Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3794/16 (N. K.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Oduzimanje imovine
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3794/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-3794/16, rješavajući apelaciju Nike Kerleca, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Niko Kerlec protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 K 035277 16 Kž od 21. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Niko Kerlec (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 19. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 K 035277 16 Kž od 21. juna 2016. godine.
2. U predmetnom krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela prevara u službi iz člana 349. stav 1. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZ RS) kojeg je izvršio na način pobliže opisan u dispozitivu prvostepene presude Osnovnog suda Mrkonjić Gradu broj 75 0 K 035277 14 K od 25. decembra 2015. godine, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca i obavezan da oštećenom ŠG „Gorica“ Šipovo isplati novčani iznos od 1.075,00 KM na ime imovinskopravnog zahtjeva. Također je odlučeno da se od apelanta oduzima imovinska korist u iznosu od 80,00 KM.
3. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je odredbama člana 147. KZ RS propisano da se pod pojmom odgovornog lica podrazumijeva lice kome je u preduzeću ili drugom pravnom licu, s obzirom na njegovu funkciju ili na osnovu posebnog ovlaštenja povjeren određen krug poslova koji se odnose na izvršavanje zakona, propisa donesenih na osnovu na zakona ili opštih akata preduzća ili drugog pravnog lica u rukovanju ili upravljanju imovinom ili u rukovođenju proizvodnim ili nekim drugim privrednim procesom ili nadzorom nad njima. Nadalje je navedeno da je apelant, kao rukovodilac grupe za poslove pošumljavanja, raspoređen da obavlja poslove pošumljavanja sa licima koja su angažovana na tim poslovima, te da je sačinio i potpisao evidenciju ostvarenih radnih sati u kojoj je neistinito naveo da su na tim poslovima u toku 2012. godine radila i lica koja te poslove nisu obavljala, na osnovu čega je tim licima nezakonito i neosnovano isplaćeno ukupno 1.150,00 KM (lica i novčani iznosi pobliže navedeni u izreci prvostepene presude). U vezi s navedenim je utvrđeno da je krivično djelo apelant počinio tako što je kao odgovorno lice u namjeri da sebi ili drugome pribavi protivpravnu imovinsku korist u više navrata podnošenjem lažnih evidencija tzv. „šihtarica“ doveo u zabludu ovlašćeno lice da izvrši nezakonitu isplatu. Osim toga, Okružni sud je zaključio da je osnovana žalba okružnog tužioca, zasnovana na tvrdnji o neadekvatnosti prvobitno izrečene novčane kazne optuženom, težinu počinjenog krivičnog djela, načinu i okolnostima pod kojima je krivično djelo počinjeno. Shodno tome, Okružni sud je istakao da okolnosti na strani apelanta da je porodičan, otac jednog maloljetnog djeteta, da ranije nije osuđivan, ne opravdavaju izrečenu novčanu kaznu, na što žalba tužioca osnovano ukazuje. Isto tako, Okružni sud je zaključio da se osnovano žalbom tužioca ukazuje da se činjenica „da oštećeni nije tražio naknadu štete“ ne bi mogla tretirati kao olakšavajuća okolnost i da je tačna, te da je očigledno da je prvostepeni sud precijenio značaj olakšavajućih okolnosti, te da je pogrešan stav prvostepenog suda u presudi da na strani apelanta nema otežavajućih okolnosti, jer je prvostepeni sud zanemario činjenicu prilikom odmjeravanja kazne da je krivično djelo počinjeno sa više kriminalnih radnji i u dužem vremenskom periodu, a koje okolnosti je trebao cijeniti kao otežavajuće. S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da će se izrečenom kaznom zatvora u trajanju od tri mjeseca ostvariti svrha kažnjavanja, kako sa aspekta specijalne, tako i sa aspekta generalne prevencije, u smislu člana 28. KZ RS.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da je do kršenja prava na pravično suđenje došlo zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, odnosno odredaba člana 349. stav 1.
KZ RS.
Relevantni propisi
5. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12, 67/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 147. stav 4.
Pod pojmom odgovornog lica podrazumijeva se lice kome je u preduzeću ili drugom pravnom licu, s obzirom na njegovu funkciju ili na osnovu posebnog ovlaštenja povjeren određen krug poslova koji se odnose na izvršavanje zakona, propisa donesenih na osnovu na zakona ili opštih akata preduzća ili drugog pravnog lica u rukovanju ili upravljanju imovinom ili u rukovođenju proizvodnim ili nekim drugim privrednim procesom ili nadzorom nad njima. Odgovornim licem smatra se i službeno lice kad su u pitanju krivična djela kod kojih je kao učinilac označeno odgovorno lice,a nisu predviđena u glavi o krivičnim djelima protiv službene dužnosti ovog zakona, odnosno kao krivična djela službenog lica u nekoj drugoj glavi ovog zakona.
Član 349. stav 1.
Službeno ili odgovorno lice koje u namjeri da sebi ili drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist podnošenjem lažnih obračuna ili na drugi način dovede u zabludu ovlašćeno lice da izvrši nezakonitu isplatu, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman