Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4918/16 (R. O.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kolektivni ugovor
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4918/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4918/16, rješavajući apelaciju Raze Omeragić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Raza Omeragić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 131411 13 Gž od 7. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Raza Omeragić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijela je 22. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 131411 13 Gž od 7. novembra 2016. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelantice i obavezan je tuženi (A.A. vlasnik SUR Buregdžinica i fast food „ASDŽ“ Sarajevo) da apelantici na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora (regresa) za 2007. i 2008. godinu isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da kod nadležnog Fonda PIO/MIO uplati pripadajuću razliku doprinosa za period od 1. marta 2007. godine do 15. aprila 2008. godine, dok je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva apelantice (kojim je potraživala naknadu razlike plaća i minulog rada za navedeni period, naknadu razlike novčane naknade po osnovu nezaposlenosti, te u pogledu potraživanja doprinosa preko dosuđenog iznosa), dok je apelantica obavezana da tuženom naknadi troškove postupka. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je prvostepeni sud u predmetnom postupku pravilno utvrdio da je apelantica kod tuženog radila u osmosatnom radnom vremenu, te da za apelanticu u toku utuženog perioda nije nastala razlika plata prema odredbama Granskog kolektivnog ugovora za djelatnost ugostiteljstva, budući da je iznos od 840,00 KM ili 1.040,00 KM, a za koje apelantica tvrdi da je redovno primala na ime plate na ruke u utuženom periodu, duplo veći od iznosa plata koji se dobije primjenom parametara iz Granskog kolektivnog ugovora. Slijedom navedenog, pravilno prvostepeni sud zaključuje da za apelanticu nije nastala niti razlika minulog rada, pa je tužbeni zahtjev za ova potraživanja u cjelosti odbio. Dalje, u pogledu naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2007. i 2008. godinu prvostepeni sud se vodio članom 39. Granskog kolektivnog ugovora, pa su iznosi utvrđeni od strane vještaka finasijske struke u cijelosti dosuđeni apelantici, s obzirom da je apelantica nesporno koristila godišnje odmore, kao i svi uposleni, dok je činjenica da tuženi nikom od uposlenih ovu naknadu nije isplaćivao, što istog ne oslobađa obaveze na isplatu ove naknade. Vezano za potraživanu naknadu za nezaposlenost pravilno je prvostepeni sud zaključio da apelantica nije dokazala ispunjenje pretpostavki za naknadu štete. Naime, apelantica kao razloge za neostvarivanje ove naknade pri nadležnom organu navodi različite razloge, a niti jedan od njih tokom postupka ne dokazuje, pri čemu nije poništavala ni Odluku o otkazu Ugovora o radu, koja je postala konačna za parnične stranke i sve nadležne organe, sve i da je nezakonito donesena. Radi navedenog, prvostepeni sud pravilno zaključuje da tuženi nije dužan da apelantici, umjesto Zavoda za zapošljavanje, isplati naknadu za nezaposlenost, pri čemu propisi iz ove oblasti ukazuju na činjenicu da ovu vrstu naknade ne može ostvariti lice koje je svjesno doprinijelo prestanku radnog odnosa ili koja je dobrovoljno napustila posao bez opravdanog razloga (član 36. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba). Također, pravilno je prvostepeni sud u skladu sa odredbama člana 101. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju dosudio apelantici 1.271,64 KM na ime doprinosa za period od 1. marta 2007. godine do 15. aprila 2008. godine (kako je period utuženja PIO doprinosa konačno opredijeljen), koji iznos se dobio prilikom obračuna doprinosa na razliku plata prema odredbama Granskog kolektivnog ugovora za osmosatno radno vrijeme, a kako to proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u dispozitivu osporene presude. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja je ukazala u apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4918/16 (R. O.) | Sudska praksa | Aktio