Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4971/16 (S. M.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4971/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4971/16, rješavajući apelaciju Svetislava Miloševića, na osnovu člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Svetislav Milošević protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 036748 16 Rsž 2 od 29. septembra 2016. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je Ustavni sud Bosne i Hercegovine o istoj stvari ranije odlučio, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Svetislav Milošević protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 036748 16 Rsž 2 od 29. septembra 2016. godine, u odnosu na navode o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.

OBRAZLOŽENJE

1. Svetislav Milošević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banje Luke, podnio je 22. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 036748 16 Rsž 2 od 29. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačena je prvostepena presuda na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi („Hemofarm“ farmaceutsko-hemijska industrija a.d. Vršac, Republika Srbija) da apelantu isplati određeni novčani iznos, na ime neisplaćenog priznatog i preuzetog duga iz radnog odnosa u postupku privatizacije „Čajavec sistemi upravljanja“ a.d. Banja Luka.

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da iz podataka predmetnog spisa proizlazi, a što među parničnim strankama nije sporno, da je apelantu sporazumno prestao radni odnos kod poslodavca Čajavec “Sistemi upravljanja”, da je nakon toga navedeni poslodavac apelanta obavijestio koliko iznose njegova neisplaćena primanja te da je tuženi kao kupac postao vlasnik 67,271184% ukupnog kapitala preduzeća Čajavec “Sistemi upravljanja“. Nadalje je navedeno da je skupština Akcionara Čajavec “Sistemi upravljanja“ donijela Metodologiju i način izvršenja obaveza iz socijalnog programa zbrinjavanja radnika preduzeća Čajavec “Sistemi upravljanja” (u daljnjem tekstu: Metodologija) kojom je utvrđena obaveza tuženog da sačini, realizuje i izvrši obaveze socijalnog programa zbrinjavanja radnika u roku od godinu dana od dana zaključenja Ugovora o kupovini državnog kapitala. Također je navedeno da je radnicima koji vode spor protiv Čajavec “Sistemi upravljanja“ (28 radnika) i koji po pozivu ne žele da povuku tužbu i prekinu vođenje istog da će se isplata izvršiti sa određenim datumom, a prema spisku u “Anexu broj 5” Metodologije. Okružni sud je istakao da za tvrdnju da je tuženi obavezan da apelantu isplati traženi iznos na ime neisplaćenog priznatog i preuzetog duga iz radnog odnosa u postupku privatizacije, na kojoj tvrdnji i zasniva svoj tužbeni zahtjev, da je apelant kao dokaz ponudio navedenu Metodologiju od 23. novembra 2006. godine. Međutim, Okružni sud je konstatovao da je navedenom Metodologijom određeno da tuženi ima obavezu prema 28 radnika koji vode spor protiv Čajavec “Sistemi upravljanja”, a prema spisku iz “Anexa broj 5”. Okružni sud je zaključio da kako prema podacima iz predmetnog spisa proizlazi da apelant, na kojem je teret dokazivanja, nije predočio navedeni “Anex broj 5" sa spiskom od 28 radnika, da to ukazuje da je prvostepeni sud proizvoljno zaključio da s obzirom da apelant vodi spor da postoji obaveza tuženog da mu isplati traženi iznos. Dakle, Okružni sud je ukazao da kako za svoju tvrdnju apelant nije ponudio dokaz da se nalazio na spisku radnika iz “Anex broj 5” Metodologije, na osnovu kojeg bi se mogla utvrditi odlučna činjenica o postojanju obaveze na strani tuženog prema njemu, to se u smislu odredbe člana

126. Zakona o parničnom postupku o postojanju činjenice zaključuje primjenom pravila o teretu dokazivanja.

3. Apelant se prije podnošenja ove apelacije, 16. novembra 2012. godine, obratio Ustavnom sudu sa apelacijom zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka koji se u vrijeme podnošenja te apelacije vodio pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci. U vezi sa osporenim pitanjima (dužina trajanja predmetnog parničnog postupka) Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3988/12 od 10. aprila 2014 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 3988/12 od 10. aprila 2014. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba), kojom je usvojio apelantovu apelaciju, utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodi kod Osnovnog suda u Banja Luci u predmetu broj 71 0 P 036748 05 P. Istom odlukom Ustavni sud je naložio Osnovnom sudu da po hitnom postupku okonča predmetni parnični postupak u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i da obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja te odluke.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te traži da mu se na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 3.600,00 KM.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima temelja za ponovno odlučivanje;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

I.U odnosu na navode o dužini trajanja predmetnog parničnog postupka

6. Ustavni sud zapaža da je apelant konkretnom apelacijom ponovo osporio dužinu trajanja istog parničnog postupka koji se vodio pred redovnim sudovima, koji je već bio osporen u ranijoj apelaciji i o kojem pitanju je Ustavni sud već donio odluku. Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima temelja za ponovno odlučivanje.

II.U odnosu na kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje o istoj stvari o kojoj je Ustavni sud ranije odlučio, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4971/16 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio