Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2567/14 (V.I.)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokaz
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2567/14
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2567/14, rješavajući apelaciju V.I., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija V.I. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 002083 14 Kž od 20. marta 2014. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 002083 13 K od 3. decembra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. V.I. (u daljem tekstu: apelant) koji se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Zenica, kojeg zastupa Duško Panić, advokat iz Doboja, podnio je 2. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 002083 14 Kž od 20. marta 2014. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 002083 13 K od 3. decembra 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Doboju (u daljem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 9. i 10. novembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Okružno tužilaštvo u periodu od 11. do 17. novembra 2016. godine dostavili su odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog suda broj 13 0 K 002083 13 K od 3. decembra 2013. godine apelant je proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način pobliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo silovanje iz člana 193. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljem tekstu: KZ RS). Okružni sud je apelanta za počinjenje navedenog krivičnog djela osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam godina.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao i okolnosti na koje su svjedočili, te naveo materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. Na osnovu iskaza maloljetne oštećene, koja je uvjerljivo i detaljno opisala kritični događaj, a dijelom i iskaza svjedoka B.O., D.P., D.M., M.D. i V.M., izvoda iz matične knjige rođenih, te iskaza, nalaza i mišljenja vještaka ginekologa Z.M., od 14. februara 2013. godine, i ginekološkog nalaza od 24. marta 2012. godine, Okružni sud utvrdio je da se kritični događaj desio u vrijeme, na mjestu, na način i pod okolnostima bliže opisanim u izreci presude.
7. U vezi s apelantovim tvrdnjama da nije počinilac krivičnog djela i iskazima svjedoka apelantove odbrane da se apelant u kritično vrijeme nalazio kod svoje kuće u općini Travnik koja je od mjesta događaja udaljena više od 200 km, Okružni sud je naveo da su ti dokazi suprotni ne samo uvjerljivom i logičnom iskazu oštećene, koja je bila kategorična u tome da je apelant počinilac predmetnog krivičnog djela nego, prije svega, objektivnim dokazima – iskazima vještaka dr. J.Č. i prof. dr. D.M. i nalazima DNK ekspertize Instituta za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju Sarajevo od 10. aprila 2012. godine i 16. januara 2013. godine, a koje je taj sud prihvatio kao objektivne i date u skladu s pravilima struke. Naime, vještaci su na osnovu analize bioloških tragova zaključili da postoji potpuno poklapanje nespornog biološkog traga – uzorka krvi uzetog od apelanta i dva sporna biološka traga – isječaka prikupljenih s hlača oštećene, što je nesumnjiv dokaz da ti tragovi potječu upravo od apelanta.
8. U vezi s navodima apelantove odbrane da su uzeti biološki tragovi pribavljeni na nezakonit način, Okružni sud je naveo da se radi o paušalnim prigovorima koji nemaju uporišta u izvedenim materijalnim dokazima. Iz sadržaja zapisnika o dobrovoljnoj predaji predmeta od 24. marta 2012. godine, proizlazi da je hlače predala majka oštećene dan nakon kritičnog događaja, a iz fotodokumentacije sačinjene od CJB Doboj od 24. marta 2012. godine proizlazi da se na hlačama koje su bile predmet DNK vještačenja jasno uočavaju tragovi mrlje koja svojim izgledom asocira na ljudsku izlučevinu – sjemenu tečnost. Također, iz naredbe Okružnog suda od 24. decembra 2012. godine kojom je naređeno uzimanje krvi od apelanta, proizlazi da su svi biološki tragovi od apelanta uzeti na zakonit način u skladu s pravilima struke i da su mogli biti korišteni za DNK analizu. Tome u prilog govore i iskazi oštećene, njene majke i svjedoka B.O., koje su navele da su to hlače koje su odnesene i predate u policijsku stanicu i koje je oštećena nosila kritične prilike, a na kojima su se, prema njihovom mišljenju, nalazili tragovi sperme. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da nije bilo razloga da se nalaz i mišljenje ovih vještaka ne uzmu kao pouzdan osnov za utvrđenje ove odlučne činjenice.
9. Također, Okružni sud je naveo da je s posebnom pažnjom razmotrio i prigovore apelantove odbrane da je oštećena prilikom prvog ispitivanja opisala počinioca kao osobu s ožiljkom ispod desnog oka, a na glavnom pretresu ga identificirala kao počinioca, iako apelant u to vrijeme nije imao takav ožiljak. Okružni sud je zaključio da time nije dovedena u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećene. Naime, iz medicinske dokumentacije Javne ustanove Bolnice Travnik proizlazi da je apelant 18. aprila 2011. godine primljen na liječenje zbog povreda zadobivenih od eksplozije mine i imao je i povrede u predjelu lica, pa je sasvim moguće da je ožiljak koji je oštećena uočila mogao poticati i od te povrede, ali da je protekom vremena mogao postati manje uočljiv. Pored toga, Okružni sud smatra da treba imati u vidu da se kritični događaj desio u noćnim uvjetima, u skučenom prostoru putničkog vozila i da se oštećenoj, zbog straha koji je trpjela, povreda koju je apelant imao mogla učiniti znatno izražajnijom nego što je ona u to vrijeme bila, a na što upućuje i izjava oštećene da je prepoznala apelanta kao počinioca, ali da nije bila 100% sigurna, jer se ožiljak samo malo uočavao i nije bio onako jak kao prvi put kada ga je vidjela, a što je u skladu i sa zapisnikom CJB Doboj i fotodokumentacijom o prepoznavanju osoba od 28. decembra 2012. godine. Konačno, iskaz oštećene potvrđen je rezultatima DNK vještačenja koji isključuju mogućnost da biološki tragovi pronađeni na hlačama pripadaju nekoj drugoj osobi.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 13 0 K 002083 14 Gž od 20. marta 2014. godine, odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i njegovog branioca i potvrđena je presuda Okružnog suda.
11. U obrazloženju presude, a u vezi sa žalbenim navodima apelanta i njegovog branioca da radnja prepoznavanja nije izvršena na zakonit način, Vrhovni sud je naveo da taj prigovor nije osnovan. Naime, iz zapisnika o prepoznavanju osoba i prateće fotodokumentacija CJB Doboj od 28. decembra 2012. godine, proizlazi da je prepoznavanje izvršeno u skladu s odredbama člana 150. stav 3. ZKP RS, odnosno na način da je svjedok – oštećena prvo opisala osobu, pa joj je tek nakon toga pokazan apelant radi prepoznavanja i to zajedno s drugim, njoj nepoznatim osobama. Osim toga, iz iskaza oštećene proizlazi da je dva puta išla na prepoznavanje u policiju, prvi put su joj pokazane nepoznate osobe, a drugi put je prepoznala apelanta kao počinioca iako nije bila 100% sigurna, jer ožiljak koji je uočila na apelantu nije bio tako jak i nije imao bradu kao kada ga je prvi put vidjela.
12. Vrhovni sud je istakao da je neosnovan i prigovor o nezakonitosti pribavljanja predmeta i apelantove krvi s ciljem vršenja DNK analize, kao i prigovor o nezakonitosti nalaza i zaključka DNK analize. Naime, iz sadržaja zapisnika o dobrovoljnoj predaji predmeta i fotodokumentacije CJB Doboj od 24. marta 2012. godine, proizlazi da su hlače koje su bile predmet DNK vještačenja dobrovoljno predate od majke oštećene dan nakon kritičnog događaja, a iz naredbe Okružnog suda od 24. decembra 2012. godine proizlazi da je naređeno uzimanje krvi od apelanta. S tim u vezi navedeni tragovi uzeti su na zakonit način i mogli su biti korišteni za DNK analizu.
13. Vrhovni sud je zaključio da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, razjasnivši sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u ovom predmetu, a posebno za pravnu ocjenu djela, pa suprotne tvrdnje apelanta i njegovog branioca nisu osnovane.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju učinjena zabluda u pogledu osobe počinioca, tj. da silovanje nije počinio apelant već neka druga osoba koja fizički liči na apelanta. Također, apelant ističe da je u toku postupka osporavao nalaz vještačenja – DNK analizu jer smatra da je njegova krv uzeta na nepravilan i nezakonit način i da je odjeća oštećene pribavljena nepravilno i protivno pravilima struke, što je dovelo do mogućnosti manipulacije. Apelant smatra da Vrhovni sud uopće nije raspravio navedene činjenice, već da je zauzeo stanovište da su apelantovi navodi neosnovani. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava na pravično suđenje, ukine osporenu presudu Vrhovnog suda i naloži ponovno donošenje odluke.
II.Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da su apelantovi navodi neosnovani i da je u osporenoj presudi dao valjano obrazloženje koje se odnosi na identitet apelanta kao počinioca djela.
16. Okružni sud je istakao da navodi iz apelacije nisu osnovani, jer u postupku pred redovnim sudovima nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje.
17. Okružno tužilaštvo je navelo da su u osporenim odlukama raspravljene sve odlučne činjenice i da nije učinjena povreda apelantovog prava na pravično suđenje, zbog čega predlaže da se apelacija u cijelosti odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
18. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12) u relevantnom dijelu glasi:
Krivična djela protiv spolnog integriteta Silovanje Član 193. st. 1. i 2.
(1) Ko drugoga prinudi na obljubu ili neku drugu spolnu radnju upotrebom sile ili prijetnjom da će neposredno napasti na život ili tijelo tog ili njemu bliske osobe, kaznit će se zatvorom od dvije do deset godina.
(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno prema maloljetnoj osobi, ili na naročito svirep ili naročito ponižavajući način, ili je istom prilikom izvršeno više silovanja od više osoba ili je silovanje izvršeno iz mržnje, ili je uslijed djela nastupila teška tjelesna ozljeda, teško narušavanje zdravlja ili trudnoća silovane ženske osobe, počinilac će se kazniti zatvorom od tri do petnaest godina.
19. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Zakonitost dokaza Član 10.
(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je ratificirala Bosna i Hercegovina, ni na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na osnovu dokaza iz stava 2. ovoga člana.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje Član 150. stav 3.
(3) Ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok osobu ili predmet, tražit će se od njega prvo da ga opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim osobama, odnosno ako je to moguće – zajedno s predmetima iste vrste.
Tjelesni pregled i druge radnje Član 174. stav 3.
(1) (3) Poduzimanje tjelesnog pregleda osumnjičenog, odnosno optuženog i druge radnje u vezi s tim naređuje sud, a ako postoji opasnost od odgađanja – tužilac. Kada se vrši analiza DNK Član 178. stav 1.
(1) Analiza DNK može se vršiti ukoliko je to neophodno potrebno za određivanje identiteta ili činjenica da li tragovi materija koji su otkriveni potječu od osumnjičenog, odnosno optuženog ili oštećenog.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295. stav 2.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Vrhovnog suda broj 13 0 K 002083 14 Gž od 20. marta 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporenu presudu apelant primio 8. aprila 2014. godine, a da je podnio apelaciju 2. juna 2014. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
24. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana stav 2., što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela silovanje, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
28. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je u konkretnom slučaju učinjena zabluda u pogledu osobe počinioca, tj. da predmetno krivično djelo nije učinio apelant već neka druga osoba koja fizički liči na apelanta. Također, apelant osporava zakonitost vještačenja – DNK analize, jer smatra da je od njega krv uzeta na nepravilan i nezakonit način, te da je odjeća oštećene pribavljena nepravilno i protivno pravilima struke.
29. U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
30. Također, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudačkog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u izvještajima broj 1996-II, stav 78).
31. U vezi s apelantovim tvrdnjama da je od njega krv uzeta na nepravilan i nezakonit način i da je odjeća oštećene pribavljena nepravilno i protivno pravilima struke, pa je zbog toga nalaz vještačenja – DNK analiza nezakonit dokaz, Ustavni sud primjećuje da apelant, izuzev navoda da se radi o nepravilno provedenim radnjama, u obrazloženju apelacije ne navodi u čemu se ta nepravilnost ogleda. Stoga, imajući u vidu da je u obrazloženjima osporenih presuda navedeno da iz sadržaja zapisnika o dobrovoljnoj predaji predmeta i fotodokumentacije CJB Doboj od 24. marta 2012. godine proizlazi da su hlače koje su bile predmet DNK vještačenja i s kojih su izuzeti biološki tragovi, dobrovoljno predate od majke oštećene dan nakon kritičnog događaja, te da je na osnovu naredbe Okružnog suda od 24. decembra 2012. godine izvršeno uzimanje krvi od apelanta, Ustavni sud smatra da u apelantovim navodima nema ništa što bi ukazivalo da je prilikom vršenja radnje uzimanja krvi od apelanta i dobrovoljne predaje predmeta postupano suprotno relevantnim odredbama ZKP-a, odnosno da su izvršene na nezakonit način. Stoga, Ustavni sud nalazi da u apelacijskim navodima nema ništa što bi ukazivalo da je DNK analiza, kojom je utvrđeno da postoji potpuno poklapanje nespornog biološkog traga – uzorka krvi uzetog od apelanta i dva sporna biološka traga – isječaka prikupljenih s hlača oštećene, nezakonit dokaz.
32. Razmatrajući apelantove navode kojima se u suštini ukazuje na pogrešnu ocjenu dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđeno činjenično stanje u pogledu činjenice da li je apelant počinilac predmetnog krivičnog djela, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom prvostepenog postupka pred Okružnim sudom, kao i u žalbi pred Vrhovnim sudom o čemu su se redovni sudovi dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u prvostepenoj presudi u pogledu utvrđivanja činjenice da li je apelant izvršilac predmetnog krivičnog djela, detaljno analizirao sadržaj iskaza svjedoka optužbe i doveo u vezu s apelantovim iskazom i iskazima svjedoka apelantove odbrane, kao i s nalazima i mišljenjima vještaka ginekologa i vještacima Instituta za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju. Osim toga, Okružni sud je posebno razmotrio i apelantove navode kojima je ukazivao na navodnu kontradiktornost u iskazu oštećene u pogledu činjenice da li je počinilac djela na licu imao ožiljak, te je dovodeći iskaz oštećene u vezu s medicinskom dokumentacijom, zapisnicima i fotodokumentacijom o prepoznavanju osoba i okolnostima pod kojima je djelo izvršeno, zaključio da je nesporno da je upravo apelant počinilac predmetnog krivičnog djela. Dalje proizlazi da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Vrhovnog suda koji je zaključio da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom Okružni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku, a posebno za pravnu ocjenu djela. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, zbog čega Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, i da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman