Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-121/17 (S. H.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Hitno privođenje nadležnoj sudskoj vlasti
  • Pravo na odbranu
  • Sudija ili drugi službenik koji obavlja sudsku vlast u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
  • Apelacija preuranjena
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-121/17

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 121/17, rješavajući apelaciju Suade Hadžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Suade Hadžić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 09 0 K 026508 16 Kž od 26.

decembra 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026508 16 Kv od 19. decembra 2016. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1.c) i stav 3.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Suade Hadžić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 09 0 K 026508 16 Kž od 26. decembra 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026508 16 Kv od 19. decembra 2016. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Suada Hadžić (u daljnjem tekstu: apelantica), koja se trenutno nalazi u pritvoru u Kaznenopopravnom zavodu Sarajevo, koju zastupaju Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić, advokati iz Sarajeva, podnijela je 11. januara 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 026508 16 Kž od 26. decembra 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 026508 16 Kv od 19. decembra 2016. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 11. januara 2017. godine apelanticini punomoćnici su 23. januara 2017. godine dopunili apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 12. januara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalno tužilaštvo i Kantonalni sud su dostavili odgovore 20. januara 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 K 026508 16 Kpp 75 od 14. novembra 2016. godine apelantici, te osumnjičenim A. D., J. Š., L. C. i S. S. odredio pritvor u trajanju od jednog mjeseca koji, prema tom rješenju, može trajati do 11. decembra 2016. godine. Odlučujući o prijedlogu Tužilaštva za produženje mjere pritvora za dva mjeseca prema apelantici (i osumnjičenim A. D., J. Š. i L. C.) od 6. decembra 2016. godine Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 026508 16 Kv 6 od 9. decembra 2016. godine kojim je prijedlog odbio i odredio da se apelantica i ostali osumnjičeni imaju pustiti na slobodu odmah, tj. s 9. decembrom 2016. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je 9. decembra 2016. godine održana sjednica na kojoj su se apelantica i ostali osumnjičeni i njihovi branioci izjasnili o podnesenom prijedlogu. Navedeno je da se osnovana sumnja da su apelantica i ostali osumnjičeni počinili krivična djela za koja se sumnjiče zasniva prvenstveno na provođenju posebnih istražnih radnji propisanih članom 130. stav 2. tač. a), c) i d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP). Međutim, budući da apelanticu i ostale osumnjičene, nakon provođenja posebnih istražnih radnji, kako je istakao Kantonalni sud, o tome nije obavijestio sudija za prethodni postupak u skladu sa članom

133. ZKP-a, Kantonalni sud je zaključio da se radi o nezakonitim dokazima na kojima se ne može zasnivati opći uvjet za pritvor, tj. osnovana sumnja za produženje pritvora.

6. Odlučujući o žalbi Tužilaštva, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 026508 16 Kž od 15. decembra 2016. godine kojim je žalbu uvažio, osporeno rješenje od 9. decembra 2016. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud propustio navesti potpune i određene razloge zašto smatra da su rezultati primijenjenih posebnih istražnih radnji nezakoniti dokazi u smislu člana 11. stav 2. ZKP-a. Osim toga, ukazano je da je uz prijedlog za produženje pritvora dostavljena i lista dokaza na kojima je Tužilaštvo zasnovalo taj prijedlog i koja sadrži ukupno 690 priloga, a pobijano rješenje ne sadrži nikakvo izjašnjenje suda o značaju tih drugih dokaza za utvrđenje postojanja osnovane sumnje da su apelantica i drugi osumnjičeni počinili krivična djela za koja se terete.

Osporena rješenja

7. Odlučujući u ponovnom postupku, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 026508 16 Kv 9 od 19. decembra 2016. godine kojim je apelantici i drugim osumnjičenim odredio pritvor koji, prema tom rješenju, može trajati najduže 2 (dva) mjeseca, s tim da će se on računati od dana i sata lišenja slobode apelantice i drugih osumnjičenih. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je ponovio činjenice iz uvodnog dijela ove odluke, te sadržaj prigovora koje su na sjednici vijeća od 9. decembra 2016. godine iznijeli apelantica i njezin branilac. Navedeno je da osnovana sumnja da je apelantica počinila krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi s krivičnim djelom zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH proizlazi iz dokaza dostavljenih uz prijedloge za određivanje i produženje mjere pritvora. Istaknuto je da je iz prijedloga za produženje pritvora, te dostavljenih dokaza nesporno utvrđeno da Tužilaštvo provodi istragu protiv apelantice i drugih osumnjičenih zbog osnova sumnje da su od 2010. godine pa do dana donošenja naredbi, na području Kantona Sarajevo, a u cilju pribavljanja protivpravne imovinske koristi bili dio grupe za organizirani kriminal i da su bili svjesni i znali da djeluju kao članovi organizirane grupe koja se bavi nezakonitim stjecanjem prava vlasništva na nekretninama koje se nalaze na području Kantona Sarajevo. U tom cilju su, kako je dalje navedeno, apelantica i drugi osumnjičeni u ovom predmetu, kontinuirano i u međusobnom dogovoru, zajedničkim djelovanjem i međusobno podijeljenim ulogama, radi stjecanja protivpravne imovinske koristi, stvarali uvjete za preduzimanje i prikrivanje, te preduzimali krivično-pravne radnje, sve s ciljem da pripadnici grupe ostvaruju zajedničku pojedinačnu protivpravnu korist u novcu ili materijalnim dobrima ili drugim oblicima koristi, čime bi počinili krivična djela organizirani kriminal iz člana 342. st. 3. i 2. KZFBiH u vezi sa krivičnim djelom zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH i druga krivična djela navedena u rješenju.

8. Navedeno je da je istraga u ovom predmetu prvobitno bila otvorena samo u odnosu na osumnjičenu L. F. P., da bi postepeno bile otvarane istrage i u odnosu na druga lica, među kojima je i apelantica, jer je primjenom posebnih istražnih radnji koje su provedene u odnosu na osumnjičenu L. F. P. utvrđeno da su i druga lica uključena u izvršenje krivičnih djela koja se stavljaju na teret toj osumnjičenoj, kao i njihov identitet i uloga, te ostale okolnosti u vezi sa izvršenjem djela.

9. Prema stavu Kantonalnog suda, iz dokaza koje je analizirao, te ostalih navedenih dokaza proističe postojanje osnovane sumnje da su apelantica i osumnjičeni A. D., J. Š. i L. C. počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret donesenim naredbama o provođenju istrage jer rezultati provedenih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, kontrole i tehničkog snimanja prostorija, te tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima, kad se dovedu u vezu s pribavljenim materijalnim dokazima, spisima Općinskog suda u Sarajevu, te u rješenju navedenim izvodima iz IDDEEA baze podataka, izvodima iz matičnih knjiga umrlih, te pribavljenih ZK izvadaka za predmetne nekretnine, prema ocjeni Kantonalnog suda, u potpunosti potvrđuju postojanje osnovane sumnje o počinjenju navedenih krivičnih djela od strane apelantice i drugih osumnjičenih. Kantonalni sud je, također, ukazao da zaključak o postojanju osnovane sumnje o počinjenju krivičnih djela od strane apelantice i ostalih osumnjičenih, osim na osnovu rezultata provedenih posebnih istražnih radnji, vijeće zasniva i na ostalim dokazima koje je Tužilaštvo pribavilo i dostavilo kako uz prijedlog za određivanje tako i uz prijedlog za produženje pritvora, a koje je djelimično (s obzirom da se radi o 690 priloga, tj. dostavljenih dokaza) analizirao sud, i to isključivo u svrhu ocjene postojanja osnovane sumnje. Pri tome je Kantonalni sud naglasio da se istraga nalazi u ranoj fazi i još uvijek intenzivno traje, pa da postojanje uvjerenja o osnovanoj sumnji predstavlja niži stepen uvjerenja da je određeno lice počinilo krivično djelo u odnosu na onaj stepen uvjerenja koji mora postojati u daljnjem toku postupka, odnosno nakon podizanja i eventualnog potvrđivanja optužnice.

10. U odnosu na poseban pritvorski osnov iz tačke b) stava 1. člana 146. ZKP-a, navedeno je da su apelantica i drugi osumnjičeni pripadnici grupe za organizirani kriminal, čiji svi članovi i njihove tačne uloge unutar grupe još uvijek nisu u potpunosti utvrđene, te da su oni sami, kao i drugi članovi grupe i/ili njihovi saučesnici u izvršenju pojedinih inkriminiranih radnji zaposlenici institucija u kojima bi se mogli nalaziti dokazi ili tragovi važni za krivični postupak, te da posjeduju značajne društvene veze i utjecaj. Također, da je u dosadašnjem toku istrage za apelanticu pribavljeno oko 80 ugovora o kupoprodaji poslovnih prostora na području općine Stari Grad Sarajevo, koji su se nalazili u općinskom vlasništvu i za čiju prodaju je, na osnovu odredbe člana 11. stav 2. Odluke Općine Stari Grad Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 5/07) bila neophodna saglasnost općinskog pravobranioca koji treba da štiti imovinu Općine, pri čemu su, kako se osnovano sumnja, kupoprodajne cijene za navedene poslovne prostore izuzetno niske, imajući u vidu atraktivnost lokacija i tržišne cijene istih. U vezu s tim je doveden i sadržaj presretnutog razgovora od 6. septembra 2016. godine u kojem je uključena apelantica. Navedeno je da je u daljnjem toku istrage potrebno utvrditi sve okolnosti pod kojima su izvršene ove kupoprodaje, te saslušati sva lica na koja se zaključeni ugovori odnose, te od Općine Stari Grad Sarajevo pribaviti relevantnu dokumentaciju koja se odnosi na prodaju navedenih nekretnina, uvjete i procedure prodaje.

11. Kako je nezakonito stjecanje, odnosno promjena prava vlasništva na nekretninama na području Kantona Sarajevo predmet istrage kojom je obuhvaćena apelantica, nekadašnja pravobraniteljica Općine, te kako je u izvlačenje dokumentacije iz arhiva mogao biti uključen samo neko „iznutra“, a što je apelantica u relevantnom vremenskom periodu bila, ocijenjeno je da se osnovano može pretpostaviti da bi mogla imati saznanja gdje se nalazi kako originalna tako i falsificirana dokumentacija, te lokacija na kojoj se izrađuje lažna dokumentacija, a koju Tužilaštvo još uvijek nije uspjelo locirati (vezano za izvlačenje arhivske građe koja se zatim falsificira kako bi se na osnovu tako falsificirane dokumentacije izvršile promjene prava vlasništva na nekretninama na području Kantona Sarajevo, kako se to osnovano sumnja). Kako bi navedena dokumentacija nesumnjivo mogla predstavljati bitan dokaz u ovom postupku, potrebno je preduzeti sve mjere da se spriječi da ona bude uništena ili još bolje sakrivena, a zbog čega je, prema ocjeni suda, neophodno zadržavanje apelantice (i osumnjičene L. C.) u pritvoru.

12. Osim toga, navedeno je da u dosadašnjem toku istrage nisu mogli biti osigurani svi potrebni materijalni dokazi, niti ispitani svjedoci i saučesnici, pa da stoga Kantonalni sud smatra da postoji realna opasnost da bi apelantica i ostali osumnjičeni, ukoliko bi se našli na slobodi, u ovoj fazi postupka stupili u kontakt sa svjedocima i/ili saučesnicima, te da bi utjecajem i dogovaranjem sa njima ometali tok istrage, odnosno uništili, sakrili, izmijenili ili krivotvorili dokaze ili tragove važne za krivični postupak. S tim u vezi je navedeno da iz spisa predmeta, te prijedloga za produženje pritvora proizlazi da Tužilaštvo još uvijek dolazi do podataka o novim lokacijama gdje se vrše pretresi, te je u tom smislu navedeno da je izvršen pretres više stanova osumnjičenog A. D. u kojima je pronađena određena materijalna dokumentacija koja se odnosi na nekretnine, kao i poslovna dokumentacija.

13. Dalje je ukazano da, s obzirom na fazu postupka kada su osumnjičeni sasvim sigurno svjesni težine djela za koja se terete, Kantonalni sud smatra da kod njih zasigurno postoji motiv da utječu na druge osumnjičene, kao i na svjedoke kako bi umanjili svoju ulogu u izvršenju predmetnih krivičnih djela, na šta evidentno upućuju i sadržaji pojedinih presretnutih razgovora osumnjičenih. U tom kontekstu, s obzirom da se, kako se to osnovano sumnja, radi o pripadnicima iste grupe za organizirani kriminal, sud je ocijenio relevantnom i činjenicu da je 13. novembra 2016. godine osumnjičeni I. M. već pokušao da iz svog poslovnog prostora na njemu poznatu lokaciju prebaci poslovnu dokumentaciju s ciljem prikrivanja dokaza o izvršenim krivičnim djelima koja su predmet ove istrage i porijeklu imovine stečene njima, dok je jedan dio dokumentacije već uspio prebaciti na drugu lokaciju koja još uvijek nije utvrđena. Dakle, prema mišljenju Kantonalnog suda, sve navedeno upućuje na zaključak da su osumnjičenim nesumnjivo poznate lokacije na kojima se dokazi nalaze pa bi, ukoliko budu pušteni na slobodu, mogli neposredno ili posredstvom drugih lica preduzeti radnje u cilju njihovog sakrivanja ili uništenja prije nego što budu osigurani od strane Kantonalnog tužilaštva. U prilog navedenom ukazano je i na činjenicu da je 2. decembra 2016. godine lišen slobode jedan od tužilaca Tužilaštva zbog postojanja osnovane sumnje da je i on bio član organizirane grupe, te da je iskorištavao svoj službeni položaj i ovlaštenja tako što je davao podatke o predmetima Tužilaštva, savjetovao, davao upute, pripremao relevantnu dokumentaciju i na druge načine djelovao kao član grupe, a sve s ciljem izbjegavanja krivične odgovornosti kako u vezi s krivičnim postupcima koji se vode pred sudovima tako i istrazi koju Tužilaštvo vodi protiv grupe za organizirani kriminal. Također, prilikom lišenja slobode osumnjičenih, osim što je Kantonalno tužilaštvo izuzelo obimnu materijalnu dokumentaciju, izuzelo je i mobitele, računare i kompjutersku opremu koja u narednom periodu treba da bude vještačena, a rezultati tog vještačenja će izvjesno ukazati na nove dokaze i tragove koji tek treba da budu osigurani.

14. Nadalje, u vezi s ovim pritvorskim osnovom, ukazano je da iz prijedloga Tužilaštva proizlazi da je nakon realizacije akcije OTA Pravda i hapšenja osumnjičenih, u prostorije Federalne uprave policije i Tužilaštva samoinicijativno pristupio određeni broj lica koji se smatraju oštećenim radnjama koje su preduzimali osumnjičeni u ovom predmetu, te je u dosadašnjem toku istrage saslušan određeni broj oštećenih, a jedan od njih je (kao oštećeni) u prilog svojoj izjavi predao određenu materijalnu dokumentaciju. Istaknuto je da je svjedokinja N. M. u svojoj izjavi ukazala na određene nezakonite radnje u koje su, osim apelantice i osumnjičene L. C., uključena i druga lica zaposlena u Općini Stari Grad, odnosno sudu.

15. Dakle, prema zaključku Kantonalnog suda, iz dokaza prikupljenih u dosadašnjem toku istrage produženje pritvora po ovom pritvorskom osnovu je neophodno jer je već sasvim izvjesno da će doći do proširenja istrage kako u odnosu na događaje koji nisu obuhvaćeni istragom tako i u odnosu na druga osumnjičena lica.

16. Odlučujući o žalbama apelantice i njezinog branioca, te ostalih osumnjičenih izjavljenih protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 16 Kv 9 od 19. decembra 2016. godine, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 026508 16 Kž od 26. decembra 2016. godine kojim je sve žalbe odbio kao neosnovane. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da, i prema njegovom stavu, nije bilo potrebe za ponovnim održavanjem ročišta povodom izjašnjenja o prijedlogu za produženje pritvora, o kojem su se ranije izjasnili stranke i branioci, a koji zapisnik je cijenjen prilikom donošenja pobijanog rješenja. Vrhovni sud je istakao da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da postoji osnovana sumnja da je apelantica bila član grupe za organizirani kriminal kojom je rukovodio osumnjičeni A. D. kao organizator te grupe, tako da nije nužno da sa organizatorom i svim članovima te grupe ostvaruje kontakt, niti da se svi međusobno poznaju. Dalje, ukazano je da apelantica nije potkrijepila svoju tvrdnju da je u vrijeme kontaktiranja sa osumnjičenim Z. L. oko nekog postupka bila advokat, pa Vrhovni sud nije mogao prihvatiti takvu neargumentiranu tvrdnju, što će se svakako u daljnjem toku postupka provjeriti. Ovo stoga što je u odnosu na apelanticu prihvaćeno postojanje osnovane sumnje da je zloupotrijebila službeni položaj kada je bila pravobranilac Općine Stari Grad i svojim radnjama stvarala uvjete za nezakonito stjecanje nekretnina na tom području drugim osumnjičenim, te da nije štitila interese te Općine, nego davala saglasnost za zaključivanje različitih ugovora u pogledu stjecanja vlasništva na različitim nekretninama, koji nisu bili u interesu Općine.

17. U pogledu osporavanja postojanja razloga za produženje pritvora iz osnova člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijanog rješenja na str. od 5. do 21. dao jasne i konkretne razloge zašto smatra da postoji realna opasnost da bi apelantica i ostali osumnjičeni, ukoliko bi se našli na slobodi, stupili u kontakt sa svjedocima i saučesnicima, da bi utjecali na njih i ometali tok istrage, odnosno uništili, sakrili, izmijenili ili krivotvorili dokaze ili tragove važne za krivični postupak, imajući u vidu da posjeduju značajne društvene veze i utjecaj. Pored toga, ukazano je da svi dokazi nisu osigurani jer Tužilaštvo još uvijek dolazi do podataka o novim lokacijama gdje se vrše pretresi i pronalazi nova dokumentacija.

18. Prema ocjeni Vrhovnog suda, iz pobijanog rješenja proizlaze konkretni razlozi koji opravdavaju zaključak o postojanju koluzione opasnosti da će apelantica, boravkom na slobodi, ometati krivični postupak. Osim toga, ukazano je da žalbeni navodi da nakon ukidanja pritvora apelantica nije napuštala svoju kuću, izuzev odlaska do prodavnice i da nije ostvarivala komunikaciju s drugim ljudima nisu takvog značaja da bi zbog toga bila dovedena u sumnju pravilnost razloga u tom dijelu pobijanog rješenja. Prema stavu Vrhovnog suda, također nisu osnovani ni apelanticini žalbeni navodi da pobijano rješenje sadrži paušalne razloge koji se svode na pretpostavke, nego se radi o konkretnim razlozima koji upućuju na rizik od ometanja krivičnog postupka, a koji razlozi, kako je navedeno, apelanticinom žalbom nisu ni osporavani. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelantica tvrdi da su joj osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 1. tačka c) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Smatra da ne postoji osnovana sumnja da je počinila krivično djelo koje joj se stavlja na teret. Osim toga, ističe da Kantonalni sud nije naveo jasne i određene razloge na osnovu kojih je izveo zaključak da postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, odnosno iz čega proizlazi „osnovana bojazan“ za to. Dalje, navodi da je primjena člana 146. stav 1. tačka b) moguća „samo ako postoje 'naročite okolnosti' u vezi ometanja postupka uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače“. S tim u vezi, pozvala se na odluke Vrhovnog suda broj Kž 331/97 od 2. jula 1998. godine i odluke Ustavnog suda br. AP 3619/08 i AP 566/08. Ukazuje da je bila na slobodi deset dana između rješenja kojim je odbijen prijedlog za produženje pritvora i rješenja kojim joj je ponovo određen pritvor, te da u tom periodu nije „činjenično verifikovana niti jedna od radnji“ pobrojanih u odredbama člana 146. stav 1. tačka b). Smatra da joj je povrijeđeno i pravo na odbranu jer je Kantonalni sud donio rješenje o određivanju pritvora bez održavanja javne rasprave. U tom kontekstu, pojašnjava da je po prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora, 9. decembra 2016. godine održana javna sjednica na kojoj je bila prisutna. Međutim, prilikom ponovnog odlučivanja Kantonalni sud nije održao javnu sjednicu, a ona je „imala snažan interes da iznese dodatnu argumentaciju radi osporavanja dokaza tužilaštva predloženih prijedlogom za produženje pritvora“ jer je u periodu od 9. do 19. decembra „došla u posjed novih informacija i činjenica koje je namjeravala iskoristiti“.

II.Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je istakao da se apelantica u redovnom postupku nije žalila da sud u ponovnom odlučivanju nije održao raspravu. Istakao je da su u osporenim rješenjima dati određeni razlozi za postojanje osnovane sumnje da je apelantica učinilac krivičnog djela za koje se protiv nje provodi istraga, kao i za postojanje koluzione opasnosti, te da okolnost da je apelantica bila na slobodi deset dana, prema stavu Vrhovnog suda, ne dovodi u pitanje postojanje te opasnosti.

21. Kantonalni sud je naveo da odredbe ZKP-a ne propisuju obavezu suda da u ponovnom postupku, nakon ukidanja ranijeg rješenja, održava javnu sjednicu, te da je apelantica imala mogućnost (koju je i iskoristila) da se izjasni o prijedlogu Tužilaštva koji je bio predmet odlučivanja Kantonalnog suda.

22. Tužilaštvo je istaklo da je, nasuprot apelanticinim navodima, Kantonalni sud u svom rješenju obrazložio razloge i dokaze u pogledu postojanja osnovane sumnje o počinjenju krivičnog djela od strane apelantice i da je naveo odlučne činjenice, odnosno razloge i dokaze zbog kojih smatra da postoji osnovana bojazan da će apelantica uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak. Ukazano je da su apelanticini navodi o novim informacijama paušalni i neosnovani zato što apelantica nije navela koje su to nove informacije i činjenice do kojih je u međuvremenu došla u posjed, već se samo navodi da je apelantica do njih u međuvremenu došla.

V.Relevantni propisi

23. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi: Član 342. stav 2.

Organizirani kriminal (2) Ko kao član grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom u Federaciji za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

Član 383. st. 1. i 3.

Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(3) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 50.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.

24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14), interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke, u relevantnom dijelu glasi:

Član 145. st. (2) i (5) Opće odredbe (2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog […] na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog Zakona.

(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branitelja za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama sud će održati ročište odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. [...] Član 146. stav 1 tačka b) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. a)U odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje broj 09 0 K 026508 16 Kž od 26. decembra 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 4. januara 2017. godine, a apelacija je podnesena 11. januara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacije u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. b)U odnosu na pravo na pravično suđenje

29. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

30. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelantice još nije okončan već su u trenutku podnošenja apelacije donesena samo procesna rješenja kojim joj je određen/produžen pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.

31. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

VII.Meritum

32. Apelantica tvrdi da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

33. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

34. Član 5. stav (1) tačka c. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana [...], te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja.

35. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantici određena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da je zloupotrijebila službeni položaj kada je bila pravobranilac Općine Stari Grad tako što je svojim radnjama stvarala uvjete za nezakonito stjecanje nekretnina na tom području drugim osumnjičenim, te da nije štitila interese te Općine, nego davala saglasnost za zaključivanje različitih ugovora u pogledu stjecanja vlasništva na različitim nekretninama, koji nisu bili u interesu Općine, čime je počinila krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. KZFBiH u vezi sa krivičnim djelom zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Stoga, lišavanje apelantice slobode potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, tvrdi da su u osporenim rješenjima izostali razlozi i obrazloženja na kojima su redovni sudovi zasnivali zaključak o postojanju osnovane sumnje i posebnog razloga za određivanje pritvora, te da je povrijeđeno njezino pravo na odbranu jer nije održana rasprava povodom odlučivanja o prijedlogu za produženje pritvora nakon vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje.

a)U odnosu na postojanje „osnovane sumnje“

36. Ustavni sud prije svega podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo te, načelno, samo u cilju osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga ZKP za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 146. stav 1. tač. a), b),

c) i d).

37. Ustavni sud dalje podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je uhapšeno lice počinilo neko krivično djelo conditio sine qua non za zakonitost produženja pritvora, ali da nakon proteka određenog vremena to više nije dovoljno. Odluka suda kojom se produžuje pritvor traži čvršću osnovu kako bi se dokazalo ne samo da postoji istinska „osnovana sumnja“ nego i da su postojali i drugi ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavku nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, između ostalih izvora prava, predmet A. v. Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Reports 1998-VII). Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca. Ustavni sud, također, ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana, a obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.

38. Imajući u vidu istaknute apelacione navode, Ustavni sud primjećuje da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, odlučujući u dvije instance, zaključak u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelantica počinila krivično djelo za koje se provodi predmetna istraga zasnovali na brojnim dokazima koje su cijenili i analizirali. Ti sudovi su u obrazloženjima svojih odluka prvenstveno ukazali na rezultate provedenih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, kontrole i tehničkog snimanja prostorija, te tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima, te su naveli kako su te dokaze doveli u vezu s pribavljenim materijalnim dokazima, spisima Općinskog suda u Sarajevu, te u rješenju navedenim izvodima iz IDDEEA baze podataka, izvodima iz matičnih knjiga umrlih, te pribavljenim ZK izvacima za predmetne nekretnine, kao i na ostalim materijalnim dokazima u spisu. Redovni sudovi su, također, ukazali da zaključak o postojanju osnovane sumnje o počinjenju krivičnih djela od strane apelantice i ostalih osumnjičenih, osim na osnovu rezultata provedenih posebnih istražnih radnji, proizlazi i iz ostalih dokaza koje je Tužilaštvo pribavilo i dostavilo kako uz prijedlog za određivanje tako i uz prijedlog za produženje pritvora, a kako je njih djelimično (s obzirom da se radi o 690 priloga, tj. dostavljenih dokaza) analizirao sud, i to isključivo u svrhu ocjene postojanja osnovane sumnje. Ukazano je da je u dotadašnjem toku istrage za apelanticu pribavljeno oko 80 ugovora o kupoprodaji poslovnih prostora na području općine Stari Grad Sarajevo, koji su se nalazili u općinskom vlasništvu i za čiju prodaju je bila neophodna saglasnost općinskog pravobranioca koji treba da štiti imovinu Općine, pri čemu su, kako se osnovano sumnja, kupoprodajne cijene za navedene poslovne prostore izuzetno niske, imajući u vidu atraktivnost lokacija i tržišne cijene istih. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedene okolnosti na kojima su redovni sudovi zasnovali svoju odluku u pogledu postojanja osnovane sumnje takvog su karaktera da mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je apelantica počinila krivična djela zbog kojih se vodi predmetni postupak u smislu standarda člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim apelanticine navode da u konkretnom slučaju nije dokazano postojanje osnovane sumnje da je počinila krivično djelo koje joj je stavljeno na teret.

39. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi utvrdili da je, osim postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za određivanje i produženje mjere pritvora apelantici, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a. Međutim, apelantica smatra da ti razlozi za produženje pritvora u predmetnom slučaju nisu dovoljno konkretizirani, odnosno obrazloženi pa će Ustavni sud ispitati ove apelanticine tvrdnje.

b) Posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a

40. Ustavni sud zapaža da apelantica prigovara da u konkretnom slučaju ne postoji poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH jer redovni sudovi nisu dali argumente iz kojih bi proizlazila koluziona opasnost da će boravkom na slobodi ometati krivični postupak. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud (što je potvrdio i Vrhovni sud), obrazlažući postojanje tog pritvorskog razloga, u vezi s činjenicama konkretnog slučaja, naveo brojne okolnosti koje ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da bi apelantica, ukoliko bude na slobodi, mogla ometati istragu koja je u toku. Naime, Kantonalni sud je ukazao da postoji realna opasnost da bi apelantica i ostali osumnjičeni, ukoliko bi se našli na slobodi, u ovoj fazi postupka stupili u kontakt sa svjedocima i/ili saučesnicima, te da bi utjecajem i dogovaranjem s njima ometali tok istrage, odnosno uništili, sakrili, izmijenili ili krivotvorili dokaze ili tragove važne za krivični postupak. Najzad, a kako je i ukazano u osporenim rješenjima, apelantica i ostali osumnjičeni imaju značajne veze i utjecaj, svi članovi grupe i njihove uloge još uvijek nisu razotkriveni, te da su oni sami, kao i drugi članovi grupe i/ili njihovi saučesnici u izvršenju pojedinih inkriminiranih radnji, zaposlenici institucija u kojima bi se mogli nalaziti dokazi ili tragovi važni za krivični postupak, da nisu saslušani ni svi svjedoci niti osigurani svi potrebni materijalni dokazi, posebno imajući u vidu oduzete brojne kompjutere i mobilne telefone koji još uvijek nisu pregledani. S tim u vezi, ukazano je da iz spisa predmeta i prijedloga za produženje pritvora proizlazi da Tužilaštvo još uvijek dolazi do podataka o novim lokacijama gdje se vrše pretresi, te je u tom smislu konkretizirano da je vršenjem određenih pretresa pronađena određena materijalna dokumentacija koja se odnosi na nekretnine, kao i poslovna dokumentacija. Osim toga, redovni sudovi su istakli da su apelantica i drugi osumnjičeni sasvim sigurno svjesni težine djela za koja se terete, te da stoga imaju motiv da utječu na druge osumnjičene, kao i na svjedoke kako bi umanjili svoju ulogu u izvršenju predmetnih krivičnih djela, na šta evidentno upućuju i sadržaji pojedinih presretnutih razgovora osumnjičenih iz kojih proizlazi da je jedan od osumnjičenih u ovom predmetu već pokušao da iz svog poslovnog prostora na njemu poznatu lokaciju prebaci poslovnu dokumentaciju s ciljem prikrivanja dokaza o izvršenim krivičnim djelima koja su predmet ove istrage i porijeklu imovine stečene njima, dok je jedan dio dokumentacije već uspio prebaciti na drugu lokaciju koja još uvijek nije utvrđena.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih rješenja, dali detaljno i jasno obrazloženje u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, pri čemu su, nasuprot apelanticinim navodima, ocjenjujući okolnosti konkretnog slučaja dali relevantne razloge zašto je u toj fazi postupka neophodno produženje pritvora apelantici. Navedeno obrazloženje, s obzirom na specifične činjenice konkretnog predmeta i razloge na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odlučenje, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi da joj je proizvoljno određen pritvor iz pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka b) ZKPBiH.

42. Što se tiče apelanticinog ukazivanja na odluke Ustavnog suda br. AP 3619/08 i AP 566/08, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u tim predmetima. Naime, Ustavni sud zapaža da je osumnjičenom odnosno optuženom licu u tim predmetima pritvor, između ostalog, bio određen zbog postojanja koluzione opasnosti, ali da je u tim predmetima istraga bila u završnoj fazi (AP 3619/08), odnosno bila je okončana (AP 566/08), te naročito da se nije radilo o postojanju osnovane sumnje da su osumnjičeni u tim predmetima bili članovi grupe za organizirani kriminal u kojoj su uloge podijeljene.

„Neizvođenje pred sudiju“

43. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno „pravo na odbranu“ jer je Kantonalni sud donio odluku kojom joj je određen pritvor, a da u ponovnom postupku nije održana javna rasprava. S tim u vezi, Ustavni sud ponavlja da iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantici, u konačnici, određen/produžen pritvor zbog razloga predviđenih odredbama člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a. S obzirom na to, Ustavni sud treba ispitati da li je apelantica izvedena „odmah“ pred sudiju ili „drugo lice koje je zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast“, kako zahtijeva član 5. stav 3. Evropske konvencije. Evropski sud je u nizu svojih presuda ukazao na značaj člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Naročito je naglasio da glavna svrha ovog stava u vezi sa članom 5.1.c. Evropske konvencije jeste da pojedincima lišenim slobode pruži specijalne garancije: postupak sudske prirode čija je svrha da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi, Evropski sud, Schiesser protiv Švicarske, presuda od 4. decembra 1979. godine, Serija A, broj 34, i Skoogstrom protiv Švedske, presuda od 15. jula 1983. godine, Serija A, broj 83), kao i „da osigura da svako hapšenje ili pritvor budu što je moguće kraći“ (vidi Izvještaje od 13. jula 1983. godine, stranica 13. i str. 30-31). Osim naglašavanja izuzetnog značaja člana 5. stav 3. Evropske konvencije, Evropski sud je u više svojih presuda utvrdio kršenje navedenog člana kada pritvoreno lice nije odmah, tj. u najkraćem mogućem vremenu, izvedeno pred sudiju (vidi, npr. Evropski sud, McGoff protiv Švedske, presuda od 26. oktobra 1984, Serija A, broj 83, i Assenov i ostali protiv Bugarske, presuda od 28. oktobra 1998. godine, Izvještaji 1998-VIII).

44. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz prezentirane dokumentacije proizlazi da je apelantica nakon lišenja slobode izvedena pred nadležnog sudiju, nakon čega joj je bio određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u toku trajanja „inicijalnog“ pritvora Tužilaštvo podnijelo prijedlog za produženje tog pritvora za dva mjeseca, te da je Kantonalni sud radi odlučivanja o tom prijedlogu 9. decembra 2016. godine održao ročište. Na tom ročištu, apelantica i njezin branilac su iznijeli argumente kojima su osporavali osnovanost podnesenog prijedloga za produženje pritvora. Kantonalni sud je, uzimajući u obzir izjašnjenja obje strane u postupku, dakle Tužilaštva i lica za koja je predlagalo produženje pritvora, kao i dostavljene dokumentacije, donio rješenje kojim je prijedlog odbijen. Međutim, u daljnjem toku postupka,Vrhovni sud je osporeno rješenje od 9. decembra 2016. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Dakle, u ponovnom postupku Kantonalni sud je na bazi dokaza prezentiranih na ročištu povodom prijedloga za produženje pritvora i izjašnjenja svih stranaka u postupku, uključujući apelanticu i njezinog branioca, koje je održano 9. decembra 2016. godine, trebalo da ponovno razmotri osnovanost podnesenog prijedloga. Stoga, i prema stavu Ustavnog suda, nije bilo potrebe za ponovnim održavanjem ročišta radi ponovnog odlučivanja o prijedlogu za produženje pritvora budući da su se o tom prijedlogu već izjasnili apelantica i njezin branilac, a koje izjašnjenje je cijenjeno prilikom donošenja pobijanog rješenja. Dakle, kako je iz činjenica predmeta nesporno da je apelantica povodom prijedloga Tužilaštva, koji je u konačnici usvojen osporenim rješenjem tog suda od 19. decembra 2016. godine, „izvedena pred sudiju“ Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi vezani za neodržavanje javne rasprave pred sudom prilikom donošenja osporene odluke o [produženju] pritvora apelantici neosnovani.

45. Dalje, u pogledu apelanticinih navoda da je u periodu od 9. do 19. decembra 2016. godine „došla u posjed novih informacija i činjenica koje je namjeravala iskoristiti“, Ustavni sud ponavlja da je Kantonalni sud u postupku koji je rezultirao osporenim odlukama odlučivao na bazi činjenica i dokaza koji su sudu, i od strane apelantice, prezentirani na ročištu održanom 9. decembra 2016. godine. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 145. stav 5. ZKP-a propisano da će se: „[…] Po prijedlogu optuženog ili branitelja za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama sud će održati ročište odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. […].“ Dakle iz citiranih odredaba proizlazi da apelantica, u slučaju pronalaska „novih“ činjenica uvijek može podnijeti prijedlog za ukidanje mjere pritvora, a o kojem je sud dužan da odluči nakon održanog ročišta odnosno sjednice vijeća. Međutim, u konkretnom slučaju iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelantica, ukoliko je zaista imala novih dokaza, tu mogućnost nije iskoristila, pa su stoga svi njezini navodi neosnovani.

46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno ni apelanticino pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te stava 3. Evropske konvencije kada su odluku o produženju pritvora donijeli ustanovljeni nadležni sudovi na način i u postupku propisanom zakonom, pri čemu su redovni sudovi na jasan i argumentiran način obrazložili postojanje osnovane sumnje da je apelantica počinila krivično djelo za koje je osumnjičena, kao i postojanje posebnih pritvorskih osnova iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka b) ZKP-a, te kada se apelantica na održanom ročištu povodom prijedloga za produženje pritvora izjasnila o podnesenom pritvoru, te stoga nije bilo potrebe da se ponovno izjašnjava povodom istog prijedloga.

48. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-121/17 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio