Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-168/17 (L. I.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-168/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-168/17, rješavajući apelaciju Ljupka Ilića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ljupko Ilić protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 I 007186 16 Gži 2 od 5. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljupko Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca, podnio je 13. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 I 007186 16 Gži 2 od 5. decembra 2016. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tužitelja (Banka Srpske a.d Banjaluka u likvidaciji kao pravni sljednik „Balkan Investment Bank“ a.d Banjaluka) i preinačena je prvostepena presuda na način što je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i obavezan je apelant da tužitelju isplati iznos od 29.588,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Okružni sud navodi da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je prednik tužitelja 25. oktobra 2007. godine zaključio sa apelantom ugovor o jemstvu, na osnovu kojeg se apelant kao jemac obavezao da će na zahtjev tužitelja ispuniti u potpunosti obavezu M.B. iz ugovora o kreditu koji je zaključen 25. oktobra 2007. godine, a raskinut 22. augusta 2011. godine zbog neispunjenja obaveze M.B. Okružni sud navodi da je odredbama člana 997. Zakona o obligacionim odnosima propisano da je ugovor o jemstvu akcesorne prirode, što znači da obaveza jemca na vraćanje kredita dolazi u obzir upravo onda ako glavni dužnik ne ispunjava svoju obavezu. Ugovor o kreditu je i raskinut zato što dužnik ne ispunjava svoju obavezu međutim, činjenica raskida ugovora o kreditu nema uticaja na obavezu iz ugovora o jemstvu, inače jemstvo gubi svaki smisao. Osim toga, u predmetnom slučaju apelant se u smislu odredbi čl. 3. i 4. Ugovora o jemstvu obavezao kao jemac platac koji odgovara kao solidarni dužnik zajedno sa dužnikom, odnosno da će na pismeni poziv tužitelja platiti istom cjelokupni dospjeli dug glavnog dužnika. Taj cjelokupni dospjeli dug je dug glavnog dužnika koji ostaje čak i nakon raskida ugovora i u smislu člana 132. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, koji propisuje da se ima vratiti ono što je dato, a dužniku je dat novac-kredit. Apelant kao jemac platac pri tome u smislu odredbi člana 1004. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima odgovara kao glavni dužnik za cijelu obavezu i tužitelj može zahtijevati njeno ispunjenje bilo od jemca bilo od glavnog dužnika ili od obojice u isto vrijeme (solidarno jemstvo). Naime, to je razlog zbog kojeg tužitelj ima pravo tražiti ispunjenje duga iz ugovora o kreditu od koga hoće sve dok njegova obaveza ne bude ispunjena, pa obzirom da obaveza još nije ispunjena, to je irelevantno što postoji pravosnažna sudska odluka o ispunjenju iste obaveze u odnosu na drugog jemca iz istog duga (svaki jemac se može regresirati od drugog ako je isplatio dospjelo potraživanje u smislu člana 1018. Zakona o obligacionim odnosima). Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je odlučio kao u izreci osporene presude.

Apelacioni navodi

3. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je žalbu u ime tužioca podnijelo lice koje nije imalo punomoć za podnošenje žalbe, te da je drugostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev, budući da je svoju odluku zasnovao na odredbama člana 997. i člana 1004. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, iako tužitelj svoj tužbeni zahtjev nije zasnivao na tim zakonskim odredbama. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se pozvao u apelaciji, odnosi na način na koji je Okružni sud, pri donošenju svoje odluke, primijenio procesno i materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-168/17 (L. I.) | Sudska praksa | Aktio