud je naveo da je u javnom pozivu za dodjelu predmetne koncesije u tački 1. označen predmet koncesije i navedeno da se odnosi se na korištenje 80% kapaciteta izvorišta mineralne vode “Veliki/Crni Guber”, te da će se korištenje mineralne vode vršit na određenom zemljištu (bliže opisanom u osporenoj odluci) upisanom u predmetnom z. k. ulošku kao državna svojina sa 1/1 dijela. Dakle, Vrhovni sud je ukazao da će se koncesija za korištenje izvorišta mineralne vode vršiti na predmetnom zemljištu, na kojem se nalazi izvorište mineralne vode, što proizlazi i iz ugovora zaključenog sa zainteresovanim licem, a što ne spori ni apelantica i u odgovoru na zahtjev ukazuje da je u predmetnom z.k. ulošku već i izvršena zabilježba o dodjeli koncesije na tom zemljištu. Vrhovni sud je naglasio da s obzirom da dodjela koncesije podrazumijeva korištenje nepokretnosti na kojoj je dodijeljena, to proizlazi da se u tu svrhu može dodjeljivati samo nepokretnost koja je u državnoj svojini na kojoj Republika Srpska ima pravo raspolaganja, a što proizlazi i iz odredbe člana 2. u vezi sa članom 3. tačka 1. i 7. Zakona o koncesijama. Vrhovni sud je ukazao da se iz predmetnog z.k. uloška, u kojem je upisano predmetno zemljište, utvrđuje da je u A I Listu to zemljište upisano kao dvorište ,,Guber“(tužilac), a u A II Listu upisan je motel ležeći na tom zemljištu, u B Listu (vlasnički list) predmetno zemljište iz A I Lista uknjiženo je kao državna svojina, s pravom korištenja ,,Guber“ a.d. Srebrenica sa 1/1 dijela, te s pravom vlasništva sa 1/1 dijela na objektu iz A II Lista. Nadalje je navedeno da je tu i zabilježba predmetne koncesije na koju je ukazala apelantica. Vrhovni sud je konstatovao da je prema navedenom u vrijeme dodjele koncesije tužilac na predmetnom zemljištu bio nosilac stvarnog prava tj. prava korištenja, a bio je i vlasnik objekta koji se nalazi na tom zemljištu, što je u postupku koji je prethodio raspisivanju javnog poziva propušteno da se utvrdi, a što mu daje za pravo da u postupku pred Vrhovnim sudom osporava i pravilnost činjeničnog utvrđenja. Vrhovni sud je istakao da kako iz podataka predmetnog z.k. uloška proizlazi da predmetno izvorište nije upisano na predmetnom zemljištu, a drugih parcela nema u tom ulošku, to je nejasno na osnovu čega je zaključeno da se to izvorište nalazi upravo na predmetnom zemljištu na kojem je određeno obavljanje koncesije. Također je navedeno, da proizlazi da je osporeni akt donesen na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koje za posljedicu ima pogrešnu primjenu materijalnog prava, što je razlog za njegovo poništenje iz odredbe člana 10. tačka 2. i 4. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS). Iz navedenih razloga, po ocjeni Vrhovnog suda, u prvostepenoj presudi ostvareni su razlozi predviđeni odredbama člana 35. stav. 2. ZUS, pa je Vrhovni sud zahtjev tužioca za njeno vanredno preispitivanje uvažio, na osnovu odredaba člana 40. stav 1. i 2. tog zakona, prvostepenu presudu preinačio tako da se tužba uvažava i osporeni akt poništava, jer su po ocjeni Vrhovnog suda ostvareni razlozi iz odredaba člana 10. tačke 2. i 4. ZUS.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno obrazlaže, u suštini, na način da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. S obzirom na to da je apelantica nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je vrhovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio procesno i materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4738/16 (Vlada Republike Srpske) | Sudska praksa | Aktio