Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4969/16 ("Čajavec-Mega" a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Smetanje posjeda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4969/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4969/16, rješavajući apelaciju "Čajavec-Mega" a.d. Banja Luka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka

a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Čajavec-Mega" a.d. Banja Luka protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 115544 16 Pž od 24. oktobra 2016.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Čajavec-Mega" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dalibor Pejaković, advokat iz Banje Luke, podnio je 22. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 115544 16 Pž od 24. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačeno je prvostepeno rješenje na način da je utvrđeno da je apelant izvršio čin smetanja državine na štetu tužitelja („Čajevec-primopredajnici i sistemi telekomunikacije“ a.d. u stečaju, Banja Luka), na način da je u prostorijama tužitelja početkom maja 2015. godine isključio električnu energiju i na taj način ga onemogućio u posljednjem mirnom i nesmetanom posjedu korištenja električne energije u poslovnim prostorijama tužitelja.

2. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je naveo da je predmet spora zahtjev tužitelja za zaštitu državine i da je u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja, a na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je tužitelj u poslovnom prostoru koji se nalazi u Banja Luci u Ulici Vladike Platona broj 3. koristio struju u skladu sa dogovorom koji je postignut između parničnih stranaka (budući da je apelant bio obveznik plaćanja prema ZP „Elektrokrajina“ a.d. Banja Luka i da se tužitelj u predmetnom prostoru napajao strujom preko naponske mreže apelanta). Nadalje je navedeno da je apelant 12. maja 2015. godine isključio tužitelju struju i na taj način onemogućio tužitelja u njenom daljem korištenju čime je onemogućen i da koristi poslovni prostor na dotadašnji način, te da je tužitelj u vrijeme učinjenog smetanja bio posljednji mirni posjednik poslovnog prostora u kojem je koristio struju. Viši privredni sud je ukazao da je Zakon o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zasnovan na dispozitivnom načelu koji se odražava u dva pravca (na polju primjene materijalnog prava kada stranka, ovdje, tužitelj, određuje po svojoj volji sadržinu i obim prava koje želi ostvariti u parnici, a na polju procesnog prava da predloži i izvede dokaze koji su u funkciji osnovanosti tužbenog zahtjeva). Viši privredni sud je istakao da je tužitelj tako uradio i u skladu sa svojim dispozitivnim ovlaštenjem odredio koju zaštitu od suda traži, što je vidljivo prema sadržini zapisnika sa glavne rasprave i konačnom zahtjevu tužitelja (da se utvrdi posljednje stanje posjeda i čin smetanja) i o takvom zahtjevu sud je bio dužan da odluči. Viši privredni sud je naveo da je iz obrazloženja prvostepene presude vidljivo da su sve pravno relevantne činjenice za ovu vrstu tužbe, pravilno utvrđene, počev od uslova blagovremenosti, kao materijalno-pravne pretpostavke za tužbu za smetanje državine pa do onih elemenata koji konstituišu povredu prava na mimo uživanje državine. Viši privredni sud je konstatovao da kako je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve činjenice za uspješnu zaštitu državine i prema odredbi člana

313. Zakona o stvarnim pravima i prema odredbi člana 425. ZPP-a, nije bilo osnova da se tužitelj odbije sa tužbenim zahtjevom pa čak i da je pravilan stav prvostepenog suda da se konačni cilj ove tužbe ne bi ostvario (zbog promjene vlasnika na predmetnom poslovnom prostoru i zbog toga što je električna energija uključena - mada ni za takvu tvrdnju nema dokaza), to bi moglo samo da znači, po ocjeni Višeg privrednog suda, nepostojanje interesa za postupak izvršenja, a što nema značaja za ishod postupka u konkretnoj parnici. Prema tome, krećući se u okviru zahtjeva tužitelja i kako je nesporno da je državina faktička vlast na stvari i da se ostvaruje kroz njeno iskorištavanje, te kako je tužitelj dokazao činjenice na koje je ograničeno pravo raspravljanja u takvoj vrsti tužbe (posljednje stanje posjeda i čin smetanja) i kako je te činjenice pravilno utvrdio i prvostepeni sud (ali je iz istih, izveo pogrešan zaključak), Viši privredni sud je zaključio da je bilo osnova za preinačenje prvostepenog rješenja primjenom odredbe iz člana 235. stav 1. tačka 3. u vezi sa članom 236. i članom 229. stav 1. tačka 5. na čiju primjenu upućuje član 423. istog zakona. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno i materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4969/16 ("Čajavec-Mega" a.d. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio