Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2333/16 (D.N. iz Tuzle, J.V. iz Husina i R.Đ. iz Tuzle)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-2333/16
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2333/16, rješavajući apelaciju D.N. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija D.N., J.V. i R.Đ.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Tuzli kao predmet broj 32 0 I 273374 16 I 2 (stari broj 032 0 I 06 009968).
Nalaže se Općinskom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 62.
stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku okonča izvršni postupak u predmetu broj 32 0 I 273374 16 I 2 (stari broj 032 0 I 06 009968) u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantima D.N., J.V. i R.Đ., u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, solidarno isplati iznos od 3.000,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona i Općinskom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. D.N. iz Tuzle, J.V. iz Husina i R.Đ. iz Tuzle (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant ili apelanti), koje zastupa Enver A. Hogić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 2. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 I 273374 16 I 2 (stari broj 032 0 I 06 009968).
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 16. augusta 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Općinski sud je 25. augusta 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na traženje Ustavnog suda, Općinski sud je 8. februara 2017. godine dostavio spis broj 32 0 I 273374 16 I 2 (stari broj 032 0 I 06 009968).
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelanti su 31. marta 2006. godine Općinskom sudu podnijeli prijedlog za izvršenje na osnovu pravomoćne Presude Općinskog suda broj P 1773/04 od 2. septembra 2005. godine protiv MUBBA d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi isplate potraživanja iz radnog odnosa (prvoapelantu iznos od 1.679,00 KM, drugoapelantu iznos od 2.099,20 KM i trećeapelantu iznos od 2.099,20 KM). U prijedlogu za izvršenje apelanti su predložili da se izvršenje odredi na novčanim sredstvima izvršenika kod ProCredit banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: banka), te isplatom traženog iznosa apelantima.
7. Općinski sud je 5. aprila 2006. godine donio rješenje o izvršenju kojim je odredio predloženo izvršenje, te je ono po pravosnažnosti i izvršnosti 12. maja 2006. godine dostavljeno banci na provođenje.
8. Općinski sud je dopisom od 22. novembra 2006. godine urgirao provođenje izvršenja kod banke, te je banka 1. decembra 2006. godine obavijestila Općinski sud da je djelimično izvršila prinudnu naplatu po predmetnom rješenju o izvršenju, u određenom novčanom iznosu na ime dijela troškova postupka, te da će račun izvršenika ostati blokiran do konačnog namirenja obaveze.
9. Postupajući po dopisu Općinskog suda, banka je podneskom od 19. juna 2010. godine obavijestila Općinski sud da je račun izvršenika blokiran i da je izvršen prenos dijela duga u određenom novčanom iznosu na ime troškova postupka, te da nakon 27. novembra 2006. godine nije bilo priliva na račun.
10. Općinski sud je dopisom od 17. decembra 2014. godine zatražio izvod iz sudskog registra iz kojeg je proizlazilo da izvršenik nije brisan iz sudskog registra, te podaci o firmi, sjedištu osnivača i licu ovlaštenom za zastupanje.
11. Općinski sud je dopisima od 23. oktobra 2015. i 15. februara 2016. godine zatražio izjašnjenje banke o provođenju izvršenja.
12. Općinski sud je zaključkom od 17. maja 2016. godine pozvao apelante da se u određenom roku izjasne o provođenju izvršenja uz upozorenje da, ukoliko ne postupe po njemu, smatrat će se da je prijedlog za izvršenje povučen, a ako bude vraćen bez ispravke, odnosno dopune, bit će odbačen.
13. Opunomoćenik apelanata se u podnesku od 30. maja 2016. godine izjasnio da apelanti ostaju kod podnesenog prijedloga za izvršenje s obzirom na to da se nisu namirili po njemu, te da su zamolili Općinski sud da preduzme sve potrebne radnje kako bi u što kraćem roku proveo predmetni postupak do kraja.
14. Apelanti su podnescima u junu 2016. godine zatražili provođenje izvršenja.
15. Općinski sud je zaključkom od 2. juna 2016. godine naložio apelantima da sudu dostave nove račune izvršenika otvorene kod banaka ili promijene predmet i sredstvo izvršenja.
16. Opunomoćenik apelanata je podneskom od 23. juna 2016. godine obavijestio Općinski sud da izvršenik nema aktivnih računa i predložio da se izvršenje provede pljenidbom, popisom i prodajom pokretnih stvari izvršenika.
17. Općinski sud je zaključkom od 12. augusta 2016. godine naložio apelantima da sudu dostave uređen prijedlog za izvršenje u skladu sa članom 36. Zakona o izvršnom postupku kojim mijenjaju predmet i sredstvo izvršenja.
18. Općinski sud je donio Rješenje broj 32 0 I 273374 16 I 2 od 20. septembra 2016. godine kojim je dozvoljena promjena predmeta i sredstva izvršenja u predmetnom rješenju o izvršenju, te je određeno izvršenje na pokretnim stvarima izvršenika.
19. Prinudno izvršenje na pokretnim stvarima izvršenika je bilo zakazano za 18. novembar i 13. decembar 2016. godine, nakon čega je Općinski sud dopisom od 26. decembra 2016. godine obavijestio opunomoćenika apelanata da je utvrđeno da izvršenik nema pokretne imovine koja bi bila predmet popisa i procjene, te da apelanti mogu u roku od tri mjeseca predložiti da se ponovo provede popis.
20. Prema stanju spisa, postupak je u toku.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
21. Apelanti smatraju da je, zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka, došlo do povrede njihovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog čega potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od 10.000,00 KM.
b)Odgovor na apelaciju
22. Općinski sud je naveo tok predmetnog izvršnog postupka navedenog u činjeničnom dijelu odluke, te istakao da je u predmetnom postupku kontinuirano postupao. Nadalje, istaknuto je da u izvršnom postupku tražilac izvršenja mora biti aktivan učesnik, te da je pasivnost apelanata, kao tražilaca izvršenja, u velikoj mjeri doprinijela dužem trajanja postupka, koja se ne može pripisati Općinskom sudu. Općinski sud je napomenuo da je na efikasnost rada suda u većem dijelu utjecala preopterećenost velikim brojem nezavršenih predmeta, te nepotpuna sistematizacija zaposlenika. V.Relevantni propisi
23. Zakon o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
Član 15.
Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči. Član 64.
Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njezinim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
26. Budući da navodi iz apelacije ukazuju na to da apelant pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreće pitanje dužine trajanja izvršnog postupka pokrenutog na osnovu pravomoćne sudske odluke, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, čije se garancije u građanskopravnim stvarima protežu i na fazu izvršnog postupka.
27. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, Serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, Serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i ukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
28. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog neizvršenja pravomoćnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
29. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedno od osnovnih načela Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21).
30. U konkretnom slučaju apelanti su se obratili Ustavnom sudu zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom kao predmet broj 032 0 I 06 009968.
31. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. VII.Meritum
32. Apelanti smatraju da je, zbog dužine trajanja izvršnog postupka, došlo do povrede njihovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a)Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
35. Ustavni sud prvenstveno smatra neophodnim podsjetiti da su apelanti, u smislu člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da apelanti nisu obavijestili Ustavni sud da je predmetni izvršni postupak okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 31. Pravila Ustavnog suda, dužinu postupka ocijeniti isključivo prema navodima apelanata i raspoloživim dokazima iz spisa.
Relevantna načela
36. Ustavni sud ukazuje da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo je u tom pogledu postavila presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka br. 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da „izvršenje presude koju je izrekao bilo koji sud mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana
6. Evropske konvencije“. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude od bilo kojeg nacionalnog suda treba posmatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).
38. Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta koji su uzeti u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997- IV).
39. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A broj 228-B, stav 18). Period koji se uzima u obzir
40. Ustavni sud zapaža da su apelanti 31. marta 2006. godine pokrenuli izvršni postupak protiv izvršenika kako bi realizirali svoje potraživanje i da taj postupak, prema stanju spisa, još uvijek nije okončan, te da traje deset godina i deset mjeseci.
Analiza razumnosti trajanja postupka
41. Rukovodeći se navedenim kriterijima ustanovljenim praksom Evropskog suda, Ustavni sud, u pogledu ocjene složenosti predmeta, zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji su apelanti pokrenuli radi izvršenja pravomoćne i izvršne presude. S obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari (naplata novčanog potraživanja apelanata na novčanim sredstvima izvršenika kod banke i isplata traženog iznosa apelantima), Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom predmetu.
42. U pogledu ponašanja apelanata, Ustavni sud konstatira da iz spisa slijedi da gotovo deset godina nakon pokretanja izvršnog postupka Općinski sud je pozvao apelante na izjašnjenje o provođenju izvršenja, odnosno ne slijedi da je sud obavijestio apelante da je račun izvršenika blokiran i da nema priliva novčanih sredstava u kojem slučaju su apelanti mogli promijeniti sredstvo izvršenja i na taj način utjecati da se postupak ubrza.
43. Posmatrajući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon što su apelanti podnijeli prijedlog za izvršenje, u relativno kratkom periodu donio rješenje o izvršenju (5. aprila 2006. godine), dostavio rješenje o izvršenju banci na provođenje i zatim urgirao provođenje izvršenja kod banke. Nakon toga, Općinski sud nije preduzimao nikakve procesne radnje u periodu od tri i po godine, nakon čega se obratio banci i dobio informaciju da je račun izvršenika blokiran i da je izvršen prenos dijela duga na ime troškova postupka. Općinski sud je, zatim, ponovo bio neaktivan u periodu od tri i po godine, nakon čega je zatražio izvod iz sudskog registra za izvršenika, te je nakon godinu dana pozvao banku da se izjasni o provođenju izvršenja. Skoro deset godina nakon pokretanja izvršnog postupka, Općinski sud je pozvao apelante na izjašnjenje o provođenju izvršenja, te je nakon toga u kratkom roku donio zaključke kojima je naložio apelantima da dostave nove račune izvršenika kod banaka ili promijene predmet i sredstvo izvršenja, odnosno dostave uređen prijedlog za izvršenje kojim mijenjaju predmet i sredstvo izvršenja. Nakon donošenja rješenja o promjeni predmeta i sredstva izvršenja, pokušano je prinudno izvršenje na pokretnim stvarima koje nije provedeno, jer izvršenik nije imao pokretne imovine. Imajući u vidu navedeno činjenično stanje, Ustavni sud zapaža da Općinski sud u preduzimanju procesnih radnji u predmetnom postupku nije bio ažuran, odnosno da je između pojedinih procesnih radnji koje je preduzimao prolazio duži vremenski period (dva puta po tri i po godine i jednom godina dana). Kao opravdanje Općinski sud je naveo pasivnost apelanata, preopterećenost velikim brojem nezavršenih predmeta, te nepotpunu sistematizaciju zaposlenika. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da eventualna pasivnost apelanata nije sprečavala Općinski sud da postupa u predmetu s obzirom na njegovu zakonsku obavezu da izvršni postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz spisa predmeta ne proizlazi da je Općinski sud obavijestio apelante da je račun izvršenika blokiran i da nema priliva novčanih sredstava o čemu je banka uredno obavijestila sud. Nadalje, Ustavni sud je u tački 37. ove odluke ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da se razlozi koje je naveo Općinski sud ne mogu nikako smatrati relevantnim da bi se opravdala dužina predmetnog postupka, koji se po izričitoj zakonskoj odredbi smatra hitnim, u periodu od deset godina i deset mjeseci.
44. S obzirom na navedeno, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog dužine trajanja izvršnog postupka.
45. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog izvršnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda prava apelanata na suđenje u «razumnom roku» kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete
46. Apelanti su zatražili naknadu nematerijalne štete u iznosu od 10.000,00 KM. U skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
47. Prilikom odlučivanja o naknadi nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu nepostupanja suda u predmetu, odnosno nedonošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. U konkretnom slučaju, s obzirom na to da se izvršni postupak prema odredbama ZIP-a smatra hitnim i da traje duže od deset godina, Ustavni sud smatra da apelantima treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, solidarno isplatiti iznos od 3.000,00 KM. Ovaj iznos je apelantima dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke.
48. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
49. Ustavni sud neće posebno razmatrati navode apelanata u odnosu na to da im je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom na to da se i ti navodi, u suštini, odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a što je Ustavni sud već razmotrio u ovoj odluci.
VIII. Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom izvršnom postupku, koji traje duže od deset godina i koji je po zakonu hitan, povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u kome Općinski sud nije blagovremeno preduzimao procesne radnje, a u odgovoru na apelaciju nisu ponuđeni opravdani razlozi za dužinu trajanja predmetnog postupka.
51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman