Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-160/17 (M. H.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Bračna stečevina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-160/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-160/17, rješavajući apelaciju Munevere Hurem, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Munevera Hurem protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 039576 16 Rev od 1. novembra 2016.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Munevera Hurem (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 13. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 039576 16 Rev od 1. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da zajedničku bračnu stečevinu apelantice i tuženog (R.H.) čine osnivački udio u privrednom društvu Trgosirovina d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: privredno društvo) upisan na ime tuženog, nepokretne i pokretne stvari pobliže opisane u izreci prvostepene presude, te je naloženo Registru privrednih društava da po osnovu ove presude izvrši upis prava suvlasništva apelantice na dijelu osnivačkog kapitala privrednog društva, kao i Zemljišnoknjižnom uredu da izvrši upis prava suvlasništva sa dijelom ½ u korist apelantice na predmetnim nekretninama, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva apelantice koji se odnosi na preostalu vrijednost osnivačkog udjela u privrednom društvu, kao i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje prava suvlasništva na pokretnim stvarima pobliže označenim u izreci presude. Također, usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog i utvrđeno je da vozilo i navedene nekretnine (pobliže označene u izreci presude) predstavljaju zajedničku bračnu tečevinu apelantice i tuženog, te je naloženo Zemljišnoknjižnom uredu da izvrši upis prava suvlasništva sa dijelom ½ u korist tuženog na navedenim nekretninama.
2. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da su apelantica i tuženi bivši bračni drugovi (brak zaključen 14. septembra 1985. godine, a razveden 11. septembra 2008. godine), da su u braku stekli četvoro djece, da su bili zaposleni, da je tuženi (nakon postupka privatizacije privrednog društva) upisan u sudskom registru kao osnivač privrednog društva sa udjelom od 99,92% dok je apelantica upisana kao lice ovlašteno za zastupanje u unutrašnjem i vanjskom trgovinskom poslovanju privrednog društva. Dalje, u sudskom registru je 27. maja 2009. godine evidentirana promjena na način da je upisan tuženi sa udjelom 80,4124% vrijednosti 2.678.890,21 KM osnovnog kapitala i A.H. sa udjelom 19,5876% vrijednosti od 652.549,82 KM osnovnog kapitala, a tuženi je upisan kao lice ovlašteno za zastupanje u unutrašnjem i vanjskom trgovinskom poslovanju privrednog društva. Nakon toga, 1. jula 2009. godine došlo je do prenosa udjela osnovnog kapitala (udio od 19,5876% vrijednosti od 652.549,82 KM) sa A.H. na A.Dž. (kćerku parničnih stranaka), dok je 21. jula 2010. godine u sudskom registru upisana zabilježba Rješenja o izricanju mjere osiguranja zabrane tuženom (kao protivniku osiguranja) da otuđi, optereti ili na bilo koji način raspolaže svojim udjelom u privrednom društvu, kao i zabilježba Rješenja o izvršenju od 12. maja 2010. godine putem pljenidbe, procjene i prodaje udjela izvršenika (tuženog) u privrednom društvu, te namirenjem tražitelja izvršenja (M.N.) prenosom novčanih sredstava, kao i zabrana izvršeniku - tuženom raspolaganja sa zaplijenjenim osnivačkim udjelom. Vrhovni sud je naveo da odredba člana 251. stav 1. Porodičnog zakona bračnu stečevinu definiše kao imovinu koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, dok je odredbom člana 252. stav 1. istog zakona propisano da u toj imovini bračni partneri su u jednakim djelovima suvlasnici ako nisu drugačije ugovorili, te da su odredbe Porodičnog zakona o bračnoj stečevini lex specialis temeljem koje sva imovina stečena radom za vrijeme trajanja bračne zajednice predstavlja bračnu stečevinu - suvlasništvo bračnih partnera u jednakim djelovima. S obzirom da tuženi u predmetnom postupku nije dokazao da je njegov udjel od 80,41% u privrednom društvu njegova posebna imovina, to je pravilan zaključak nižestepenih sudova da su apelantica i tuženi u jednakim dijelovima suvlasnici tog udjela. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantičini prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva vezano za visinu udjela tuženog u osnivačkom kapitalu privrednog društva. Naime, jedino mjerodavno stanje o osnivačkom kapitalu i visini udjela je stanje upisano u sudski registar u vrijeme zaključenja glavne rasprave. S tim u vezi apelantica zanemaruje da su tokom predmetne parnice u sudskom registru vršene promjene (tuženi upisan sa udjelom od 80,41%, a A.Dž. sa udjelom od 19,58%) što je apelantica mogla spriječiti pravovremenim podnošenjem prijedloga za donošenje sudske mjere osiguranja kojom bi se zabranilo raspolaganje osnivačkim kapitalom privrednog društva, a što je učinila kasnije, nakon što je M.N. – umješač pokrenuo postupak protiv tuženog radi utvrđenja udjela u društvu, pa stoga u tom pravcu svi prigovori apelantice nisu prihvatljivi. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman