Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2697/14 (A. D.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2697/14

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2697/14, rješavajući apelaciju Ante Dujlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Ante Dujlovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 006659 13 Uvp od 6.

marta 2014. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine apelantu Anti Dujloviću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati apelantu Anti Dujloviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Ante Dujlovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 006659 13 Uvp od 6. marta 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Anto Dujlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Lazo Radić, advokat iz Banjaluke, podnio je 9. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 006659 13 Uvp od 6. marta 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republička uprava), Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske - Područna jedinica Banjaluka (u daljnjem tekstu: Područna jedinica i Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 15. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Republička uprava i Područna jedinica su u periodu od 22. decembra 2016. do 4. januara 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok Pravobranilaštvo u ostavljenom roku nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant 24. januara 2008. godine podnio zahtjev za priznavanje uzurpacije na zemljištu označenom kao k.č. broj 1039/1 i k.č. broj 1040/1 (u daljnjem tekstu: prva parcela), upisanom u zk. ul. broj 1489 k.o. Ivanjska kao općenarodna imovina, organ upravljanja Narodni odbor Općine Ivanjska, te k.č. broj 1221/1 i k.č. broj 1221/2 (u daljnjem tekstu: druga parcela), upisanom u zk. ul. broj 1132 k.o. Ivanjska kao općenarodna imovina, organ upravljanja Narodni odbor Općine Ivanjska (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište).

6. Dalje proizlazi da je o tom zahtjevu Područna jedinica donijela Rješenje broj 11-474-2/08 od 11. decembra 2009. godine kojim je odbila zahtjev.

7. Također proizlazi da je, odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv gore navedenog rješenja, Republička uprava donijela Rješenje broj 21.05/474-7/10 od 17. februara 2010. godine kojim je uvažila apelantovu žalbu, poništila prvostepeno rješenje zbog povrede pravila postupka i predmet vratila prvostepenom organu na ponovno odlučivanje.

8. Odlučujući u ponovnom postupku, Područna jedinica je nakon održane usmene javne rasprave donijela Rješenje broj 11-474-2/08 od 19. novembra 2010. godine kojim je odbila apelantov zahtjev za priznavanje uzurpacije na predmetnom zemljištu.

9. U obrazloženju rješenja je konstatirano da se na održanoj raspravi apelantov punomoćnik izjasnio da ostaje pri podnesenom zahtjevu jer je evidentno da je prva parcela upisana u zk. ul. broj 1489 k.o. Ivanjska kao općenarodna imovina, te da je iz dostavljenog lustruma za navedeni zk. uložak evidentno da na navedenim nekretninama nije bilo drugih upisa, da je to oduvijek bilo državno zemljište, te da je ono bilo preneseno sa ZZ „Kozara“ i da je oduvijek bilo u posjedu apelantovog prednika, a postojala je i stara kuća, dešifrirana aviosnimkom iz 1969. godine. Zatim je konstatirano da je apelantov punomoćnik izjavio da se iz izjava saslušanih svjedoka i materijalnih dokaza u spisu može utvrditi da je apelant u posjedu tih nekretnina od prije Drugog svjetskog rata, a da je takva situacija i s drugom parcelom upisanom u zk. ul. broj 1132 k.o. Ivanjska. Također je konstatirano da se Pravobranilaštvo izjasnilo da se u konkretnom slučaju nije radilo o državnom zemljištu i da nema uvjeta za raspravljanje imovinskih odnosa nastalih uzurpacijom zemljišta u državnom vlasništvu na osnovu Zakona o uzurpaciji.

10. Konstatirajući da je uvidom u navedene lustrume zk. ul. utvrđeno da se radi o zemljištu koje je oduzeto kao višak zemljišnog fonda od ranijih vlasnika na osnovu odluke Sreske agrarne komisije i uknjiženo pravo vlasništva u korist općenarodne imovine, Područna jedinica je zaključila da se u konkretnom slučaju ne radi o zemljištu iz čl. 1. i 2. Zakona o uzurpaciji, zbog čega je odlučila kao u dispozitivu rješenja.

11. Apelant je podnio žalbu Republičkoj upravi koja je Rješenjem broj 21.05/474-217/10 od 14. februara 2011. godine odbila žalbu i potvrdila prvostepeno rješenje.

12. U obrazloženju rješenja je navedeno da je članom 1. Zakona o uzurpaciji propisano da će se po odredbama ovog zakona raspraviti imovinski odnosi nastali uzurpacijom zemljišta u državnom vlasništvu. Dalje je navedeno da je članom 2. stav 1. istog zakona propisano da se uzurpacijom u smislu ovog zakona smatra svako samovlasno zauzimanje, odnosno bespravno držanje zemljišta u državnom vlasništvu, dok je stavom 2. istog člana propisano da se neće smatrati uzurpacijom i priznat će se pravo vlasništva na poljoprivrednom zemljištu u pogledu kojeg su do 8. jula 1955. godine ispunjeni uvjeti za održaj propisani odredbama zakona koji regulira vlasničko-pravne odnose. Republička uprava je konstatirala da je u konkretnom slučaju nesporna činjenica da se radi o zemljištu koje je u zemljišnoj knjizi upisano kao općenarodna imovina - organ upravljanja Narodni odbor Općine Ivanjska. Konstatirano je da je prvostepeni organ, postupajući po uputama u smislu člana 227. stav 3. Zakona o općem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), utvrdio da se u konkretnom slučaju ne radi o raspravljanju imovinskih odnosa u smislu Zakona o uzurpaciji s obzirom da se radi o zemljištu koje je prešlo u državno vlasništvo kao višak zemljišnog fonda od ranijeg vlasnika po osnovu odredbi Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji u NRBiH, odnosno primjenom agrarnih propisa. Istaknuto je da je prvostepeni organ u provedenom postupku na potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nije pričinio povredu relevantnih odredbi ZUP-a, zbog čega apelantovi navodi nisu mogli utjecati na drugačije rješenje predmetne upravne stvari, pa je Republička uprava odlučila kao u dispozitivu rješenja.

13. Odlučujući o tužbi koju je apelant podnio protiv rješenja Republičke uprave, Okružni sud je donio Presudu broj 11 0 U 006659 11 U od 28. novembra 2012. godine kojom je uvažio tužbu i poništio osporeni akt.

14. Okružni sud je u obrazloženju presude zaključio da je osporeno rješenje nezakonito. U vezi s tim najprije je citirao odredbe člana 2. Zakona o uzurpaciji, te je zaključio da organi uprave nisu razjasnili odlučne činjenice vezane za priznavanje apelantovog prava. Okružni sud je istakao da se vještak geometar na raspravi održanoj 17. augusta 2010. godine izjasnio da je prva parcela upisana u zemljišno-popisni list broj 590 k.o. Ivanjska iz 1955. godine i vodi se kao općenarodna imovina - erar, dok ostale parcele nisu evidentirane kao erarno zemljište. Okružni sud je naveo je da su spomenute parcele upisane u zk. ul. broj 1489 k.o. Ivanjska kao općenarodna imovina. Zatim je naveo da je iz dostavljenog lustruma evidentno da na navedenim nekretninama nije bilo drugih upisa, te da se radi o državnom zemljištu koje je bilo dato na korištenje ZZ „Kozara”, odnosno tadašnjem AJPK „Mladen Stojanović”. Dalje je naveo da je na tim nekretninama evidentirana stara kuća, snimljena aviosnimkom iz 1969. godine, gdje živi porodica Dujlović, a što, pored navedenog, tvrde i saslušani svjedoci koji su starosjedioci, te se mogu relevantno izjasniti o navedenoj činjenici. Pored toga, naveo je da iz izjave geometra proizlazi da su u zemljišno-popisnom listu koji je važio sve do 1969. godine, odnosno do javnog izlaganja, predmetne parcele - nekretnine bile upisane kao erar nakon čega su, po osnovu izlaganja, bili upisani apelantovi prednici, a kasnije sam apelant. Okružni sud je zaključio da se, odlučujući o apelantovom zahtjevu, prvostepeni organ paušalno pozvao na lustrum zk. uloška „broj 1489 i 1311 k.o. Ivanjska“, a da se pri tome odlučne činjenice ne mogu utvrditi na nesumnjiv način, pa tako tvrdnje iskazane kako u prvostepenom tako i u osporenom aktu da se radi o zemljištu oduzetom kao višak zemljišnog fonda od ranijeg vlasnika moraju biti u potpunosti razjašnjene, te potkrijepljene dokazima. Okružni sud je naveo da se prilikom odlučivanja mora uzeti u obzir činjenica, koja je nesporna, da je na spornim nekretninama apelant izgradio kuću za koju je pribavio sve potrebne dozvole, te da on nije smetan u posjedu, kao i činjenica postojanja stare kuće sagrađene neposredno nakon Drugog svjetskog rata i koja se nalazi neposredno pored nove kuće, a koje su utvrđene uviđajem. Ocijenivši da je prvostepeni akt, koji je osnažen u žalbenom postupku, zasnovan na netačno i nepotpuno utvrđenim činjenicama na koje je pogrešno primijenjen materijalni propis, Okružni sud je zaključio da osporeni akt ispunjava uvjete za poništenje u smislu odredbi člana 10. st. 2. i 4. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), shodno čemu je sud tužbu uvažio i osporeni akt poništio s pozivanjem na odredbe člana 31. st. 1. i 2. istog zakona.

15. Nakon toga, Republička uprava je u ponovnom postupku, postupajući po presudi Okružnog suda, donijela Rješenje broj 21.05/474-217/10 od 11. januara 2013. godine kojim je poništeno Rješenje Područne jedinice broj 11-474-2/08 od 19. novembra 2010. godine i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odluku. U obrazloženju rješenja Republička uprava je citirala obrazloženje Presude Okružnog suda broj 11 0 U 006659 11 U od 28. novembra 2012. godine i navela da će u ponovnom postupku prvostepeni organ u roku od 30 dana od dana prijema tog rješenja donijeti novi upravni akt, u svemu uvažavajući pravno shvaćanje i primjedbe Okružnog suda u pogledu pravila postupka.

16. Međutim, odlučujući o zahtjevu Pravobranilaštva, kao zainteresiranog lica, za vanredno preispitivanje gore navedene presude Okružnog suda, Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 U 006659 13 Uvp od 6. marta 2014. godine kojom je uvažio taj zahtjev i preinačio predmetnu presudu tako što je odbio tužbu (koju je apelant podnio protiv Rješenja Republičke uprave broj 21.05/474- 217/10 od 14. februara 2011. godine) kao neosnovanu.

17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je konstatirao da je u predmetnom upravnom postupku izvršen uviđaj na licu mjesta, te proveden dokazni postupak pribavljanjem nalaza vještaka geometra i saslušanjem stranaka, te da je utvrđeno da je predmetno zemljište po katastarskom operatu označeno kao k.č. i upisano u p.l. (br. pobliže navedeni u obrazloženju presude) k.o. Ivanjska kao apelantov posjed s dijelom 1/1, koji upis je izvršen na osnovu prijavnog lista ,,B“ broj 09-952- 794/93, sačinjenog u postupku fizičke diobe na osnovu Rješenja Općinskog suda u Banjaluci broj 0- 771/84 od 16. maja 1985. godine, donesenog u ostavinskom postupku iza apelantove majke A. D. koja je u posjedu toga zemljišta bila upisana od aerosnimanja 1969. godine. Dalje je Vrhovni sud naveo da je prema starom popisnom katastru iz 1955. godine zemljište bilo upisano u p.l. (broj naveden u obrazloženju presude) k.o. Ivanjska kao posjed PIK „Mladen Stojanović“, s tim što u rubrici „primjedba“ stoji naznaka „erar“. Zatim je Vrhovni sud naveo da je prema starom premjeru prva parcela uknjižena u zk. ul. broj 1489 k.o Ivanjska kao općenarodna imovina - organ upravljanja Narodni odbor Općine Ivanjska, koji upis je, prema lustrumu tog zk. izvatka izvršen 1957. godine na osnovu dopunske odluke Okružne agrarne komisije Arik broj 251/57 od 30. septembra 1957. godine. Također je navedeno da je prije tog upisa to zemljište bilo upisano u zk. ul. broj 46 k.o. Ivanjska kao vlasništvo Samostana reda otaca franjevaca bosanske države u Petrićevcu. Vrhovni sud je naveo da u istom izvatku postoji i zabilježba eksproprijacije po Zakonu o agrarnoj reformi i kolonizaciji u NRBiH od 24. novembra 1955. godine, a koja je brisana 1957. godine. Pri tome je Vrhovni sud istakao da na osnovu navedene odluke, koja u odnosu na godinu kada je izvršena, a i s obzirom da je brisana, ne može biti dokaz da su te parcele postale državno vlasništvo prije 1955. godine, kako pogrešno navodi apelant, a i nižestepeni sud. Zatim je Vrhovni sud naveo da je druga parcela prema lustrumu zk. ul. 1132 k.o. Ivanjska prvobitno bila uknjižena kao vlasništvo fizičkih lica Jelke Agatić i dr., dok je upis općenarodne imovine izvršen na osnovu Rješenja Sreske agrarne komisije u Banjaluci Arik broj 221/52 od 24. septembra 1959. godine, pa je neosnovan apelantov navod da je ova parcela prije 8. juna 1955. godine postala općenarodna imovina. Vrhovni sud je ocijenio da je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni organ zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o zemljištu iz odredbe člana 2. stava 1. Zakona o uzurpaciji, zbog čega je odbio apelantov zahtjev za priznavanje prava vlasništva na tom zemljištu, a što je, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno.

18. U vezi s tim Vrhovni sud je konstatirao da iz naprijed navedenog nesporno proizlazi da je predmetno zemljište do 1955. godine bilo u vlasništvu fizičkih, odnosno građanskopravnih lica, a da je u državno vlasništvo prešlo 1957. godine, odnosno 1959. godine u postupku agrarne reforme i kolonizacije, a na osnovu navedenih odluka Okružne i Sreske agrarne komisije. Vrhovni sud je ukazao da se, dakle, ne radi se o zemljištu koje je bilo državno vlasništvo prije 1955. godine, pa se odnosi nastali samovlasnim zauzimanjem toga zemljišta od strane apelantove porodice ne mogu raspraviti prema odredbama Zakona o uzurpaciji, pa prema tome ni apelantu priznati u vlasništvo. Vrhovni sud je ocijenio da iz tog razloga na odluku nije od utjecaja činjenica koju navodi apelant, te koju su svojim iskazom potvrdili saslušani svjedoci, da je apelantova porodica u posjedu tog zemljišta od perioda prije 1955. godine i da na tom zemljištu imaju i staru porodičnu kuću.

19. Dalje je Vrhovni sud ukazao da prema odredbama člana 1. st. 1. i 2. Zakona o Pravobranilaštvu RS, Pravobranilaštvo, kada je u pitanju zaštita imovinskih prava i interesa Republike Srpske, grada, općine i njihovih organa i organizacija, ima ovlaštenja da kao samostalan organ preduzima određena pravna sredstva, kako je to učinio u predmetnoj upravnoj stvari. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je Pravobranilaštvo u upravnom postupku učestvovalo i kao stranka. Shodno tome, Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan apelantov prigovor da mu to svojstvo kao „samostalnom organu“ u ovoj upravnoj stvari ne pripada.

20. Vrhovni sud je ocijenio da su u konkretnom slučaju u presudi Okružnog suda ostvareni razlozi iz člana 35. stav 2. ZUS-a, pa je uvažio zahtjev u smislu odredbi člana 40. st. 1. i 2. ZUS-a, konstatirajući da razlozi iz člana 10. ZUS-a za poništenje osporenog akta nisu ostvareni. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelant tvrdi da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na pristup sudu kao elemente tog prava, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

22. U vezi s navodnom povredom prava na pravično suđenje, apelant ističe da u konkretnom slučaju egzistiraju rješenje Republičke uprave od 11. januara 2013. godine kojim je poništeno prvostepeno rješenje i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak, te osporena presuda Vrhovnog suda kojom je preinačena presuda Okružnog suda, a kojim je apelantova tužba odbijena. Apelant smatra da slijedom navedenog u pravnom sistemu egzistiraju dva rješenja istog organa kojima je različito odlučeno o njegovim pravima. Apelant zatim tvrdi da je osporenom odlukom Vrhovnog suda usvojen zahtjev za vanredno preispitivanje iako je isključivo bio zasnovan na osporavanju utvrđenog činjeničnog stanja. Shodno tome, te imajući u vidu odredbu člana 35. stav 2. ZUS-a, Vrhovni sud je, prema apelantovom mišljenju, trebao da odbaci taj zahtjev kao nedozvoljen. Apelant tvrdi da je Vrhovni sud, također, trebao odbaciti predmetni zahtjev jer ga je podnijelo neovlašteno lice. Apelant tvrdi da je Vrhovni sud u osporenoj presudi „ušao u činjenična utvrđenja iako nije imao zakonska ovlaštenja u tome“, pri tome pogrešno navodeći datume i interpretirajući činjenice. U vezi s tim, apelant, između ostalog, navodi da je uvidom u vlasnički list zk. ul. broj 1489 k.o. Ivanjska vidljivo da je prva parcela uknjižena u korist općenarodne imovine na osnovu pravomoćne dopunske odluke Okružne agrarne komisije u Banjaluci od 30. septembra 1952. godine, a ne od 30. septembra 1957. godine, kako je to navedeno u osporenoj odluci. Također navodi da je druga parcela prešla u općenarodnu imovinu na osnovu pravomoćnog rješenja Sreske agrarne komisije u Banjaluci od 24. septembra 1954. godine, a ne 24. septembra 1959. godine, kako je to navedeno u osporenoj odluci. Apelant ističe da su, dakle, i te parcele prije 8. jula 1955. godine postale općenarodna imovina. Pored toga, apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku jer postupak traje više od šest godina. Apelant predlaže da mu se dodijele troškovi sastavljanja apelacije u iznosu od 1.170,00 KM.

23. U vezi s navodnom povredom prava na imovinu apelant, između ostalog, navodi da je u konkretnom slučaju tokom postupka nesporno utvrđeno da se radi o zemljištu u državnom vlasništvu koje je porodica Dujlović uzurpirala još prije Drugog svjetskog rata i da na predmetnim nekretninama postoji stara kuća iz tog perioda, kao i nova kuća za koju je apelant pribavio sve potrebne dozvole i da apelantu i njegovim prednicima niko nije osporavao pravo na navedenim nekretninama. Apelant ističe da je, međutim, osporenom odlukom, kao i odlukama organa uprave, lišen prava na neometano uživanje svoje imovine. Apelant naglašava da je u katastarskom operatu upisan kao posjednik s dijelom 1/1 na predmetnim nekretninama.

b) Odgovori na apelaciju

24. Vrhovni sud navodi da je prema podacima spisa zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda dostavljen tom sudu 21. februara 2013. godine. Pri tome, Vrhovni sud ističe da se rješavanju predmeta koji se nalaze kod tog suda pristupa po ustanovljenom redoslijedu na način da se predmeti rješavaju prema vremenu podnošenja inicijalnog akta - tužbe i po prioritetu. Vrhovni sud navodi da je tužba u konkretnoj upravnoj stvari podnesena nižestepenom sudu 24. marta 2011. godine. Prema mišljenju Vrhovnog suda, predmet je riješen u razumnom roku, odnosno u roku od godinu dana i da je to optimalan period s obzirom na broj predmeta koji su se tada nalazili kod postupajućeg sudije, odnosno 224 predmeta, od kojih 157 predmeta iz 2012. godine. Dalje, Vrhovni sud smatra da su neosnovani i ostali apelantovi navodi u odnosu na proizvoljnost u utvrđivanju činjenica i primjenu materijalnog i procesnog prava. Vrhovni sud ističe da se o tome već izjasnio u obrazloženju osporene presude, u kojem je dao detaljne razloge kojima se rukovodio prilikom odlučivanja o zahtjevu zainteresiranog lica, a pri kojima ostaje i dalje. Vrhovni sud navodi da je pri tome ukazao i na utvrđeno činjenično stanje koje je bilo bitno za pravilnu primjenu materijalnog prava, a dao je i odgovore na sve navode zahtjeva. Vrhovni sud, također, smatra da apelantu nije uskraćeno učešće u postupku, pa zbog navedenog ne stoje primjedbe u pogledu povrede prava iz člana 6. Evropske konvencije. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na imovinu, Vrhovni sud ukazuje na činjenicu da su predmetne nekretnine postale državno vlasništvo 1957, odnosno 1959. godine u postupku agrarne reforme i kolonizacije i tvrdi da nema osnova za izvođenje zaključka o povredi prava na imovinu na koje se apelant u apelaciji poziva.

25. Okružni sud navodi da su razlozi za odluku tog suda navedeni u obrazloženju odluke, a koja je preinačena presudom Vrhovnog suda tako što je tužba odbijena kao neosnovana. Okružni sud se nije izjasnio o apelantovim navodima o povredi prava na suđenje o razumnom roku.

26. Republička uprava je navela da podržava razloge koji su dati u osporenoj presudi Vrhovnog suda i predložila je da se apelacija odbije kao neosnovana.

27. Područna jedinica je ukratko opisala tok postupka pred organima uprave i redovnim sudovima i predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

28. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05, 63/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Upravni akt može se pobijati:

[…] 2) ako u aktu nije nikako ili nije pravilno primijenjen zakon, propis zasnovan na zakonu ili opšti akt;

4) ako u upravnom postupku koji je aktu prethodio nije postupljeno po pravilima postupka, a naročito ako činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno ili što je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja.

Član 31. st. 1. i 2.

Sud rješava spor presudom.

Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana.

Član 35.

Protiv pravosnažne odluke okružnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljem tekstu: zahtjev) Vrhovnom sudu Republike Srpske, putem nadležnog suda.

Zahtjev iz stava 1. se podnosi zbog povrede zakona, drugog propisa ili opšteg akta ili zbog povrede propisa o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari.

Član 40. st. 1. i 2.

Sud presudom odbija ili uvažava zahtjev iz člana 35. ovog zakona.

Presudom kojom zahtjev iz stava 1. ovog člana usvaja sud može ukinuti ili preinačiti sudsku odluku protiv koje je podnesen zahtjev.

Član 48.

Sud će primjeniti odredbe Zakona o parničnom postupku za pitanja koja nisu regulisana ovim zakonom.

29. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 13/02, 87/07 i 50/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 206.

Kad se postupak pokreće povodom zahteva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a pre donošenja rešenja nije potrebno sprovoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može doneti rešenje bez odlaganja (rešavanje prethodnog pitanja i dr.), organ je dužan doneti rešenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od mesec dana računajući od dana predaje urednog zahteva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen drugi rok.

U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahteva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, organ je dužan doneti rešenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od dva meseca, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

Ako organ protiv čijeg je rešenja dopuštena žalba ne donese rešenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku stranka ima pravo žalbe, kao da je njen zahtev odbijen.

Član 232. stav 1.

Rešenje po žalbi mora se doneti i dostaviti stranci čim je to moguće, a najkasnije u roku od dva meseca računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

30. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

31. Zakon o uzurpaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 70/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Po odredbama ovog zakona raspraviće se imovinski odnosi nastali uzurpacijom zemljišta u državnoj svojini.

Član 2.

(1)Uzurpacijom u smislu ovog zakona se smatra svako samovlasno zauzimanje, odnosno bespravno držanje zemljišta u državnoj svojini.

(2)Neće se smatrati uzurpacijom i priznaće se pravo svojine na poljoprivrednom zemljištu u pogledu koga su do 8. jula 1955. godine ispunjeni uslovi za održaj propisani odredbama zakona koji reguliše svojinsko-pravne odnose.

(3)Sva samovlasna zauzimanja zemljišta pod šumom u državnoj svojini, bez obzira kad su nastala, raspraviće se kao uzurpacija po odredbama ovog zakona.

Član 3.

(1) Na zemljištima koja su uzurpirana prije 8. jula 1955. godine priznaje se pravo svojine ukoliko odredbama ovog zakona nije drugačije određeno.

(2) Na zemljištima koja su uzurpirana poslije 8. jula 1955. godine ne priznaje se pravo svojine uzurpantu.

[…]

32. Zakon o pravobranilaštvu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 16/05, 77/06, 119/08, 78/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1. st. 1. i 2.

Pravobranilaštvo Republike Srpske je samostalan organ koji u postupku pred sudovima i drugim nadležnim organima preduzima pravna sredstva radi zaštite imovinskih prava i interesa Republike Srpske, grada, općine i njihovih organa i organizacija, te drugih organa i organizacija koji nemaju svojstvo pravnog lica i nisu upisani u sudski registar, a finansiraju se iz budžeta Republike Srpske.

Pravobranilaštvo vrši i druge poslove određene zakonom.

VI.Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 006659 13 Uvp od 6. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 9. juna 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelant smatra da su osporenom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, također, smatra da mu je u konkretnom postupku povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao elemenat prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

39. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

40. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg je proizašla osporena odluka odnosi se na zahtjev za priznavanje uzurpacije na predmetnom zemljištu. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

A. U odnosu na osporene odluke

41. Apelant, u suštini, smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje došlo zbog toga što je Vrhovni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio relevantne propise kada je usvojio zahtjev za vanredno preispitivanje gore navedene presude Okružnog suda koji je podnijelo Pravobranilaštvo i preinačio tu presudu tako što je apelantova tužba odbijena kao neosnovana. Apelant, također, navodi da u pravnom sistemu egzistiraju dva rješenja istog organa kojima je različito odlučeno o njegovim pravima. Pored toga, apelant navodi da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje.

42. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

43. U odnosu na apelantove navode da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da apelant te navode uopće nije obrazložio. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da je u konkretnom slučaju pred redovnim sudovima raspravljano i odlučivano o meritumu predmeta. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelantu omogućeno da se izjasni o zahtjevu za vanredno preispitivanje pravomoćne presude Okružnog suda koji je podnijelo Pravobranilaštvo i da su u osporenoj presudi razmatrani njegovi prigovori. Ovo, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća da u slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu potrebno je, kao uvjet postojanja te povrede, da je sud iz nekog od procesnih razloga odbacio da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj (vidi, mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 218/02 od 23. jula 2004. godine, stav 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 43/04). Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da su predmetni apelacioni navodi neosnovani.

44. Dalje, u odnosu na apelantove navode da u pravnom sistemu egzistiraju dva rješenja istog organa kojima je različito odlučeno o njegovim pravima, uslijed čega je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je tačno da je Rješenjem Republičke uprave broj 21.05/474-217/10 od 11. januara 2013. godine, a koje je doneseno u postupku izvršenja Presude Okružnog suda broj 11 0 U 006659 11 U od 28. novembra 2012. godine, poništeno prvostepeno Rješenje Područne jedinice broj 11-474-2/08 od 19. novembra 2010. godine i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odluku. Međutim, Ustavni sud zapaža da je nakon toga Vrhovni sud donio osporenu odluku kojom je navedena presuda Okružnog suda preinačena tako što je apelantova tužba odbijena kao neosnovana. Dakle, Ustavni sud primjećuje da iz navedenog proizlazi da je navedenom presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u konkretnoj upravnoj stvari, zapravo potvrđeno prvostepeno Rješenje Područne jedinice broj 11-474- 2/08 od 19. novembra 2010. godine, odnosno rješenje Republičke uprave broj 21.05/474-217/10 od 14. februara 2011. godine protiv kojeg je bio pokrenut upravni spor. Naime, iz činjenica predmeta nespornim proizlazi da je Vrhovni sud preinačio predmetnu presudu Okružnog suda tako što je odbio apelantovu tužbu podnesenu radi poništenja navedenog rješenja Republičke uprave, iz čega proizlazi da navedeno rješenje Republičke uprave od 14. februara 2011. godine, kao takvo, i dalje egzistira. Shodno navedenom proizlazi da rješenje Republičke uprave od 11. januara 2013. godine doneseno u ponovnom postupku ne proizvodi pravne posljedice jer su one u okolnostima konkretnog slučaja, s obzirom na stipulaciju relevantnih odredbi ZUS-a kojim je reguliran postupak povodom upravnog spora i zahtjeva za vanredno preispitivanje, praktično determinirane konačnim odlučenjem Vrhovnog suda, tj. presudom od 6. marta 2014. godine donesenom povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje kao konačnom odlukom u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da ni iz činjenica predmeta, niti iz apelacionih navoda ne proizlazi da je Područna jedinica ikada postupila po rješenju Republičke uprave od 11. januara 2013. godine. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da su predmetni apelacioni navodi neosnovani.

45. U vezi sa ostalim apelacionim navodima, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je osporena presuda Vrhovnog suda zasnovana na odredbi člana 35. stav 2. ZUS-a kojom je propisano da se zahtjev za vanredno preispitivanje pravomoćne presude podnosi zbog povrede zakona, drugog propisa ili općeg akta ili zbog povrede propisa o postupku koja je mogla biti od utjecaja na rješenje stvari. Osporena presuda je, također, zasnovana i na odredbama člana 40. st. 1. i 2. ZUS-a kojima je propisano: „Sud presudom odbija ili uvažava zahtjev iz člana 35. ovog zakona. Presudom kojom zahtjev iz stava 1. ovog člana usvaja sud može ukinuti ili preinačiti sudsku odluku protiv koje je podnesen zahtjev.“ Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Vrhovnog suda uvažen zahtjev Pravobranilaštva za vanredno preispitivanje navedene presude Okružnog suda i preinačena ta presuda tako što je apelantova tužba odbijena kao neosnovana, a da iz obrazloženja osporene presude, nasuprot apelantovim navodima, proizlazi da je Pravobranilaštvo podnijelo navedeni zahtjev upravo tvrdeći da je presudom Okružnog suda došlo do povrede zakona i propisa o postupku koja je utjecaja za rješenje stvari. U tom kontekstu, Ustavni sud dalje konstatira da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je Vrhovni sud ocijenio da je u konkretnom slučaju došlo do povrede u smislu člana 35. ZUS-a, s obzirom da je, suprotno pravnom zaključku Okružnog suda o činjeničnom utvrđenju, prvostepeni organ uprave potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o zemljištu iz odredbe člana 2. stava 1. Zakona o uzurpaciji (kojom je propisano da se uzurpacijom u smislu ovog zakona smatra svako samovlasno zauzimanje, odnosno bespravno držanje zemljišta u državnom vlasništvu), odnosno da nije bilo uvjeta za poništenje upravnog akta u smislu člana 10. ZUS-a.

46. Naime, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Vrhovni sud u vezi s tim pojasnio da je u upravnom postupku utvrđeno da je prema lustrumu zk. ul. broj 1489 k.o Ivanjska po starom premjeru prva parcela 1957. godine uknjižena u navedeni zk. ul. broj kao općenarodna imovina - organ upravljanja Narodni odbor Općine Ivanjska, i to na osnovu dopunske Odluke Okružne agrarne komisije Arik broj 251/57 od 30. septembra 1957. godine, a da je prije toga bila upisana u zk. ul. broj 46 k.o. Ivanjska kao vlasništvo Samostana reda otaca franjevaca bosanske države u Petrićevcu, dok zabilježba eksproprijacije koja je upisana 24. novembra 1995. godine u tom zk. ul. po Zakonu o agrarnoj reformi i kolonizaciji u NRBiH i koja je brisana 1957. godine, u odnosu na godinu kada je izvršena, a i s obzirom da je brisana, ne može biti dokaz da je prva parcela postala državno vlasništvo prije 1955. godine. Ustavni sud, također, ukazuje da je Vrhovni sud pojasnio da je druga parcela prema lustrumu zk. ul. broj 1132 k.o. Ivanjska prvobitno bila uknjižena kao vlasništvo fizičkih lica Jelke Agatić i dr., a da je upis općenarodne imovine izvršen na osnovu Rješenja Sreske agrarne komisije u Banjaluci Arik broj 221/52 od 24. septembra 1959. godine, pa je neosnovan apelantov navod (sličan navod apelant ponavlja u apelaciji) da je ova parcela prije 8. juna 1955. godine postala općenarodna imovina. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao da iz naprijed navedenog nesporno proizlazi da je predmetno zemljište do 1955. godine bilo u vlasništvu fizičkih, odnosno građanskopravnih lica, a da je u državno vlasništvo prešlo 1957. godine, odnosno 1959. godine u postupku agrarne reforme i kolonizacije, a na osnovu navedenih odluka Okružne i Sreske agrarne komisije, pa se ne radi o zemljištu koje je bilo državno vlasništvo prije 1955. godine, zbog čega se odnosi nastali samovlasnim zauzimanjem tog zemljišta od strane apelantove porodice ne mogu raspraviti prema odredbama Zakona o uzurpaciji, pa preme tome ni apelantu priznati u vlasništvo. Vrhovni sud je, pri tome, obrazložio da iz tog razloga na odluku nije od utjecaja činjenica koju navodi apelant, te koju su svojim iskazom potvrdili saslušani svjedoci, da je apelantova porodica u posjedu tog zemljišta od perioda prije 1955. godine i da na tom zemljištu imaju i staru porodičnu kuću.

47. Dakle, imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja u konkretnom slučaju, iako se na njih nije eksplicitno pozvao, imao u vidu i odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona o uzurpaciji, a kojima je propisano: „ (1) Na zemljištima koja su uzurpirana prije 8. jula 1955. godine priznaje se pravo svojine ukoliko odredbama ovog zakona nije drugačije određeno. (2) Na zemljištima koja su uzurpirana poslije 8. jula 1955. godine ne priznaje se pravo svojine uzurpantu.“ Međutim, dovodeći sadržaj navedenih odredaba Zakona o uzurpaciji, kao i sadržaj gore citirane odredbe člana 2. stav 1. Zakona o uzurpaciji i gore citirane odredbe ZUS-a u vezu sa obrazloženjem osporene odluke Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovom mišljenju, ne nalazi proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda. Ustavni su sud, takođe, ukazuje da je Vrhovni sud, očitujući se o apelantovim navodima, koje apelant ponavlja u apelaciji, da Pravobranilaštvo nije bilo ovlašteno da podnese zahtjev za vanredno preispitivanje predmetne presude, jasno obrazložio da Pravobranilaštvo, prema odredbama člana 1. st. 1. i 2. Zakona o Pravobranilaštvu, kada je u pitanju zaštita imovinskih prava i interesa Republike Srpske, grada, općine i njihovih organa i organizacija, ima ovlaštenja da kao samostalan organ preduzima određena pravna sredstva, kako je to učinio u predmetnoj upravnoj stvari, a da je, osim toga, u konkretnom slučaju učestvovalo i kao stranka u upravnom postupku. Dakle, imajući u vidu navedeno, te uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe propisa na kojima je zasnovana osporena odluka i obrazloženje koja je Vrhovni sud dao u vezi s tim, Ustavni sud smatra da predmetno obrazloženje Vrhovnog suda zadovoljava kriterije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da iz njega, nasuprot apelantovom mišljenju, ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa.

48. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani u ovom dijelu.

B) Suđenje u razumnom roku

a) Relevantna načela

49. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

50. Ustavni sud konstatira da je apelant predmetni zahtjev podnio Područnoj jedinici 24. januara 2008. godine, te da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 006659 13 Uvp od 6. marta 2014. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao nešto više od šest godina.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

51. Uzimajući u obzir činjenična i pravna pitanja koja su raspravljana u predmetnom postupku, Ustavni sud ne smatra da je predmetni postupak naročito složen. Dalje, u odnosu na apelantovo ponašanje u predmetnom postupku Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant na bilo koji način doprinio ukupnoj dužini predmetnog postupka.

52. U odnosu na doprinos redovnih sudova i upravnih organa dužini predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni organ uprave u prvom setu postupka rješavao u periodu od skoro dvije godine, računajući od momenta podnošenja zahtjeva, te da je u drugom setu postupka odluku donio u roku od oko devet mjeseci, što se ne može smatrati razumnim rokovima za donošenje prvostepene odluke u konkretnom slučaju, pogotovo imajući u vidu rok za donošenje rješenja iz člana 206. ZUP-a. Ustavni sud primjećuje da su navedeni periodi svakako imali veliki utjecaj na ukupnu dužinu predmetnog postupka. Pri tome, Ustavni sud zapaža da prvostepeni organ uprave nije ponudio nikakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ove periode trajanja postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni organ uprave, za razliku od prvostepenog organa uprave, odluke donosio u kratkim rokovima od dva odnosno tri mjeseca, pa se ne može smatrati da je svojim ponašanjem doprinio ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud zapaža da je za razliku od toga, Okružni sud svojim ponašanjem u određenoj mjeri doprinio dužini trajanja predmetnog postupka s obzirom da odluku donio u periodu od godinu i osam mjeseci od podnošenja tužbe, a da u odgovoru na apelaciju nije dao nikakve razloge kojima bi opravdao toliko dugo trajanje postupka pred tim sudom. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odluku povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda donio u roku od oko godinu dana, što u okolnostima konkretnog slučaja, posmatrano kao zaseban period, ne ukazuje na veći doprinos Vrhovnog suda ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka. Imajući u vidu sve naprijed navedeno i uzimajući u obzir sve navedene faktore, te posmatrajući trajanje postupka u cjelini, Ustavni sud konstatira da dužina trajanja konkretnog postupka u periodu od oko šest godina ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da se za to odgovornost u najvećoj mjeri može pripisati prvostepenom organu uprave pred kojim se postupak najduže vodio i koji je u dužem vremenskom periodu bio potpuno neaktivan u konkretnom predmetu, u određenoj mjeri i Okružnom sud sudu koji odluku o tužbi nije donio u roku koji se u okolnostima konkretnog slučaja može smatrati razumnim.

53. Imajući u vidu navedeno i posmatrajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade nematerijalne štete

54. Ustavni sud podsjeća da prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete koja se prema stavu (2) tog člana određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

55. U vezi s tim, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300 KM. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da bi apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, prema usvojenim kriterijima, trebalo isplatiti iznos od 900,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

56. S druge strane, Ustavni sud konstatira da, u pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova sastavljanja apelacije, Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, te da navedeni troškovi sastavljanja apelacija padaju isključivo na apelantov teret.

Ostali navodi

57. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak za priznavanje uzurpacije na predmetnom zemljištu, koji se rješavao pred upravnim organima i redovnim sudovima, trajao više od šest godina, a da se takvo neopravdano trajanje postupka u najvećoj mjeri može pripisati ponašanju prvostepenog organa uprave pred kojim se postupak najduže vodio, a u manjoj mjeri i ponašanju Okružnog suda.

59. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Vrhovni sud dovoljno jasno i logično obrazložio svoju meritornu odluku u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene relevantnih propisa u vezi s tim, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

60. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu pozitivnih propisa, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

61. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2697/14 (A. D.) | Sudska praksa | Aktio