Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-317/17 (S. M.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-317/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-317/17, rješavajući apelaciju Srđana Macanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Srđan Macanović protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 016728 16 Kž od 21. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Srđan Macanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Milan Romanić, advokat iz Banje Luke, podnio je 23. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 016728 16 Kž od 21. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i žalba ostalih osumnjičenih lica, podnesene protiv prvostepenog rješenje kojim je apelantu i ostalim osumnjičenim produžen pritvor za još dva mjeseca, koji po tom rješenju može trajati najduže do 16. februara 2017. godine.
2. U predmetnom krivičnom postupku, prvostepeni sud je naveo da su se na ročištu održanom na okolnost razloga za produženje pritvora izjasnili osumnjičeni (uključujući i apelanata) i njihovi branioci, koji su se protivili prijedlogu za produženje pritvora navodeći da tužilac nije dokazao postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret, niti je dokazao postojanje posebnih pritvorskih razloga zbog kojih bi bilo potrebno produžiti pritvor osumnjičenim. Prvostepeni sud je dalje naveo da je u prijedlogu tužilaštva navedeno koji su dokazi u dosadašnjem toku istrage prikupljeni, te je obrazloženo na kojim dokazima se zasniva postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivično djelo organizovani kriminal iz člana 383. a) stav 2. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS), u vezi sa krivičnim djelom teška krađa iz člana 232. stav 1. tačka 1) i stav 2. KZRS i krivičnim djelom razbojništvo iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog zakona, kao opšteg uslova za produženje pritvora. Prvostepeni sud je konstatovao da iz dokaza (koji su bliže pobrojani u prvostepenom rješenju), proizlazi da su osumnjičeni pripadali zločinačkom udruženju, koje je osnovao A.V. (nalazi se u bjekstvu), koje je zajednički djelovalo od novembra 2012. do avgusta 2016. godine na području gradova Banja Luka i Bijeljina. Također je navedeno da iz tih dokaza proizlazi da je u zločinačkom udruženju svaki član imao unaprijed određenu ulogu i zadatak, te da je udruženje organizovano radi vršenja krivičnih djela teška krađa i razbojništvo, u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi pripadnicima zločinačkog udruženja.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da kada je riječ o postojanju osnovane sumnje, da je prvostepeni sud dao valjano obrazloženje iz kojeg proizlazi da je taj opšti uslov za produženje pritvora u odnosu na osumnjičene čiji branioci postojanje toga uslova dovode u sumnju, ispunjen. Vrhovni sud je istakao da se zaključak pobijanog rješenja o tome zasniva na brojnim dokazima koji su navedeni i u prijedlogu republičkog javnog tužioca za produženje pritvora, a koji su navedeni i u obrazloženju prvostepenog rješenja, a koje obrazloženje prihvata i Vrhovni sud. Vrhovni sud je ukazao da je za svaki od pritvorskih razloga prvostepeni sud dao iscrpno obrazloženje, te kada je riječ o pritvorskom razlogu iz člana 197. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP RS), da se svodi na navode da bi osumnjičeni ukoliko bi bili na slobodi, ometali istragu utjecajem na saosumnjičene koji su u bjekstvu (A. V.), kao i na druge osumnjičene koji se nalaze na slobodi, a protiv kojih se također zbog istih krivičnih djela sprovodi istraga. Nadalje je navedeno da bi osumnjičeni ako bi bili na slobodi utjecali na daljnji tok istrage, jer još uvijek nisu identifikovana dva za sada NN lica koja su izvršila razbojništvo na štetu porodice D.T. i S. T., kod kojih je izvršenjem djela oduzeta veća količina novca (250.000 Evra), te kako je krivično djelo izvršeno upotrebom oružja koje još nije pronađeno, a nisu otkrivene ni lokacije na kojima bi novac mogao biti sakriven. To obrazloženje u vezi sa navedenim pritvorskim razlogom, prihvatio je i Vrhovni sud. Vrhovni sud je istakao da se obrazloženje za pritvorski razlog iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP RS, svodi na navode da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina i teža, da je ono učinjeno u sastavu organizovane kriminalne grupe, na čijem čelu je bio osumnjičeni A. V., te da je u dužem vremenskom periodu u okviru organizovane grupe izvršeno više krivičnih djela teške krađe i razbojništva na području Banje Luke i Bijeljine. Također je navedeno da se trojica osumnjičenih koji su učestvovali u izvršenju krivičnih djela na području Bijeljine, nalaze u Republici Srbiji, da je izvršenjem krivičnih djela na štetu porodice T. pribavljena velika imovinska korist, da su djela za koja se istraga sprovodi izvršena uz upotrebu oružja, a sve te okolnosti i po ocjeni Vrhovnog suda, ukazuju da bi boravak osumnjičenih na slobodi prouzrokovati vanredne okolnosti koje bi predstavljale stvarnu pretnju narušavanja javnog reda, a prije svega zbog reakcije u sredinama gdje su ta djela učinjena. Vrhovni sud je konstatovao da kako se radi o djelima koja su tako teška, da je produženje pritvora iz tog pritvorskog razloga protiv osumnjičenih opravdano.
Apelacioni navodi
4. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je Vrhovni sud u osporenoj odluci samo paušalno iz predočenih dokaza konstatovao postojanje osnovane sumnje, odnosno da nije konkretizirao i objektivizirao postojanje osnovane sumnje, kao opšteg uslova za određivanje pritvora, niti postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tač. b) i g) ZKP RS.
Relevantni propisi
5. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ 53/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 197. stav 1. tačka b) i g) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je povodom ranije apelantove apelacije, podnesene protiv rješenja Okružnog suda o određivanju pritvora, donio Odluku o dopustivosti broj AP- 4936/16 od 1. februara 2017. godine kojom je odbacio apelantovu apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978 godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda Quinn, od 22. marta 1995. godine, serija A- 311, i Winterwerp, od 24. oktobra 1979, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP RS, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostepenim rješenje, koje je kao pravilno potvrđeno osporenim rješenjem Vrhovnog suda, apelantu i ostalim osumnjičenima produžen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organizovanog kriminala u vezi sa krivičnim djelom teške krađa i krivičnim djelom razbojništva (kao opšteg uslova za određivanje pritvora), te zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tač. b) i g) ZKP RS. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi opravdalo apelantove tvrdnje da određivanje pritvora nije bilo u skladu sa procedurom koja je propisana nacionalnim zakonom, odnosno da je suprotno bilo kojem standardu člana 5. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman