Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4181/16 (S. S.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4181/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4181/16, rješavajući apelaciju Srećka Stankovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Srećko Stanković protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 146711 16 Gž od 1. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Srećko Stanković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupaju Ranko Dukić i Tanja Dukić Čičić, advokati iz Banjaluke, podnio je 2. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 146711 16 Gž od 1. septembra 2016. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je apelantova žalba izjavljena protiv Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Mal 146711 12 Mal od 26. januara 2016. godine kojom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev koji glasi „Tuženi je dužan tužiocu isplatiti na ime naknade štete iznos od 1.155,00 KM i to iznos od 490,00 KM na ime nabavke ormarića sa zakonskom zateznom kamatom od 2. jula 2012. godine pa do isplate, iznos od 665,00 KM na ime preostale štete prema nalazu vještaka sa zakonskom zateznom kamatom počev od 3. aprila 2015. godine pa do isplate u roku od 15 dana, pod prijetnjom izvršenja“ (stav I izreke presude). Određeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka (stav II izreke presude).

Presudom Okružnog suda preinačena je Presuda Osnovnog suda, te je obavezan tuženi da apelantu isplati na ime naknade štete iznos od 1.155,00 KM i to iznos od 490,00 KM na ime nabavke ormarića sa zakonskom zateznom kamatom od 2. jula 2012. godine pa do isplate, iznos od 665,00 KM na ime preostale štete prema nalazu vještaka sa zakonskom zateznom kamatom počev od 3. aprila 2015. godine pa do isplate i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 441,00 KM, sve u roku od 15 dana, od prijema presude. Takođe, presudom Okružnog suda odbijena je žalba tuženog i potvrđena presudu Osnovnog suda u dijelu odluke o troškovima postupka (kojom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka), kao i zahtjev tuženog da mu apelant nadoknadi troškove sastava žalbe u iznosu od 300,00 KM. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo, između ostalog, da je žalba tuženog na odluku o troškovima neosnovana, budući da je taj sud preinačio prvostepenu presudu i usvojio apelantov tužbeni zahtjev, što znači da tuženi nije uspio u ovom postupku, dok apelant nije pobijao prvostepenu odluku u dijelu odluke o troškovima postupka, pa je u tom dijelu prvostepena odluka potvrđena.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da mu pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka u skladu sa odredbama člana 386. Zakona o parničnom postupku (kojima je propisano da je stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna da protivnoj stranci naknadi troškove).

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja je ukazao u apelaciji, svode na tvrdnju da je Okružni sud, pri donošenju odluke o troškovima postupka, proizvoljno primijenio odredbe člana 386. Zakona o parničnom postupku. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena odredaba člana 386. Zakona o parničnom postupku bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud ukazuje da iz apelantove žalbe, koja je dostavljena u prilogu apelacije, proizlazi da je apelant „predložio da drugostepeni sud preinači prvostepenu odluku i prihvati tužbeni zahtjev u cjelosti, kao i da naknadi troškove ove žalbe u iznosu od 351,00 KM i takse na žalbu u iznosu od 100,00 KM ili da ukine prvostepenu presudu i vrati na ponovno suđenje“. Dakle, iz navedenog proizlazi da je apelant u predmetnoj žalbi tražio troškove žalbenog postupka, koji su mu i dosuđeni, a ne troškove cjelokupnog parničnog postupka. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4181/16 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio