Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-177/17 (S. M.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-177/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-177/17, rješavajući apelaciju Selima Mušanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Selim Mušanović protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 031917 16 Gž od 9. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Selim Mušanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 12. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 031917 16 Gž od 9. novembra 2016. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je uvažena žalba tužitelja
- apelanta i preinačena je prvostepena presuda u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je apelant obavezan da tuženom (M.F.) naknadi troškove postupka u iznos od 247,65 KM (umjesto ranije dosuđenog iznosa od 1.539,94 KM), dok je odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u ostalom dijelu (kojim je obavezan tuženi da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 745,00 KM, dok je preko dosuđenog iznosa odbijen tužbeni zahtjev apelanta). Kantonalni sud je naveo da iz spisa predmeta proizilazi da je tuženi presudom Općinskog suda u Goraždu od 23. oktobra 2015. godine oglašen krivim za počinjeno krivično djelo teške tjelesne povrede (tuženi je apelantu nanio teške i lake tjelesne povrede), te je za počinjeno krivično djelo kažnjen kaznom zatvora u trajanju od sedam mjeseci uslovno na dvije godine, dok je oštećeni-apelant upućen na parnicu sa imovinskopravnim zahtjevom. Dalje, Kantonalni sud navodi da se, u skladu sa odredbom člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, pravična novčana naknada za pretrpljeni strah može dosuditi ako je strah bio jakog intenziteta i dužeg trajanja, pa i onda ako je intenzivni strah kratko trajao, naknada se može i tada dosuditi ako je u dužem vremenskom razdoblju narušena psihička ravnoteža oštećenog. U postupku je utvrđeno da je apelant zadobio tešku tjelesnu povredu, da je preduzimao liječenje, te da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka hirurga usljed zadobijenih povreda apelant pretrpio strah i fizičku bol jakog, srednjeg i lakog intenziteta u određenom trajanju. Uzimajući u obzir sve okolnosti predmetnog slučaja, kao i jačinu straha i bolova i njihovog trajanja, prvostepeni sud je po mišljenju Kantonalnog suda pravilno zaključio da pravična novčana naknada za ove vidove nematerijalne štete predstavlja dosuđeni novčani iznos od 745,00 KM, pri čemu je imao u vidu i utvrđene orijentacione kriterije. Kantonalni sud ističe da je prvostepeni sud, dosuđujući naknade nematerijalne štete za pretrpljeni strah i pretrpljene fizičke bolove, dao jasne i pravilne razloge pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima. S druge strane, osnovan je žalbeni navod apelanta da je sud bio u obavezi da mu naknadi u cjelosti troškove vještačenja i troškove sudskih taksi jer su ti troškovi bili neophodni za vođenje parničnog postupka i dokazivanja visine štete, pa je Kantonalni sud nakon izračuna troškova postupka koji pripadaju parničnim strankama (imajući u vidu uspjeh stranaka u sporu) i nakon procesnog prebijanja utvrđenih troškova preinačio prvostepenu odluku o troškovima postupka. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u dispozitivu osporene presude. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman