Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1946/14 (J. U. i M. U.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1946/14
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1946/14, rješavajući apelaciju Jovane Utješanović, Miljane Utješanović i Zikrete Smajlović Nasuf, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jovane Utješanović i Miljane Utješanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050010 13 Rev od 13. februara 2014. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 71 0 I 189108 15 Gž od 24. novembra 2016. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Zikrete Smajlović Nasuf podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050010 13 Rev od 13. februara 2014. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 050010 11 Gž od 14. decembra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jovana Utješanović i Miljana Utješanović (u daljnjem tekstu: apelantkinje) iz Banje Luke, koje zastupa Jelena Todić, advokat iz Banje Luke, podnijele su 25. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 050010 13 Rev od 13. februara 2014. godine. Apelantkinje su zatražile i donošenje privremene mjere kojom bi se obustavilo izvršenje pravosnažne sudske odluke, odnosno predloženog izvršenja po osporenoj presudi Vrhovnog suda. Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 1946/14.
2. Apelantkinje su 2. februara 2017. godine Ustavnom sudu podnijele novu apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 189108 15 Gž od 24. novembra 2016. godine. Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 448/17. Predložile su hitno rješavanje predmeta registrovanog pod brojem AP 1946/14 i ponovo predložile donošenje privremene mjere kojom bi se obustavilo izvršenje po pravosnažnoj sudskoj odluci Vrhovnog suda do okončanja postupka po apelaciji broj AP 1946/14.
3. Zikreta Smajlović Nasuf (u daljnjem tekstu: apelantkinja Z. N.) s prebivalištem u SAD, Sioux Falls, podnijela je 25. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 050010 13 Rev od 13. februara 2014. godine i Presude Okružnog suda broj 71 0 P 050010 11 Gž od 14. decembra 2012. godine. Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 1947/14.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
4. Ustavni sud je odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1946/14 od 18. novembra 2014. godine odbio kao neosnovan zahtjev apelantkinja za donošenje privremene mjere.
5. Budući da su predmetne apelacije podnesene protiv iste presude i da pokreću identično činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta br. AP 1946/14, AP 1947/14 i AP 448/17 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1946/14.
6. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Mire Pupac i Branka Grbe (u daljnjem tekstu: tužiteljka i tužilac ili tužioci) zatraženo je 31. oktobra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
7. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su odgovore na apelacije dostavili u periodu od 11. novembra 2016. do 5. januara 2017. godine. Tužioci nisu dostavili odgovore na apelacije.
III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
9. Postupajući u pravnoj stvari tužilaca protiv apelantkinje Z. N. kao prvotužene i apelantkinja u svojstvu drugotužene i trećetužene, Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 050010 00 P od 2. decembra 2009. godine kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužilaca kojim su tražili utvrđenje da je apelantkinja Z. N. na osnovu pravno valjanog pismenog kupoprodajnog ugovora koji je zaključila s tužiocem 18. avgusta 1993. godine, tužiocu prodala stan u Banjoj Luci u Ulici Mirka Kovačevića broj 65 (u daljnjem tekstu: sporni stan) i da su apelantkinje (sve tri) to dužne priznati i tužiocima predati u posjed navedeni stan. Istom presudom je odbijen i tužbeni zahtjev kojim je zatraženo utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora zaključenog između apelantkinje Z. N. kao prodavca i apelantkinja u svojstvu kupaca.
10. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da su tužioci tužbu zasnovali na pismenim ugovorima koje je tužilac tokom 1993. godine zaključio sa apelantkinjom Z. N., i to na prividnom ugovoru o zamjeni nepokretnosti od 11. avgusta 1993. godine i kupoprodajnom ugovoru koji je zaključen 18. avgusta iste godine, a sve povodom istog spornog stana. Budući da je apelantkinja Z. N. u svojstvu prvotužene prilikom podnošenja tužbe i tokom postupka bila nepoznatog prebivališta i boravišta, u postupku je njene interese zastupao predstavnik Centra za socijalni rad Banja Luka - staralac Zdravko Radulović koji je u odgovoru predložio da se presuda donese na osnovu izvedenih dokaza. Apelantkinje su u cjelini osporile tužbeni zahtjev jer su one sa apelantkinjom Z. N. zaključile kupoprodajni ugovor na zakonit način i isplatile ugovorenu kupoprodajnu cijenu.
11. Nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza, Osnovni sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan zato što kod zahtjeva za utvrđenje prava svojine na nepokretnostima, koje je stečeno po osnovu ugovora o kupoprodaji, moraju da budu ispunjene određene pretpostavke koje se tiču punovažnosti ugovora prema odredbama Zakona o prometu nepokretnosti. S tim u vezi je istaknuto da osim nedostatka koji se tiče forme (potpisi ugovarača nisu ovjereni u sudu), tužioci u postupku nisu dokazali da su u cijelosti izvršili svoje ugovorene obaveze koje se odnose na predaju stana u posjed i isplatu kupoprodajne cijene. Naime, na ove okolnosti su ponudili samo dokaz saslušanjem svjedoka iz čijih iskaza se nije moglo sa sigurnošću utvrditi da su navedene pretpostavke ispunjene, odnosno da ugovor uopšte može proizvesti pravno dejstvo. S obzirom na takav stav u pogledu zahtjeva tužilaca za utvrđenje da im je apelantkinja Z. N. prodala sporni stan, odbijen je i njihov zahtjev kojim su tražili utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora koji su zaključili apelantkinja Z. N. kao prodavac i apelantkinje kao kupci stana.
12. Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 71 0 P 050010 10 Gž od 12. maja 2010. godine žalbu tužilaca djelimično uvažio i prvostepenu presudu ukinuo u dijelu odluke kojom je odlučeno o troškovima postupka, te u tom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude je u pogledu neosnovanosti žalbenih razloga koji se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje apelantkinje Z. N. naglašeno da je u konkretnom postupku, Rješenjem Centra za socijalni rad Banja Luka broj 02-UP/I-113/03.NB od 22. aprila 2003. godine, apelantkinji Z. N. postavljen staralac za poseban slučaj Zdravko Radulović - socijalni radnik. Zatim je ukazano na odredbe ranijeg i važećeg Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojima je propisano u kojim situacijama sud postavlja privremenog zastupnika, a u kojim se postavljanje vrši putem organa starateljstva. U konkretnoj situaciji je odsutnom licu - apelantkinji Z. N. organ starateljstva postavio staraoca za poseban slučaj i stoga sud nije ovlašćen ispitivati da li je postupak pred tim organom sproveden zakonito i da li je rješenje objavljeno na način kako apelanti tvrde da je trebalo budući da sud nije imao obavezu objave na oglasnoj tabli suda ili u dnevnim novinama. Stoga je, prema ocjeni drugostepenog suda, odluka prvostepenog suda pravilna, osim u dijelu koji se tiče troškova parničnog postupka.
13. Vrhovni sud je Rješenjem broj 71 0 P 050010 10 Rev od 7. jula 2011. godine reviziju tužilaca usvojio, presudu Okružnog suda od 12. maja 2010. godine ukinuo i predmet vratio Okružnom sudu na ponovno suđenje. Prema ocjeni Vrhovnog suda, tužioci su u žalbi pravilno ukazali na propuste prvostepenog suda u ocjeni izvedenih dokaza, zbog čega je drugostepeni sud, radi pravilnosti zaključka prvostepenog suda i pravilnog presuđenja u konkretnoj pravnoj stvari, u smislu odredbe člana 217 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) trebao zakazati raspravu, ponovo izvesti već izvedene dokaze i ocijeniti ih brižljivo i savjesno, te za njihovu ocjenu dati uvjerljive i logične razloge zasnovane na činjenicama, saglasno odredbi iz člana 191 stav 4 ZPP. S obzirom na navedene propuste, Vrhovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka koja je osnov za ukidanje pobijane drugostepene presude iz člana 249 stav 1 ZPP.
14. Okružni sud je, postupajući po rješenju Vrhovnog suda, u ponovnom postupku donio Presudu broj 71 0 P 050010 11 Gž 2 od 14. decembra 2012. godine kojom je žalba tužiteljke odbijena i presuda prvostepenog suda od 2. decembra 2009. godine u odbijajućem dijelu u odnosu na tužiteljku potvrđena. Istom presudom, žalba tužioca je djelimično uvažena i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu u odnosu na tužioca preinačena na način što je utvrđeno da je apelantkinja Z. N. na osnovu pravno valjanog pismenog kupoprodajnog ugovora koji je zaključila s drugotužiocem 18. avgusta 1993. godine prodala tužiocu sporni stan, dok je u preostalom odbijajućem dijelu (predaja u posjed i utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora zaključenog između apelantkinje Z. N. i apelantkinja) njegova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je u obrazloženju presude istakao, imajući pri tome u vidu granice ispitivanja prvostepene presude u smislu odredbe člana 221 ZPP, predmet tužbenog zahtjeva prema kojem su tužioci prvo zatražili utvrđenje pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora, a zatim, ukoliko sud ne nađe da je prethodni zahtjev osnovan, utvrđenje da je apelantkinja Z. N. na osnovu valjanog prikrivenog kupoprodajnog ugovora tužiocu prodala sporni stan, te da je stoga ništav kupoprodajni ugovor koji su zaključili apelantkinja Z. N. kao prodavac i apelantkinje u svojstvu kupaca za isti stan.
15. Okružni sud je na sjednici vijeća odlučio da se radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja pred tim sudom zakaže rasprava i ta rasprava je, kako proizlazi iz obrazloženja, održana i zaključena 14. decembra 2012. godine. Okružni sud je nakon zaključene rasprave i ocjene svih izvedenih dokaza u smislu odredbe člana 8 ZPP prvo naveo nesporne činjenice, i to da su apelantkinja Z. N. i tužilac 11. avgusta 1993. godine zaključili ugovor o zamjeni (razmjeni) nepokretnosti čiji je predmet bio sporni stan u svojini apelantkinje Z. N. za nepokretnosti tužioca u Hrvatskoj, koji je ovjeren pred Osnovnim sudom pod brojem Ov-3438/93 od 13. avgusta 1993. godine. Nesporno je takođe da su iste stranke (tužilac i apelantkinja Z. N.) 18. avgusta 1993. godine zaključile i ugovor o kupoprodaji spornog stana za ugovorenu kupoprodajnu cijenu od 17.000,00 DM, da je u članu 5 tog ugovora konstatovano da je kupac (tužilac) isplatio kupoprodajnu cijenu u cijelosti, i to na dan zaključenja ugovora na koji su svoje potpise stavile ugovorne strane u advokatskoj kancelariji advokata Milutina Đorđevića čiji je pečat i paraf stavljen između potpisa ugovornih strana. Okružni sud je, takođe, nesporno utvrdio da se pred Osnovnim sudom vodio parnični postupak između tužiteljke i tuženog radi utvrđenja, u kojem je donesena presuda po priznanju kojom je tužilac (u tom postupku tuženi) tužiteljki priznao pravo svojine na spornom stanu i koja je postala pravosnažna 14. aprila 1997. godine. Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica od 28. novembra 2000. godine sporni stan je bio vraćen u posjed apelantkinji Z. N., ali je to rješenje poništio drugostepeni organ. Međutim, apelantkinja Z. N. je po donošenju prvostepenog rješenja i vraćanja stana u posjed navedeni stan prodala apelantkinjama 21. decembra 2000. godine i taj kupoprodajni ugovor je ovjeren kod Osnovnog suda 5. januara 2001. godine.
16. Okružni sud je, imajući u vidu naprijed navedeno utvrđenje, kao i činjenicu da je tužiteljka svoj tužbeni zahtjev zasnovala na Presudi po priznanju P-216/97 od 5. marta 1997. godine (pravosnažna 14. aprila 1997. godine) zaključio da tužbeni zahtjev tužiteljke nije osnovan jer je presuda kojom je izvršen prenos prava svojine sa tužioca na tužiteljku izvršen na osnovu presude koja je donesena i postala pravosnažna prije nego je stupio na snagu Zakon o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju odluka CRPC-a), dakle prije 28. oktobra 1999. godine. S tim u vezi je naglašeno da je o pravnoj valjanosti izvršenog prenosa prava na spornom stanu sa tužioca na tužiteljku odlučeno navedenom Presudom broj P-216/97 koja je snagom Zakona o izvršenju odluka CRPC-a ništava (od njegovog stupanja na pravnu snagu), zbog čega je zaključeno da je prvostepeni sud postupio pravilno kada je tužbeni zahtjev tužiteljke odbio kao neosnovan.
17. S druge strane je ocijenjeno da je žalba tužioca djelimično osnovana, zbog čega je prvostepena presuda preinačena u odbijajućem dijelu u odnosu na ovog tužioca. U vezi s tim je istaknuto sljedeće: u postupku pred tim sudom je ponovno cijenjen iskaz tužioca dat u svojstvu parnične stranke i iskaz svjedoka Milutina Đorđevića, advokata u čijoj je kancelariji zaključen ugovor od 18. avgusta 1993. godine, nakon čega je zaključeno da su ugovorne strane iz tog ugovora ispunile svoje ugovorne obaveze i da je tužilac apelantkinji Z. N. isplatio kupoprodajnu cijenu. Stoga je zaključeno da je žalba u tom dijelu osnovana i da je ugovor od 18. avgusta 1993. godine koji je tužilac zaključio sa apelantkinjom Z. N. pravno valjan u smislu odredbe člana 9 stav 4 Zakona o prometu nepokretnosti. Međutim, u pogledu zahtjeva za utvrđenje da je ništav kupoprodajni ugovor zaključen 21. decembra 2000. godine i ovjeren 5. januara 2001. godine između apelantkinje Z. N. kao prodavca i apelantkinja u svojstvu kupaca, čiji je predmet isti sporni stan, Okružni sud je zaključio da tužilac nije dokazao ništavost tog ugovora. S tim u vezi je navedeno da je u vrijeme zaključenja tog ugovora sporni stan bio vraćen apelantkinji Z. N. u posjed, da ga je ona zatim prodala apelantkinjama, pri čemu je zaključen pismeni ugovor koji je potpisan i ovjeren 5. januara 2001. godine I-Ov-9628/0, te registrovan kod Uprave javnih prihoda (uplaćen porez), a zatim je sporni stan predat u posjed apelantkinjama. Navedeni ugovor je, kako je zaključio Okružni sud, sačinjen u pismenom obliku uz potpise ugovarača koji su sudski ovjereni, iz čega proizlazi zaključak da je taj ugovor zaključen u smislu odredbe člana 9 stav 1 Zakona o prometu nepokretnosti. Kako su apelantkinje nesporno u posjedu spornog stana, i to po teretnom pravnom poslu, odbijen je tužiočev zahtjev da mu apelantkinje predmetni stan vrate u posjed. Okružni sud je zaključio da je nakon održane rasprave pred tim sudom činjenično stanje u konkretnoj parnici upotpunjeno i donesena odluka kao u izreci presude.
18. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 050010 13 Rev 2 od 13. februara 2014. godine usvojio reviziju tužioca i preinačio presudu Okružnog suda tako da je usvojen tužbeni zahtjev tužioca (drugi dio) na način što su apelantkinje obavezane da mu predaju u posjed sporni stan, te je utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji spornog stana koji su 21. decembra 2000. godine zaključile apelantkinje kao kupci sa apelantkinjom Z. N. kao prodavcem. Revizije tužiteljke i apelantkinja su odbijene. Nakon što je u obrazloženju presude Vrhovni sud ponovio predmet spora i činjenična utvrđenja iz drugostepene presude, zaključio je da je pobijana drugostepena presuda pravilna u dijelu u kojem je odbijena žalba tužiteljke i usvojena žalba tužioca. S tim u vezi je ponovljen pravni osnov na kojem je tužiteljka zasnovala svoj tužbeni zahtjev i istaknuto da je pravilna odluka drugostepenog suda u tom dijelu. Pored toga, zaključeno je da je neosnovana revizija apelantkinja kojom osporavaju drugostepenu odluku u dosuđujućem dijelu. S tim u vezi je istaknut pravilan stav drugostepenog suda u pogledu pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora koji je tužilac zaključio sa apelantkinjom Z. N. 18. avgusta 1993. godine jer je u postupku utvrđeno da su ugovorne strane (tužilac i apelantkinja Z. N.) taj ugovor u cjelini izvršile, a sve u smislu člana 9 stav 4 Zakona o prometu nepokretnosti. Tom odredbom je naime propisano „da će izuzetno ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine proizvoditi pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u sudu, između ostalog, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju“. Iz činjeničnog stanja koje je utvrđeno u drugostepenom postupku, kako je naveo Vrhovni sud, proizlazi da je tužilac kao kupac u svemu postupio prema odredbama ugovora od 18. avgusta 1993. godine isplativši apelantkinji Z. N. kupoprodajnu cijenu, a apelantkinja Z. N. svoju obavezu predajom spornog stana u posjed, što znači da je ugovor u cjelini realizovan, pa je neosnovana, prema mišljenju Vrhovnog suda, revizija apelantkinja kojom osporavaju pravilnost drugostepene presude u dijelu kojim je potvrđena pravna valjanost tog ugovora. Stoga je revizija na osnovu člana 248 ZPP odbijena.
19. Nasuprot tome, revizija tužioca je, prema ocjeni Vrhovnog suda, osnovana zbog pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu koji se tiče predaje u posjed stana i poništenja kupoprodajnog ugovora koji su apelantkinje zaključile sa apelantkinjom Z. N. 21. decembra 2000. godine i ovjerile 5. januara 2001. godine jer je u tom dijelu pobijana odluka donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava. S tim u vezi, Vrhovni sud je ponovio odlučne činjenice utvrđene u drugostepenom postupku, i to: da je tužilac sporni stan kupio od apelantkinje Z. N. 18. avgusta 1993. godine, da je nakon zaključenja ugovora stupio u posjed stana i izvršio upis prava na stan kod Stambene zadruge Banja Luka i da ga je zatim izdao pod zakup Siniši Tatiću. Na osnovu zahtjeva apelantkinje Z. N. za vraćanje spornog stana u posjed, a bez obavještavanja tužioca, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske je 23. novembra 2000. godine rješenjem od 28. novembra 2000. godine, koje je kasnije poništeno, predmetni stan vratilo u posjed apelantkinji Z. N. Razlog poništenja tog rješenja je činjenica da tužilac nije učestvovao postupku vraćanja stana u posjed, već Siniša Tatić kao zakupac stana, o čemu nije obavijestio tužioca. Tužilac u konkretnoj parnici traži, kako je dalje navedeno, vraćanje spornog stana u posjed na osnovu jačeg prava na posjed prema odredbi člana 41 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) kojom je propisano da kada je više lica zaključilo posebne pravne poslove radi sticanja prava svojine na istu nepokretnost, kao što je konkretan slučaj, o jačem pravu sud odlučuje primjenom principa savjesnosti i poštenja i principa zabrane zloupotrebe prava. U konkretnoj pravnoj stvari je, prema mišljenju Vrhovnog suda, tužilac savjestan kupac spornog stana jer mu je stan predat u posjed 1993. godine i kod Stambene zadruge Banja Luka upisano njegovo pravo na stan, dakle javnu knjigu u koju se tada upisivalo pravo svojine na stanu budući da do 2002. godine nije bila propisana mogućnost upisa prava svojine na stanovima na kojima je pravo svojine stečeno na drugi način (koji su otkupljeni privatizacijom državnih stanova). Tužiocu je pravo na posjed stana, kako je dalje navedeno, oduzeto potajno budući da je apelantkinja Z. N. vodila upravni postupak za vraćanje posjeda stana protiv zakupca stana, a ne tužioca kao vlasnika stana, iz čega proizlazi da je apelantkinji Z. N. stan u posjed vraćen zloupotrebom prava. Iz navedenog proizlazi da je apelantkinja Z. N. postupala nesavjesno prilikom prodaje stana apelantkinjama koje su u vrijeme zaključenja ugovora o kupovini stana bile savjesni kupci (21. decembra 2000. godine), da se stan nalazi u njihovom posjedu i da su tokom parnice ishodile upis prava svojine na spornom stanu. U vezi s tim, Vrhovni sud smatra da u situaciji kada su i tužilac i apelantkinje sporni stan stekli na osnovu pravnog posla sa apelantkinjom Z. N. i da su pravo na stan upisali u odgovarajuće javne knjige, jači pravni osnov pripada tužiocu kojem je prvom stan predat u posjed, a onda oduzet zloupotrebom prava (potajno), te da on kao zakoniti i savjestan sticalac ima jači pravni osnov posjeda stana u odnosu na apelantkinje. Imajući u vidu da je ugovor koji je tužilac zaključio 18. avgusta 1993. godine sa apelantkinjom Z. N. u potpunosti izvršen i prema članu 9 stav 4 Zakona o prometu nepokretnosti pravno valjan, kasniji ugovor koji su zaključile apelantkinje kao kupci sa apelantkinjom Z. N. kao prodavcem 21. decembra 2000. godine taj ugovor čini ništavim prema odredbi člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Kako je taj ugovor ništav onda, prema ocjeni Vrhovnog suda, ni rješenje koje je tokom parnice donijelo Odjeljenje za katastar 23. oktobra 2003. godine na osnovu tog ugovora, upisom prava susvojine na spornom stanu, apelantkinjama ne daje pravni osnov za sticanje prava svojine na spornom stanu.
20. Osnovni sud je Rješenjem o izvršenju broj 71 0 I 189108 14 I od 7. aprila 2014. godine dozvolio izvršenje predajom u posjed spornog stana po prijedlogu tužioca u svojstvu tražioca izvršenja protiv apelantkinja kao izvršenika. Okružni sud je, odlučujući o žalbi apelantkinja, donio Rješenje broj 71 0 I 189108 15 Gž od 24. novembra 2016. godine kojim je prvostepeno rješenje o izvršenju predajom u posjed stana tužiocu potvrđeno. S tim u vezi je u obrazloženju napomenuto da su apelantkinje pravosnažnom presudom Vrhovnog suda od 13. februara 2014. godine obavezane da sporni stan isprazne i predaju ga tužiocu kao tražiocu izvršenja, zbog čega žalbeni prigovori kojima je ukazano na podnesene apelacije Ustavnom sudu ne predstavljaju razlog za sprečavanje predloženog izvršenja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelantkinje ukazuju da im je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
22. Apelantkinje su detaljno opisale hronologiju konkretnog postupka, te u vezi s povredama istaknutih apelacijom ukazale na pogrešnu primjenu procesnog i materijalnog prava. One, naime, smatraju da je apelantkinji Z. N. onemogućeno raspravljanje pred sudom, i to zbog nezakonitog postupanja suda koji je, iako nije parnično nesposobna, postavio staraoca za poseban slučaj putem organa starateljstva. U tom smislu su ukazale da sud nije postupio prema odredbama čl. 296 i 298 ZPP i da rješenje o imenovanju posebnog staraoca nije objavio ni na oglasnoj tabli suda niti u javnim glasilima, zbog čega je apelantkinji Z. N. uskraćeno učešće u postupku iako je ono, prema njihovoj procjeni, bilo veoma važno radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava.
23. Zbog naprijed navedenog propusta Vrhovni sud je izveo potpuno pogrešan zaključak u pogledu suštine tužbenog zahtjeva i primjene materijalnog prava. Osim toga, taj sud je, kako su dalje istakle, iako su tužioci izjavili jednu reviziju i zasnovali je na istim osnovama, reviziju tužiteljke odbio dok je reviziju tužioca usvojio i presudu preinačio, što je, prema njihovom mišljenju, nedopustivo. Osim toga, istakle su da je apelantkinja Z. N. po saznanju za navedenu presudu Vrhovnog suda, kao i postupka koji je sproveden bez njenog učešća, Osnovnom sudu 24. aprila 2014. godine podnijela prijedlog za ponavljanje postupka u kojem je navela kome i kad je prodala sporni stan, što se može provjeriti uvidom u taj predmet.
24. Smatraju da su u postupku iz naprijed navedenih razloga učinjeni takvi propusti, naročito zbog uskraćivanja apelantkinji Z. N. kao prodavcu da učestvuje u postupku, koji su u konačnici doveli do potpuno pogrešnog ishoda tog postupka, čime su im prekršena prava na pravično suđenje, dom i imovinu.
25. U apelaciji registrovanoj pod brojem AP 448/17 apelantkinje su ponovile navode iz apelacije broj AP 1946/14, ukazujući ponovo na uskraćivanje prava na učešće u postupku apelantkinji Z. N. i predložile donošenje privremene mjere kojom bi se obustavilo izvršenje po pravosnažnoj presudi Vrhovnog suda do okončanja postupka po apelaciji broj AP 1946/14.
26. Apelantkinja Z. N. je u svojoj apelaciji ukazala na povrede istih prava koje su istakle i apelantkinje: pravično suđenje, dom i imovinu, istakavši da sud u konkretnom postupku nije ni pokušao da utvrdi njeno boravište, već je prihvatio tvrdnju iz tužbe da je ona lice nepoznatog prebivališta i boravišta, te joj je putem organa starateljstva postavljen staralac za poseban slučaj. Smatra da je takvo postupanje suda nezakonito i da je u suprotnosti s relevantnim odredbama ZPP o zastupanju, čl. 296 i 298 ZPP jer to rješenje o postavljanju staraoca nije objavljeno u javnim glasilima. Za postojanje presude Vrhovnog suda je saznala od apelantkinja deset dana po njenom donošenju budući da živi i radi u SAD.
b) Odgovor na apelaciju
27. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su razlozi za donošenje pobijane presude navedeni u njenom obrazloženju i da su navodi kako apelantkinja tako i apelantkinje Z. N. o povredi prava na koja su apelacijama ukazali potpuno neosnovani.
28. Okružni sud smatra da su navodi iz obje apelacije neosnovani.
29. Osnovni sud se u odgovoru na apelaciju posebno osvrnuo na apelacione prigovore kojim je ukazano na nepravilno i nezakonito zastupanje apelantkinje Z. N., te je u vezi s njihovom neosnovanošću naveo sljedeće: da je apelantkinji Z. N. prilikom dostavljanja tužbe na odgovor pokušana dostava na adresu u Sanskom Mostu, pri čemu je konstatovano da je odselila s adrese Meše Ćazima Ćatića broj 12; da je zatim od MUP-a Sanski Most 5. aprila 2002. godine zatražen podatak o adresi imenovane i po prijemu podatka da se nalazi na adresi Trnovi bb ponovo utvrđeno da je imenovana nepoznata na toj adresi. Zatim je od Centra za socijalni rad Banja Luka zatraženo postavljanje privremenog zastupnika za zastupanje u predmetnom postupku, koji je svojim rješenjem od 22. aprila 2003. godine apelantkinji Z. N. postavio staraoca za poseban slučaj. Što se tiče objavljivanja tog rješenja na oglasnoj tabli suda i u službenim glasilima, navedeno je da u smislu odredbi čl. 296 i 298 ZPP odluku o imenovanju staraoca za poseban slučaj nije potrebno objavljivati, a objava koja je propisana u naprijed navedenim odredbama se odnosi samo za postavljanje staraoca od strane suda, što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Stoga su, prema mišljenju Osnovnog suda, apelacije u potpunosti neosnovane.
V.Relevantni propisi
30. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 191. stav 4.
U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ovi zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud zasnovao presudu.
Član 217.
Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.
Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.
[...] Član 248.
Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.
Član 249. stav 1.
Ako utvrdi da postoji povreda odredaba parničnog postupka zbog koje se revizija može izjaviti, osim povreda određenih u st. 2. i 3. ovog člana, revizijski sud će, s obzirom na prirodu povrede, presudom preinačiti presudu drugostepenog suda ili rješenjem ukinuti u cjelini ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda, odnosno drugom nadležnom sudu.
[...] Član 250.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
[...] Član 296.
Ako se u toku postupka pred prvostepenim sudom pokaže da bi redovan postupak oko postavljanja zakonskog zastupnika tuženom trajao dugo, pa bi zbog toga mogle da nastanu štetne posljedice za jednu ili obje stranke, sud će tuženom postaviti privremenog zastupnika.
Pod uslovom iz stava 1. ovog člana sud će postaviti tuženom privremenog zastupnika naročito u slučajevima:
1) ako tuženi nije parnično sposoban, a nema zakonskog zastupnika;
2) ako postoje suprotni interesi tuženog i njegovog zakonskog zastupnika;
3) ako obje stranke imaju istog zakonskog zastupnika;
4) ako je boravište tuženog nepoznato, a tuženi nema punomoćnika;
5) ako se tuženi ili njegov zakonski zastupnik, koji nemaju punomoćnika u Republici Srpskoj, nalaze u inostranstvu, a dostavljanje se nije moglo izvršiti.
O postavljanju privremenog zastupnika sud će bez odlaganja obavijestiti organ starateljstva, kao i stranke kad je to moguće.
Član 298.
Ako je privremeni zastupnik postavljen tuženom iz razloga navedenih u članu 296. stav 2. tačke 4. i 5. ovog zakona, sud će u roku od osam dana izdati oglas koji će objaviti u “Službenom glasniku Republike Srpske” i na oglasnoj tabli suda.
31. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/93) glasi:
Član 41.
Kada je više osoba zaključilo posebne pravne poslove radi stjecanja prava vlasništva na istu pokretnu stvar koja je individualno određena, to pravo stječe osoba kojoj je stvar predata, ako je savjesna.
Ako postoji više savjesnih stjecatelja, pravo da zahtijeva predaju stvari u posjed ima stjecatelj koji je prvi stekao pravni osnov za prenos prava vlasništva.
32. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br.38/78, 4/89, 29/90, 22/91 i „Službeni glasnik RS“ broj 29/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 9. st. 1. i 4.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.
Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovorača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju, (…).
33. Porodični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 54/02, 41/08 i 64/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 13. stav 1.
Poslove zaštite i pružanja pravne pomoći porodici i njenim članovima na način i po postupku određenim zakonom obavlja opštinski organ uprave nadležan za poslove socijalne zaštite, ukoliko odlukom nadležnog organa lokalne samouprave vršenje ovih poslova nije povjereno nekom drugom organu ili organizaciji (u daljem tekstu: organ starateljstva).
Član 175.
Poslove starateljstva vrši organ starateljstva iz člana 13. ovog zakona.
Član 176.
Organ starateljstva iz prethodnog člana poslove starateljstva vrši preko postavljenog staraoca ili neposredno.
Staraoci za posebne slučajeve Član 214.
Organ starateljstva postaviće staraoca za pojedine poslove ili određenu vrstu poslova odsutnom licu čije je boravište nepoznato a koje nema zastupnika, nepoznatom vlasniku imovine kada je potrebno da se neko o toj imovini stara, kao i u drugim slučajevima kada je to potrebno radi zaštite prava i interesa određenog lica.
Licima iz prethodnog stava može, pod uslovima određenim zakonom, postaviti staraoca i organ pred kojim se vodi postupak. Ovaj organ dužan je da o tome bez odlaganja obavijesti nadležni organ starateljstva.
Organ starateljstva ima prema staraocu postavljenom u smislu prethodnog stava sva ovlašćenja kao i prema staraocu koga je sam postavio.
VI.Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 050010 13 Rev 2 od 13. februara 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinje su putem svog punomoćnika primile 28. februara 2014. godine, a apelantkinja Z. N. po saznanju, deset dana nakon ovog datuma, dakle 11. marta 2014. godine. Obje apelacije su podnesene 25. aprila 2014. godine, iz čega proizlazi da su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. U apelaciji broj AP 448/17 apelantkinje su osporile Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 189108 15 Gž od 24. novembra 2016. godine koje su primile 5. decembra 2016. godine, a apelaciju podnijele 2. februara 2017. godine, pa proizlazi da je i ova apelacija podnesena u roku od 60 dana u smislu člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
38. Apelantkinje i apelantkinja Z. N. ukazuju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda, odnosno i presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje, dom i imovinu iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
39. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
40. U vezi s primjenjivošću člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije Ustavni sud zapaža da su apelantkinje i apelantkinja Z. N. u konkretnom postupku imale status tuženih u odnosu na koje su tužioci postavili određene zahtjeve u vezi s utvrđenjem određenih prava i obaveza proizašlih iz pravnog posla vezanog za kupovinu spornog stana, iz čega slijedi da se predmetni postupak ticao njihovih građanskih prava. U skladu s navedenim, nesporno je da apelantkinje i apelantkinja Z. N. u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, a zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je predmetni postupak okončan osporenom presudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
41. Navodima apelacija je suštinski ukazano na povredu prava na pravično suđenje, prije svega zbog pogrešne primjene procesnog prava (uskraćivanja apelantkinji Z. N. raspravljanja pred sudom) i pogrešne primjene materijalnog prava kao rezultata nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
42. Imajući u vidu apelacione navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
43. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i mutatis mutandis Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24) ). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.
44. U vezi s navodima apelacija kojima je ukazano na pogrešnu primjenu procesnog prava i s tim u vezi uskraćivanja apelantkinji Z. N. učešća u postupku, Ustavni sud napominje da je relevantnim odredbama ZPP-a (poglavlje koje se tiče stranaka i njihovih zakonskih zastupnika, član 291 ZPP) propisano ko sve može biti stranka u parničnom postupku, a odredbama čl. 296, 297 i 298 ZPP je uređen institut privremenog zastupnika koji postavlja sud, uz pretpostavke koje u takvim situacijama moraju da budu ispunjene (član 296 stav 1). Međutim, zakonskog zastupnika (skrbnika, staraoca) stranci u parničnom postupku, uz ispunjenje određenih pretpostavki (između ostalog nedostupnosti zbog nepoznatog boravišta i prebivališta) u pravilu postavlja organ starateljstva, a sud samo izuzetno i supsidijarno, uz obavezu da kad to i učini obavijesti organ starateljstva.
45. Budući da je u konkretnom slučaju apelantkinji Z. N., u svojstvu prvotužene, staraoca za posebne slučajeve postavio Centar za socijalni rad, dakle na prijedlog suda, ali putem organa starateljstva, Ustavni sud ukazuje da su poslovi starateljstva regulisani relevantnim odredbama Porodičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: PZRS). Iz navedenih odredbi proizlazi da se poslovi zaštite i pružanja pravne pomoći pojedincima ili porodici, između ostalog i licima čije je boravište ili prebivalište nepoznato, odvijaju putem postavljenog staraoca kojeg imenuje organ starateljstva. U odredbi člana 214 PZRS je propisano da organ starateljstva postavlja staraoca za posebne slučajeve ili određenu vrstu poslova odsutnom licu čije je boravište nepoznato, a koje nema zastupnika radi zaštite prava i interesa tog lica. Iz navedenih odredbi ZPP i PZRS proizlazi da privremenog zastupnika stranci koja je nepoznatog prebivališta i boravišta može imenovati i sud i organ starateljstva u zavisnosti od konkretne situacije, te se u tom smislu razlikuju i obaveze u pogledu objavljivanja tog podataka u službenim glasilima ili oglasnoj tabli suda. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz relevantnih odredbi ZPP (296 i 298) proizlazi da se obaveza objavljivanja postavljanja privremenog zastupnika u službenim glasilima i na oglasnoj ploči suda odnosi na situaciju kada privremenog zastupnika imenuje sud, što u konkretnoj situaciji nije slučaj, budući da je uloga suda pri postavljanju takvih lica za zastupanja supsidijarna i izuzetna u odnosu na organ starateljstva. S obzirom da u konkretnoj situaciji nije sporno da je apelantkinju Z. N. u parničnom postupku pred sudom zastupao staralac za poseban slučaj koji je kao zaposlenik Centra za socijalni rad (organ starateljstva) imenovan da zaštiti njena prava kao lica čije je boravište i prebivalište u trenutku započinjanja parnice i nadalje bilo nepoznato, kako je detaljno u svom odgovoru istakao Osnovni sud, proizlazi zaključak da apelantkinji Z. N., u smislu relevantnih procesnih odredbi kojima je ovo pitanje regulisano, nije bilo uskraćeno učešće u postupku. Naprotiv, iako se u konkretnoj situaciji radi o interesima zastupanog lica, dakle apelantkinje Z. N. preko lica koje za takvo postupanje ima posebno ovlašćenje, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da su redovni sudovi, prije svega Osnovni sud koji je odlučivao o postojećim nedostacima procesne prirode prilikom započinjanja postupka, postupali suprotno odredbama koje su jasno propisane kako u relevantnom dijelu ZPP koji se odnosi na stranke i njihove zastupnike u postupku (zastupanje) tako i u relevantnom dijelu PZRS kojima je jasno određena uloga organa starateljstva i staraoca u posebnim situacijama. Naime, uloga organa starateljstva kao institucije kojoj je povjeren posao zaštite interesa i prava lica kojima je takva pomoć potrebna, između ostalog i licima čije je prebivalište i boravište nepoznato, izvršena je u okolnostima konkretnog slučaja na propisan način, dakle putem staraoca za posebne slučajeve, čija je prevashodna uloga da u specifičnim okolnostima zaštiti prava i interese lica čije je boravište i prebivalište nepoznato, u konkretnom slučaju apelantkinje Z. N. koja u vrijeme trajanja postupka nije bila dostupna upravo iz ovog razloga. Osim toga, iz relevantnih odredbi PZRS ne proizlazi da je organ starateljstva dužan da rješenje o imenovanju staraoca za poseban slučaj objavi u službenim glasilima budući da je njegova osnovna uloga da štiti prava i interese zastupanog lica, za razliku od imenovanja staraoca od strane suda i njegove uloge koja je u odnosu na organ starateljstva supsidijarna i propisana za tačno određenu situaciju (član 296 ZPP), pri čemu je stoga propisana i obaveza objave u javnim glasilima, ali u konkretnom slučaju sud na takav način nije postupao.
46. Dakle, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba ZPP i PZ-a, Ustavni sud smatra da su navodi apelacija kojima je ukazano na nedostatke procesne prirode neosnovani i da je apelantkinji Z. N. učešće u postupku u smislu prava na pravično suđenje bilo omogućeno putem staraoca za poseban slučaj. Ustavni sud, takođe, smatra da su neosnovani navodi koji se tiču revizije kao vanrednog pravnog lijeka kojima je ukazano da je Vrhovni sud „zajedničku reviziju“ tužiteljke i tužioca tretirao na dva različita načina, odnosno reviziju tužiteljke odbio, a reviziju tužioca uvažio. Ustavni sud, naime, podsjeća na neke od relevantnih odredbi ZPP iz kojih proizlaze jasni principi parničnog postupka i granice ispitivanja presude povodom revizije, prije svega odredbu člana 2 ZPP kojom je propisano da: „Sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku i primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni, a u pogledu materijalnog prava nije vezan za navode stanaka.“ Vrhovni sud je, kako proizlazi iz obrazloženja, prilikom odlučivanja o reviziji imao u vidu drugostepenu presudu kojom je žalba tužiteljke odbijena, a žalba tužioca djelimično uvažena, u čijem je obrazloženju jasno određen pravni interes tužiteljke i tužioca u pogledu predmeta spora (spornog stana). Stoga je Vrhovni sud, imajući to u vidu, bez obzira na iste revizione razloge reviziju tužiteljke odbio (član 248 ZPP), a reviziju tužioca usvojio i drugostepenu presudu u odbijajućem dijelu preinačio (član 250 stav 1 ZPP). Zbog navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelacije u vezi s primjenom procesnog prava u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
47. Što se tiče navoda apelacija kojima je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a koja je suštinski dovedena u vezu s činjeničnim stanjem i u okviru toga propustima procesne prirode (uskraćivanja učešća u postupku apelantkinji Z. N.), Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda kao konačne odluke u konkretnoj pravnoj stvari ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava, konkretno relevantnih odredbi Zakona o prometu nepokretnosti i ZOSPO, čijom je primjenom zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja, s obzirom na činjenična utvrđenja nižestepenih sudova tužilac kao zakoniti i savjestan sticalac ima jači pravni osnov posjeda spornog stana u odnosu na apelantkinje. Ustavni sud, takođe, zapaža da u činjenicama predmeta nema ništa što bi ukazivalo da su apelantkinjama i apelantkinji Z. N., zastupanoj putem staraoca za poseban slučaj, u okviru predmetnog parničnog postupka bila uskraćena prava koja pruža član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije. Navedeno posebno jer je Vrhovni sud u osporenoj odluci obrazložio na kojim je relevantnim propisima materijalnog prava zasnovao svoju odluku, davši za svoj stav argumentovano obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
48. Imajući u vidu naprijed navedeno Ustavni sud zaključuje da su apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na dom i imovinu
49. U vezi s prigovorima koji se tiču kršenja prava na dom i imovinu iz člana II/3f) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelantkinje i apelantkinja Z. N. pozivanje na kršenje ovih prava dovode u kontekst proizvoljne primjene procesnog prava, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud pozivanje na povredu prava na dom i imovinu, takođe, smatra neosnovanim iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
50. U vezi s navodima apelacije broj AP 448/17 kojima su apelantkinje osporile rješenje doneseno u izvršnom postupku, Ustavni sud primjećuje da su ti navodi identični navodima istaknutim u apelaciji broj AP 1946/14 povodom osporene konačne presude Vrhovnog suda. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke dao obrazloženje u pogledu neosnovanosti navoda apelacije koji se odnose na parnični postupak u vezi s pravima iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode apelantkinja u vezi sa izvršnim postupkom koji su suštinski zasnovani (primjena procesnog i materijalnog prava) na navodnim propustima u parničnom postupku.
VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na primjenu procesnog prava kada su redovni sudovi na tri instance odluke u pogledu pravilnog zastupanja apelantkinje Z. N. u svojstvu tužene zasnovali na relevantnim odredbama ZPP i PZRS. Osim toga, nema kršenja prava na pravično suđenje u segmentu primjene materijalnog prava kada iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda ne proizlazi ništa što bi Ustavnom sudu ukazalo da je prilikom odlučenja bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava na što je predmetnim apelacijama neosnovano ukazano.
52. Nema kršenja prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada je apelacijama na kršenje ovog prava ukazano u vezi s primjenom procesnog i materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u njihovoj primjeni.
53. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je apelacijama na kršenje ovog prava ukazano u vezi s primjenom procesnog i materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u njihovoj primjeni.
54. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu i odluku o spajanju predmeta u smislu člana 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati prijedlog za donošenje privremene mjere u apelaciji registrovanoj pod brojem AP 448/17.
56. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman