Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4984/16 (Zajednica etažnih vlasnika stambeno-poslovne zgrade Banja Luka)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4984/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4984/16, rješavajući apelaciju Zajednice etažnih vlasnika stambeno-poslovne zgrade Banja Luka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Zajednica etažnih vlasnika stambeno-poslovne zgrade Banja Luka protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 012133 15 Uvp od 6. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zajednica etažnih vlasnika stambeno-poslovne zgrade Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banjaluke, podnio je 26. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 012133 15 Uvp od 6. oktobra 2016. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažen je zahtjev Pravobranilaštva Republike Srpske (tužitelj) i preinačena je Presuda Okružnog suda u Banjaluci od 3. decembra 2014. godine na način da je uvažena tužba i poništen osporeni akt (Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka) kojim je odbijena žalba tužitelja podnesena protiv akta prvostepenog organa, u predmetu uspostavljanja pravnog jedinstva zemljišta i zgrade na gradskom građevinskom zemljištu. Prvostepenim rješenjem je uspostavljeno pravno jedinstvo zemljišta i zgrade na gradskom građevinskom zemljištu, pobliže označenom u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište), te je određeno da će se po posebnom zahtjevu stranke izvršiti promjena stanja u zemljišnoj knjizi i izvršiti uknjižba prava svojine u korist apelanta uz istovremno brisanje društvene svojine i prava korišćenja na izgrađenom građevinskom zemljištu, te također u katastarskom operatu izvršiti promjena stanja u koris apelanta. U toku postupka je utvrđeno da je apelant podnio zahtjev za uspostavu pravnog jedinstva zgrade i zemljišta koje se nalazi ispod zgrade ističući da je zgrada većinom stambenog karaktera sa 21 stambenom jedinicom, da su svi stanovi otkupljeni i vlasništvo fizičkih lica i da su ispunjeni uslovi iz člana 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima da se uspostavi jedinstvo zgrade i zemljišta ispod zgrade. Dalje, na predmetnim nepokretnostima nije uspostavljeno pravno jedinstvo zemljišta ispod zgrade, kao i zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima, te je tokom postupka utvrđeno da je predmetna zgrada legalno sagrađena, da se radi o gradskom građevinskom zemljištu u društvenoj svojini; da u vrijeme izgradnje zgrade nije postojao Regulacioni plan, to proizlazi da su ispunjeni uslovi da se, u smislu gore pomenute odredbe člana 6. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima, može uspostaviti pravno jedinstvo zemljišta ispod zgrade i zgrade. Vrhovni sud je naveo da Zajednicu etažnih vlasnika čine vlasnici etažne svojine (stambenog ili poslovnog prostora) koji su nosioci prava svojine na etažnoj svojini kao posebnom dijelu zgrade, te prava susvojine na zajedničkim dijelovima i na zgradi kao cjelini i zemljištu ispod zgrade u smislu člana 334. Zakona o stvarnim pravima. Dakle, jedino etažni vlasnici, u smislu citirane odredbe Zakona o stvarnim pravima mogu biti nosioci prava svojine kako na etažnoj svojini kao posebnom dijelu zgrade, tako i na zajedničkim dijelovima zgrade i zemljištu ispod zgrade. Vrhovni sud je istakao da iz citiranih odredbi proizilazi da Zajednica etažnih vlasnika nije nosilac prava i obaveza, već su to etažni vlasnici, pa suprotno stavu upravnih organa i nižestepenog suda, nije se moglo utvrditi pravo svojine u korist Zajednice etažnih vlasnika - apelanta, već se to pravo moglo utvrditi jedino u korist etažnih vlasnika te stambeno-poslovne zgrade kao zajedničara u smislu člana 43. Zakona o stvarnim pravima u vezi člana 6. Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci osporene presude.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant/apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio/osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Relevantni propisi

4. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 i 58/09) relevantne odredbe glase:

Zajednička svojina Neodređenost udjela u svojini Član 43.

1)Zajednička svojina je svojina dva ili više lica (zajedničari) na istoj stvari čiji udjeli nisu određeni, ali su odredivi.

(2)Kad je stvar u zajedničkoj svojini, nema uticaja činjenica da je u zemljišnim knjigama ili u drugim javnim registrima ta stvar upisana kao svojina samo nekog od zajedničara, osim prema trećim licima čije se povjerenje u prometu štiti.

(3)Ukoliko postoji sumnja da li je stvar u susvojini ili zajedničkoj svojini, smatra se da postoji susvojina.

Uspostava jedinstva nepokretnosti i posebnih dijelova zgrade Član 334. st. 1. i 2.

(1)Svojina na posebnom dijelu zgrade (etažna svojina), kao i pravo raspolaganja na posebnom dijelu zgrade u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koji do stupanja na snagu ovog zakona nije pretvoreno u pravo svojine, stupanjem na snagu ovog zakona postaje svojina posebnog dijela nepokretnosti po odredbama ovog zakona.

(2)Svojina posebnog dijela nepokretnosti se neodvojivo povezuje s određenim suvlasničkim dijelom cijele nepokretnosti, koju čine zgrada i zemljište iz člana 343. ovog zakona, odnosno zgrada i zemljište, na koje su, do stupanja na snagu ovog zakona, imali zajedničku svojinu vlasnici posebnih dijelova zgrade.

5. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 95/11) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Član 330. mijenja se i glasi:

Jedinstvenost nepokretnosti Član 330.

(1)Ovim zakonom uspostavlja se pravno jedinstvo zemljišta i zgrade ako do stupanja na snagu ovog zakona nije uspostavljeno.

(2)Vlasnik zgrade koji je pribavio odobrenje za građenje ili odobrenje za upotrebu zgrade, stiče pravo svojine na gradskom građevinskom zemljištu u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje služi za redovnu upotrebu te zgrade u skladu sa regulacionim planom koji je važio u trenutku izgradnje te zgrade.

(3)Ako u trenutku izgradnje zgrade nije postojao regulacioni plan, vlasnik zgrade stiče pravo svojine na gradskom građevinskom zemljištu ispod zgrade.

(4)Organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove provodi postupak i rješenjem uspostavlja pravno jedinstvo zemljišta i zgrade iz st. 2. i 3. ovog člana.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o stvarnim pravima, tako da Ustavni sud ne nalazu bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4984/16 (Zajednica etažnih vlasnika… | Sudska praksa | Aktio