Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-163/17 (K. J.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-163/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-163/17, rješavajući apelaciju Kadira Jusića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Kadir Jusić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 130542 14 Gži od 18. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kadir Jusić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ešref Gracić advokat iz Sarajeva, podnio je 16. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 I 130542 14 Gži od 18. oktobra 2016. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba tražitelja izvršenja (apelanta) i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 18. marta 2014. godine kojim je odbijen apelantov prijedlog za izvršenje podnesen protiv izvršenika (Federalni zavod PIO/MIO) radi naplate novčanog potraživanja. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je pravilno odlučio prvostepeni sud kada je odbio apelantov prijedlog za izvršenje jer nije saglasan izvršnoj ispravi. Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 22. Zakona o izvršnom postupku propisano da sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju izvršenje dozvoljeno na osnovu izvršenikovog rješenja od 29. augusta 2008. godine kojim je apelantu priznato pravo na starosnu penziju u određenom mjesečnom iznosu, koje, po ocjeni Kantonalnog suda, predstavlja izvršnu ispravu u smislu člana 23. stav l. tačka 2. Zakona o izvršnom postupku, odnosno predstavlja izvršnu ispravu podobnu za izvršenje u smislu navedenog člana, ali samo u onom obimu koji je utvrđen tom izvršnom ispravom. Kantonalni sud je naveo da je, međutim, apelant prijedlogom za izvršenje tražio isplatu razlike već isplaćene penzije (od jula 2009. godine do jula 2012. godine) u iznosu od 769,76 KM, ne navodeći kolika je to mjesečna naknada, a koja se odnosi na razliku iznosa koji je izvršenik već isplatio apelantu po navedenom rješenju. Kantonalni sud je naveo da je sud u izvršnom postupku sud dužan poštivati sadržaj izvršne isprave i nije ovlašten ispitivati osnovanost potraživanja koje je utvrđeno tom odlukom jer u izvršnom postupku vrijedi načelo formalnog legaliteta prema kojem tražitelj izvršenja svoje potraživanje može dokazivati samo izvršnom ispravom i ona je procesna pretpostavka za dopustivost prinudnog izvršenja, ali samo u okviru sadržaja izvršne isprave. U konkretnom slučaju, potraživanje apelanta se odnosi na razliku penzije, dakle nije sporno da je apelantu isplaćivana penzija ali on traži veći iznos jer smatra da mu nije trebalo umanjivati penziju za 10% tako da je izvršni prijedlog sačinio prema nalazu vještaka ekonomske struke, a ne prema rješenju. Prema tome, tražitelju izvršenja izvršnom ispravom nije određen iznos razlike penzije koju potražuje, odnosno nije dosuđen u izvršnoj ispravi, a izvršni sud nije ovlašten da odlučuje o postojanju i visini prava o kome nije odlučeno izvršnom ispravom. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio odluku kao u dispozitivu osporenog rješenja.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, primjenjujući relevantne odredbe Zakona o izvršnom postupku, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje tog suda. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-163/17 (K. J.) | Sudska praksa | Aktio