Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2/17 (A. G.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-2/17, rješavajući apelaciju Aide Gadžo, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Aida Gadžo protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 032633 12 Rsž od 20. oktobra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aida Gadžo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Edin Hodžić, advokat iz Tuzle, podnijela je 30. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 032633 16 Rev od 8. novembra 2016. godine, kojim je odbačena apelantičina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 032633 12 Rsž od 20. oktobra 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-5142/15 od 12. januara 2016. godine u odnosu na predmet AP-5274/15, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj na ime neisplaćenih plata, neisplaćene razlike naknade za troškove prevoza na posao i sa posla, neisplaćene naknade za ishranu i na ime naknade štete za izgubljenu dobit, za određene vremenske periode, isplati određene novčane iznose.

2. U predmetnom parničnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka, prvostepeni sud je zaključio da apelantica nije provela odgovarajuće vještačenje na osnovu kojeg bi se moglo utvrditi, eventualno, kolika je plaća apelantici, da li je apelantici isplaćena plaća za određeni period, te u kojem iznosu, te da li tuženi nije apelantici namirio troškove prevoza i u kojem iznosu. Stoga je prvostepeni sud istakao da apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu tražene plaće i prevoza je nedokazan od strane apelantice. Prvostepeni sud je također istakao da je tuženi dokazao, a što nije sporila ni apelantica, da joj je bila obezbijeđena ishrana, da su plaćani troškovi prevoza u visini mjesečne pokazne karte što također ne spori apelantica, dok potraživanje razlike troškova prevoza apelantica ničim ne dokazuje, kao ni to da obezbijeđena ishrana ne odgovara najmanje vrijednosti 20% prosječne neto plaće isplaćene u F BiH, a u skladu sa članom 17. Općeg kolektivnog ugovora (kojim je propisano da je poslodavac dužan obezbijediti ishranu u toku radnog vremena, a ukoliko poslodavac ne obezbijedi ishranu u toku radnog vremena da je dužan zaposleniku isplatiti mjesečnu naknadu u iznosu od najmanje 20% prosječne plaće u F BiH).

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je svoj zahtjev apelantica zasnovala na tvrdnji da joj tuženi nije isplatio potraživane iznose plata, naknade za troškove prevoza i naknade za ishranu, te na činjenici da kod Službe za zapošljavanje TK nije mogla ostvariti novčanu naknadu po osnovu nezaposlenosti iz razloga što tuženi nije u njeno ime uplatio odgovarajuće doprinose pa da joj je time tuženi nanio štetu u vidu izgubljene dobiti. Kantonalni sud je istakao da je apelantičin zahtjev za naknadu štete u visini neisplaćenih plata za određeni period ne nalazi osnovanost u dokazima koji su u postupku provedeni, pa da ga je valjalo odbiti kako je to i prvostepenom presudom učinjeno. Kantonalni sud je naveo da, u pogledu odluke prvostepenog suda kojom su odbijeni apelantičin zahtjevi za isplatu razlike naknade za troškove prevoza na posao i sa posla i naknade za ishranu, apelantičina žalba nema obrazloženih razloga za njeno pobijanje. Kantonalni sud je dalje naveo da neosnovano apelantičina žalba prigovara pravilnosti i zakonitosti prvostepene presude u dijelu odluke kojom je odbijen apelantičin zahtjev za naknadu štete u vidu izgubljene dobiti. kantonalni sud je ukazao da se apelantica u tom dijelu pozvala na rješenje JU Službe za zapošljavanje TK kojim je odbijen apelantičin zahtjev za novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti u veži sa članom 30. stav 1. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 29. stav 1. tačka b) Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba propisano da je za pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti potrebno ispunjenje uslova da su za podnosioca zahtjeva uplaćeni odgovarajući doprinosi za najmanje 8 mjeseci neprekidno u posljednjih 12 mjeseci, ili sa prekidima u posljednjih 18 mjeseci koji su prethodili podnošenju zahtjeva. Kantonalni sud je naglasio da imajući u vidu da nije sporno da je apelantica kod tuženog bila u radnom odnosu 6 mjeseci i 17 dana (od 3. jula 2009. do 20. januara 2010. godine), što je manje od osam mjeseci neprekidno, te imajući u vidu da je rješenjem JU Službe za zapošljavanje apelantičin zahtjev odbijen i zato što za apelanticu nema uplaćenih doprinosa ni za osam mjeseci sa prekidima u posljednjih 18 mjeseci koji su prethodili podnošenju zahtjeva, da se zaključuje da u tome što tuženi nije uplaćivao sporne doprinose u ime apelantice nema osnova za naknadu štete u vidu izgubljene dobiti. Kantonalni sud je pojasnio da apelantica ni sa uplaćenim doprinosima od strane tuženog, za sve vrijeme radnog odnosa kod njega, ne bi ostvarila pravo na novčanu naknadu po osnovu nezaposlenosti s obzirom da je to vrijeme kraće od osam mjeseci, a da za apelanticu nema uplaćenog doprinosa ni za osam mjeseci sa prekidima u posljednjih 18 mjeseci. Prema tome, Kantonalni sud je konstatovao da to što apelantica nije ostvarila pravo na novčanu naknadu na kojoj činjenici ona zasniva zahtjev za naknadu izgubljene dobiti, ne može se pripisati u odgovornost tuženog.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2/17 (A. G.) | Sudska praksa | Aktio