Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-20/17 (M.P.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-20/17
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 20/17, rješavajući apelaciju M. P., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka
b) i članka 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. veljače 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija M. P.
Utvrđuje se da je Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 013250 16 Kž 2 od 14. prosinca 2016.
godine i Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 013250 16 Kv 5 od 9. prosinca 2016. godine povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. P. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Niko Batinić, odvjetnik iz Mostara, podnio je 30. prosinca 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 013250 16 Kž 2 od 14. prosinca 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 013250 16 Kv 5 od 9. prosinca 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužiteljstva u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je 24. siječnja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 3. veljače 2017. godine, a Kantonalni sud i Kantonalno tužiteljstvo 2. veljače 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Kantonalni sud je Rješenjem broj 07 0 K 013250 16 Kv 5 od 9. prosinca 2016. godine apelantu produljio pritvor za dva mjeseca tako da, prema ovom rješenju, pritvor može trajati najdulje do 12. veljače 2017. godine ili do nove odluke suda. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelantu u svojstvu optuženog mjera pritvora produljena zbog postojanja utemeljene sumnje da je počinio kazneno djelo iz članka 289. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona FBiH iz razloga propisnih člankom 146. stavak 1. točka c) Zakona o kaznenom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).
6. Kantonalni sud je iznio detaljne razloge i obrazloženja na kojima je utemeljio zaključak o postojanju utemeljene sumnje da je apelant počinio kazneno djelo za koje je optužen.
7. Kantonalni sud je zaključio i da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH, ističući, pored ostalog: „Također je potrebno istaći da je optuženi kazneno djelo počinio u toku dana kada je mogao biti uočen od strane većeg broja građana i uhvaćen na licu mjesta što upućuje na zaključak i postojanje njegove odlučnosti da čini kaznena djela.“
8. Vrhovni sud je Rješenjem broj 07 0 K 013250 16 Kž 2 od 14. prosinca 2016. godine apelantov priziv odbio kao neutemeljen i potvrdio rješenje Kantonalnog suda.
9. Iz obrazloženja rješenja, pored ostalog, proizlazi da je neutemeljenom ocijenjena apelantova tvrdnja da je prvostupanjski sud konstatacijom „da je optuženi učinio kazneno djelo u toku dana kada je mogao biti uočen od strane većeg broja građana i uhvaćen na licu mjesta što upućuje na odlučnost u činjenju djela” povrijeđena pretpostavka nevinosti iz članka 3. stavak 1. ZKPFBiH.
10. Vrhovni sud je najprije istaknuo da apelant navedenom tvrdnjom uopće ne dovodi u pitanje razloge prvostupanjskog rješenja glede postojanja općih i posebnih pritvorskih razloga za produljenje pritvora. Nadalje, ukazano je da se citirani navod ne može smatrati zaključkom prvostupanjskog suda da je utvrđeno kako je apelant počinio kazneno djelo jer je prvostupanjski sud u osporenom rješenju izveo zaključak da postoji utemeljena sumnja da je apelant počinio kazneno djelo i za takav zaključak dao jasne i određene razloge. Prema ocjeni Vrhovnog suda, iz osporenog rješenja ne proizlazi da je prvostupanjski sud izveo preuranjeni zaključak da je apelant počinio kazneno djelo, već samo zaključak o postojanju utemeljene sumnje, tj. određenog stupnja vjerojatnosti da je djelo učinio. Slijedom navedenog, zaključeno je da nije povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti iz Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima Vrhovnog i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
12. Apelant ističe da je pretpostavka nevinosti povrijeđena zbog konstatacije u osporenom rješenju Kantonalnog suda „da je optuženi učinio kazneno djelo u toku dana kada je mogao biti uočen od strane većeg broja građana i uhvaćen na licu mjesta što upućuje na odlučnost u činjenju djela“. Prema njegovu mišljenju, ovom konstatacijom sud ga je već osudio, pa se dalje suđenje čini nepotrebnim. Apelant ističe da je na ovo izričito ukazao i u prizivu, ali da je Vrhovni sud ovu činjenicu „zaobišao“ tako što je osporeno prvostupanjsko rješenje tumačio u cjelini iako se, kako smatra, ovako konkretna tvrdnja ne može staviti u kontekst cijelog rješenja.
13. Apelant smatra da mu je pretpostavka nevinosti povrijeđena i zbog činjenice da je u sastavu vijeća Vrhovnog suda koje je donijelo osporeno prvostupanjsko rješenje sudjelovao i sudac S. P., pred kojim je pred Kantonalnim sudom vođen glavni pretres, a koji je u međuvremenu imenovan za suca Vrhovnog suda.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da je apelant navode koje je istaknuo u apelaciji istrgnuo iz konteksta prvostupanjskog rješenja - i to iz onog dijela rješenja koje se ne odnosi na utemeljenu sumnju i dao im značaj koji nemaju u odnosu na pravilnost i zakonitost rješenja. Vrhovni sud ističe da je apelant potpuno zanemario zaključak iz prvostupanjskog rješenja koji glasi: „Iz svih navedenih dokaza ovo vijeće cijeni da i dalje postoji osnovana sumnja da je optuženi počinio navedeno kazneno djelo....“, odnosno: „Navedeni dokazi ovo vijeće dovoljno uvjeravaju na zaključak o postojanju osnovane sumnje kao općeg zakonskog uvjeta za produženje pritvora odnosno da postoje objektivni dokazi koji povezuju djelovanje optuženog konkretne večeri sa počinjenjem kaznenog djela koje mu je potvrđenom optužnicom stavljeno na teret.“ Nadalje, Vrhovni sud je istaknuo da je sporna konstatacija u prvostupanjskom rješenju izrečena u odnosu na postojanje posebnog razloga za određivanje mjere pritvora iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH, te da je u apelaciji točno interpretirana. Međutim, Vrhovni sud ukazuje da je bitno istaknuti da je prije toga prvostupanjski sud izveo zaključak o postojanju utemeljene sumnje koji je conditio sine qua non za ocjenjivanje postojanje pritvorskih razloga koji se ne razmatraju ako nema pravilnog zaključka o postojanju utemeljene sumnje. Stoga, Vrhovni sud smatra da propust da se u spornoj konstataciji navede da postoji utemeljena sumnja ne dovodi u pitanje razloge prvostupanjskog rješenja o postojanju utemeljene sumnje i takav propust nema onaj značaj koji mu apelant daje, pri tome zanemarujući sasvim jasne i određene zaključke o postojanju utemeljene sumnje. Najzad, prema ocjeni Vrhovnog suda, činjenica da je sudac S. P. sudjelovao u radu raspravnog vijeća na glavnom pretresu pred Kantonalnim sudom u kaznenom postupku koji se vodi protiv apelanta ne može se dovoditi u bilo kakvu vezu s tim da je sudjelovao i u radu tročlanog vijeća Vrhovnog suda u kojem je bio sudac izvjestitelj i koje je odlučivalo o apelantovom prizivu protiv rješenja o određivanju pritvora Kantonalnog suda. U svezi s tim je ukazano da je sudac već ranije bio imenovan za suca Vrhovnog suda, od kada nije bio ovlašten postupati u predmetima Kantonalnog suda.
15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da je osporenu odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava bez počinjenih povreda odredba kaznenog postupka, da je dao valjane razloge i obrazloženja, te da u postupku pred ovim sudom nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
16. Kantonalno tužiteljstvo je u odgovoru na navode iz apelacije istaknulo da su redoviti sudovi dali jasna obrazloženja za svoje odluke, te da je apelant uživao i ostvarivao sva prava zaštićena Europskom konvencijom, a što se može utvrditi uvidom u spise Vrhovnog i Kantonalnog suda. V.Relevantni propisi
17. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svatko se smatra nevinim za kazneno djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.
(...)
VI.Dopustivost
18. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima kojim je odlučeno o produljenju pritvora povrijeđena pretpostavka nevinosti iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije.
21. U svezi s tim, a vezano za dopustivost predmetne apelacije, Ustavni sud ukazuje da se članak 6. stavak 2. Europske konvencije ne primjenjuje samo na kaznene postupke u njihovoj cijelosti već i na pretpretresni postupak i na vrijeme po okončanju kaznenog postupka, i to bez obzira na fazu postupka, pa čak bez obzira i na njihov ishod (vidi, Europski sud, Minelli protiv Švicarske, presuda od 25. ožujka 1983. godine, Serija A, broj 62, st. 25.-41., Ustavni sud, inter alia, Odluka o dopustivosti broj AP 580/07 od 24. lipnja 2009. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 3715/09 od 11. veljače 2010. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je Europski sud u svojoj praksi ispitivao dopustivost predstavki u kojima su podnositelji predstavki tvrdili da je, uslijed izjava javnih dužnosnika koje su dane tijekom kaznenog postupka protiv podnositelja predstavke, ili prije nego što je podnositelj predstavke uhićen i formalno optužen za kazneno djelo, te koje su objavljene u medijima došlo do kršenja njihova prava na pretpostavku nevinosti. Tako je Europski sud u presudi Peša protiv Hrvatske, prilikom ispitivanja dopustivosti predstavke u odnosu na članak 6. stavak 2. Europske konvencije, kada je Vlada tvrdila da su prigovori podnositelja predstavke na temelju članka 6. stavak 2. Europske konvencije preuranjeni jer je kazneni postupak protiv podnositelja predstavke u tijeku i kada on može istaknuti iste prigovore koristeći različita pravna sredstva predviđena domaćim pravom, ukazao na to da se pravna sredstva koja su dostupna podnositelju predstavke u kontekstu kaznenog postupka protiv njega mogu koristiti u odnosu na presude i druge odluke donesene u tom postupku, a ne u odnosu na izjave koje su dali javni dužnosnici u medijima, pa je predstavku u odnosu na članak 6. stavak 2. Europske konvencije proglasio dopustivom (vidi, Europski sud, Peša protiv Hrvatske, predstavka broj 40523/08, presuda od 8. travnja 2010. godine, stavak 132.). Ustavni sud, također, ukazuje da je Europski sud u predmetu Ilgar Mammadov protiv Azerbajdžana zaključio da je članak 6. stavak 2. Europske konvencije primjenjiv u odnosu na zajedničku izjavu za tisak Ureda Tužiteljstva i Ministarstva unutarnjih poslova koja je objavljena prije nego što je podnositelj predstavke uhićen i formalno optužen za kaznena djela budući da je jasno da su navodi u izjavi u izravnoj vezi s kaznenom istragom pokrenutom protiv podnositelja predstavke i drugih osoba u svezi s događajima Ismayilli (vidi, Europski sud, Ilgar Mammadov protiv Azerbajdžana, predstavka broj 15172/13, presuda od 22. svibnja 2014. godine, stavak 121.). Citiranu praksu Europskog suda je slijedio i Ustavni sud u predmetu broj AP 4319/14 (vidi, Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4319/14 od 18. prosinca 2014. godine, točka 21., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dovodeći navedeno u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na članak 6. stavak 2. Europske konvencije dopustiva.
22. Nadalje, u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 07 0 K 013250 16 Kž 2 od 14. prosinca 2016. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na nadnevak donošenja rješenja, tj. 14. prosinca 2016. godine i nadnevak podnošenja apelacije, tj. 30. prosinca 2016. godine proizlazi i da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima Vrhovnog i Kantonalnog suda o produljenju mjere pritvora povrijeđena pretpostavka nevinosti iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje – pretpostavka nevinosti
25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
26. Članak 6. stavak 2. Europske konvencije glasi:
[…] 2) Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivnja sukladno zakonu.
[…]
27. Ustavni sud ukazuje da članak 6. stavak 2. Europske konvencije garantira da se svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra nevinim dok se njegova krivnja po zakonu ne dokaže. Pretpostavka nevinosti po članku 6. stavak 2. Europske konvencije biće povrijeđena ako sudska odluka ili, čak, izjava dužnosnika koja se odnosi na osobu koja je optužena za kazneno djelo odražava mišljenje da je kriva prije nego što se njezina krivnja dokaže po zakonu. Dovoljno je da, u odsustvu zvanične odluke, postoji određeno mišljenje koje ukazuje da sud ili dužnosnik u pitanju smatra optuženog krivim, dok će preuranjeno iznošenje takvog jednog mišljenja od strane samog suda neizbježno prekršiti navedenu pretpostavku (vidi, Europski sud, Deweer protiv Belgije, presuda od 27. veljače 1980. godine, Serija A, broj 35, str. 30, § 56; Minelli protiv Švajcarske, presuda od 25. ožujka 1983, Serija A, broj 62, st. 27., 30. i 37.; Allenet de Ribemont protiv Francuske, presuda od 10. veljače 1995. godine, Serija A, broj 308, str. 16, st. 35.-36. i Karakas i Yesilirmak protiv Turske broj 43925/985, stavak 49., 28. lipnja 2005. godine).
28. Rukovodeći se naprijed navedenim stajalištima, Europski sud je u predmetu Matijašević protiv Srbije (vidi, Europski sud, presuda od 19. rujna 2006. godine, dostupna na http://www.zastupnik.gov.rs/images/matijasevic_p_23037-04_ser_cir.pdf) utvrdio povredu aplikantova prava na pretpostavku nevinost jer je u prvostupanjskom rješenju o produljenju pritvora aplikantu nakon podizanja optužnice konstatirano da je „počinio krivična dela koja su predmet ove optužbe“, a drugostupanjski sud, odlučujući o aplikantovom prizivu u kojem je tvrdio da mu je tako povrijeđena pretpostavka nevinosti, uopće se nije izjasnio o tom navodu. Europski sud je zaključio (vidi stavak 47.) da je prvostupanjski sud aplikanta proglasio krivim prije nego što je to dokazano po zakonu, a da je drugostupanjski sud, odlučujući o aplikantovom prizivu, propustio ovu „grešku“ otkloniti. Najzad, Europski sud je istaknuo (vidi stavak 48.) da: „Treba napraviti suštinsku razliku između izjave da je neko samo osumnjičen da je izvršio krivično delo i jasne sudske objave, u odsustvu pravosnažne presude da je pojedinac izvršio krivično delo u pitanju.“
29. Dovodeći naprijed navedena stajališta u vezu s činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, ispitujući postojanje posebnog uvjeta za produljenje pritvora apelantu nakon podizanja optužnice iz razloga propisanih člankom 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH, detaljno ukazao na sadržaj kaznene evidencije za apelanta, te je smatrao, kako je navedeno, da je potrebno istaknuti „da je optuženi kazneno djelo počinio u toku dana kada je mogao biti uočen od strane većeg broja građana i uhvaćen na licu mjesta što upućuje na odlučnost u činjenju djela“. Prema stajalištu Vrhovnog suda, citirani navod se ne može smatrati zaključkom Kantonalnog suda da je utvrđeno kako je apelant počinio kazneno djelo. U prilog ovakvom stajalištu Vrhovni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud u osporenom rješenju izveo zaključak da postoji utemeljena sumnja da je apelant počinio kazneno djelo, a za što je dao jasne i određene razloge. Najzad, prema stajalištu Vrhovnog suda, iz osporenog rješenja ne proizlazi da je prvostupanjski sud izveo preuranjeni zaključak da je apelant počinio kazneno djelo, već samo zaključak o postojanju utemeljene sumnje, tj. određenog stupnja vjerojatnosti da je djelo učinio.
30. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju u tijeku kazneni postupak protiv apelanta pred Kantonalnim sudom, kojem je optužnicom stavljeno na teret da je počinio navedeno kazneno djelo. Nadalje, spornu konstataciju iznio je isti Kantonalni sud u kontekstu razmatranja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH u rješenju o produljenju pritvora apelantu koje je donio u skladu sa zakonskom obvezom o dvomjesečnoj kontroli pritvora nakon potvrđivanja optužnice. U tom smislu, Kantonalni sud je konstatacijom „da je optuženi kazneno djelo počinio u toku dana kada je mogao biti uočen od strane većeg broja građana i uhvaćen na licu mjesta što upućuje na odlučnost u činjenju djela“ nesumnjivo prekoračio pretpostavku nevinosti apelanta. Nadalje, a suprotno stajalištu Vrhovnog suda, ne može se zaključiti da sporna konstatacija odražava „stanje sumnje“ protiv apelanta jer je očigledno iznesena kao utvrđena činjenica. U tom smislu, nije prihvatljiva ni argumentacija Vrhovnog suda da je prvostupanjski sud u osporenom rješenju izveo zaključak da postoji utemeljena sumnja da je apelant počinio kazneno djelo, te da su u svezi s tim dani jasni i određeni razlozi. Naime, konstatacija Kantonalnog suda „da je optuženi kazneno djelo počinio u toku dana kada je mogao biti uočen od strane većeg broja građana i uhvaćen na licu mjesta“ pri obrazlaganju postojanja posebnog pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH ima učinak jasne sudske objave, u odsustvu pravomoćne presude da je apelant izvršio kazneno djelo u pitanju (vidi naprijed citiranu Matijašević, stavak 49.). Prerano iznošenje ovakvih izjava od strane suda nema opravdanje ni kada su, kao u okolnostima konkretnog slučaja, kako navodi Vrhovni sud, dani jasni i određeni razlozi za zaključak o postojanju utemeljene sumnje (vidi, Europski sud, Garycki protiv Poljske, presuda od 6. veljače 2007. godine, stavak 70.).
31. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da sporna konstatacija predstavlja izjavu o apelantovoj „krivnji“ prije nego što je ona i dokazana u skladu sa zakonom, te zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije.
32. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati i apelantove navode da mu je pretpostavka nevinosti povrijeđena i zbog činjenice da je u vijeću Vrhovnog suda koje je odlučivalo o apelantovom prizivu odlučivao i sudac pred kojim je vođen glavni pretres po potvrđenoj optužnici protiv apelanta, a koji je u međuvremenu imenovan za suca Vrhovnog suda.
33. Najzad, u svezi sa utvrđenom povredom apelantova prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije, koja po svojoj prirodi u okolnostima apelantova slučaja ima deklaratorni karakter, Ustavni sud ukazuje na obvezu redovitih sudova da u daljnjem tijeku kaznenog postupka protiv apelanta vode računa da se suzdrže od konstatacija koje mogu dovesti u pitanje garancije iz naprijed citiranog članka.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije kada konstatacija u rješenju o produljenju pritvora apelantu nakon podizanja optužnice protiv njega po kojoj postupak još uvijek nije okončan predstavlja izjavu o apelantovoj „krivnji“ prije nego što je i dokazana njegova krivnja u skladu sa zakonom.
35. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman