Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5620/14 (O. J.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ništavost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Nekretnina
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-5620/14
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5620/14, rješavajući apelaciju Omera Jazvina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Omera Jazvina.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 002825 14 Rev od 4. novembra 2014. godine.
Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Omeru Jazvinu u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.100,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu Omeru Jazvinu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Omera Jazvina podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 002825 14 Rev od 4. novembra 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Omer Jazvin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Tanja Hadžagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 002825 14 Rev od 4. novembra 2014. godine, kao i zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 10. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 13. januara 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud 18. januara 2017. godine, a Općinski sud 20. januara 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je kod Osnovnog suda u Čapljini (kasnije Općinski sud u Čapljini, u daljnjem tekstu: Općinski sud) 8. oktobra 1988. godine podnio tužbu protiv tuženih Dudije Suljanović zv. „Duda“ (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Medihe Kapetanović (u daljnjem tekstu: drugotužena) radi poništenja ugovora, vsp. 20.000,00 KM. Tokom postupka apelant je precizirao tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi ugovor o kupoprodaji od 17. augusta 1988. godine (u daljnjem tekstu: ugovor) zaključen između prvotužene kao prodavca i drugotužene kao kupca, i to nekretnine u kojoj se nalazi stan u Čapljini (u daljnjem tekstu: stan) na kojem je apelant bio nosilac stanarskog prava (Ugovor o korištenju stana od 1. januara 1963. godine), i to uz cijenu od 1.500.000 dinara, te da sud obaveže prvotuženu da s njim zaključi ugovor o kupoprodaji nekretnine pod istim ili povoljnijim uvjetima pod kojim je prvotužena prodala stan drugotuženoj.
6. Osim toga, apelant je predmetnom tužbom tražio da se obaveže prvotužena da s njim zaključi ugovor kojim ugovarači saglasno konstatiraju da je apelant kao kupac prvotuženoj kao prodavcu isplatio kupoprodajnu cijenu u iznosu od 1.500.000,00 dinara polaganjem na sudski depozit 17. oktobra 1988. godine, da je prvotužena saglasna da se apelant, na osnovu tog ugovora bez dalje njezine saglasnosti ili privole, upiše u zemljišnu knjigu kao vlasnik i posjednik sporne nekretnine, da je prvotužena saglasna da apelant odmah preuzme u posjed spornu nekretninu, te da ukoliko prvotužena u roku od 30 dana ne zaključi citirani ugovor sa apelantom predmetna presuda zamijeni navedeni kupoprodajni ugovor. Tokom postupka prvotužena i drugotužena su podnijele protivtužbu radi otkaza ugovora o korištenju stana.
7. Općinski sud je donio Presudu broj P:496/88 od 11. decembra 1989. godine kojom je odbio protivtužbeni zahtjev prvotužene i drugotužene, poništio ugovor između prvotužene i drugotužene, te ih obavezao da apelantu naknade troškove parničnog postupka.
8. Dopunskom presudom od 16. januara 1990. godine prvotužena je obavezana da u ispunjenju apelantovog prava prvokupa proda navedenu nekretninu apelantu po cijeni i pod uvjetima utvrđenim u ugovoru i da mu u tu svrhu izda tabularnu ispravu podobnu za zemljišno-knjižni prenos navedene nekretnine s imena prvotužene, uz istovremenu apelantovu obavezu da prvotuženoj isplati kupoprodajnu cijenu 1.500.000 dinara. Istom presudom je odlučeno da se u zemljišnim knjigama i katastru uspostavi stanje kakvo je bilo prije upisa spornih nekretnina.
9. Viši sud u Mostaru je Rješenjem broj Gž 581/90 od 3. marta 1993. godine žalbe prvotužene i drugotužene uvažio i prvostepene presude ukinuo, te ih vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
10. Iz odgovora na apelaciju koji je dostavio Općinski sud proizlazi da je taj sud rješenjem od 17. novembra 1995.godine prekinuo predmetni postupak zbog promjene prebivališta uvjetovanog ratnim stanjem, da bi postupak bio nastavljen održavanjem 12 ročišta od 3. oktobra 2000. godine do 31. marta 2003. godine kada je Općinski sud u Čapljini donio presudu.
11. Kako je već navedeno, Općinski sud je u ponovljenom postupku donio Presudu broj P.338/99 od 31. marta 2003. godine kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi ugovor o prodaji zaključen između prvotužene kao prodavca i drugotužene kao kupca sporne nekretnine, uz cijenu od 1.500.000 dinara. Istom presudom obavezana je prvotužena da u ispunjenju apelantovog prava prvokupa proda spornu nekretninu apelantu po cijeni i pod uvjetima utvrđenim u pobijenom ugovoru i da mu u tu svrhu izda tabularnu ispravu podobnu za zemljišno-knjižni prenos navedene nekretnine jer će je u protivnom zamijeniti navedena presuda, uz istovremenu dužnost apelanta da prvotuženoj plati kupoprodajnu cijenu u iznosu od 1.500.000 dinara. Pored toga, navedenom presudom je odlučeno da se u zemljišnim knjigama i katastru uspostavi stanje kakvo je bilo prije upisa spornih nekretnina. Konačno, stavom II izreke navedene presude odbijen je protivtužbeni zahtjev prvotužene i drugotužene kojim su tražile da se usvoji otkaz ugovora o korištenju stana na osnovu kojeg je apelant dužan da se iseli iz spornog stana i da ga slobodnog od lica i stvari preda drugotuženoj.
12. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-520/03 od 29. novembra 2004. godine kojim je ukinuo prvostepenu presudu od 31. marta 2003. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Stavom II izreke rješenja prvostepena presuda je ostala neizmijenjena u odnosu na prvotuženu kojom je odbijen protivtužbeni zahtjev.
13. Općinski sud je Presudom broj 07 53 0 P 002825 88 P od 9. februara 2009. godine, stavom I, poništio ugovor, te odredio da se po pravomoćnosti presude uspostaviti zemljišnoknjižno stanje u katastarskom operatu i u zemljišnim knjigama kako je bilo prije upisa.
14. Stavom II izreke presude je naloženo prvotuženoj da u ispunjavanju apelantovog prava preče kupovine sa apelantom kao kupcem zaključi ugovor o kupoprodaji sporne nekretnine pod istim ili povoljnijim uvjetima pod kojima je prvotužena predmetnu nekretninu prodala drugotuženoj.
15. Istom presudom obavezna je prvotužena da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 11.732,40 KM, dok je apelant odbijen s tužbenim zahtjevom preko dosuđenog.
16. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo dokaze koji su provedeni pred tim sudom, te, između ostalog, istakao da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da prvotužena nije apelantu učinila ponudu u skladu sa članom 33. Zakona o prometu nekretnina, dok je, odlučujući o blagovremenosti predmetne tužbe, zaključio da je tužba blagovremeno podnesena u roku od 30 dana od dana kada je imalac prava preče kupovine saznao za prodaju i za uvjete prodaje, što je u skladu sa odredbom člana 35. Zakona o prometu nekretnina. Cijeneći sve navedeno, Općinski sud je odlučio kao u izreci presude, dakle poništio ugovor o kupoprodaji zaključen između prvotužene i drugotužene, te naložio prvotuženoj da sa apelantom zaključi ugovor o kupoprodaji pod istim ili povoljnijim uvjetima, a sve u skladu sa odredbama čl. 31. i 36. Zakona o prometu nekretnina, a u vezi sa članom 112. stav 1. preuzetog Zakona o obligacionim odnosima.
17. Osim toga, Općinski sud je u obrazloženju naveo da je odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da sud naloži prvotuženoj da sa apelantom zaključi kupoprodajni ugovor određene sadržine, pobliže navedene u obrazloženju predmetne presude iz razloga što sudska presuda ne može zamijeniti ugovor o kupoprodaji između stranaka, niti može u svojoj presudi određivati cijenu niti ostale uvjete prodaje, već prema zakonu može obavezati prvotuženu da sa apelantom zaključi kupoprodajni ugovor pod istim ili povoljnijim uvjetima u odnosu na ugovor koji je zaključila s drugotuženom.
18. Iz stanja spisa proizlazi da je Kantonalni sud dopisom od 13. januara 2011. godine vratio predmetni spis Općinskom sudu radi donošenja dopunske presude kojom treba odlučiti u kojem dijelu je odbio apelanta s tužbenim zahtjevom, te radi dostavljanja presude prvotuženoj, a u smislu odredbi člana 350. Zakona o parničnom postupku.
19. Općinski sud je dopunskom Presudom broj 07 53 0 P 002825 88 P od 9. augusta 2011. godine odbio apelanta s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da sud obaveže prvotuženu da s njim zaključi ugovor kojim ugovarači saglasno konstatiraju da je apelant kao kupac prvotuženoj kao prodavcu isplatio kupoprodajnu cijenu u iznosu od 1.500.000,00 dinara polaganjem na sudski depozit 17. oktobra 1988. godine, da je prvotužena saglasna da se apelant, na osnovu tog ugovora bez dalje njezine saglasnosti ili privole, upiše u zemljišnu knjigu kao vlasnik i posjednik sporne nekretnine, da je prvotužena saglasna da apelant odmah preuzme u posjed spornu nekretninu, te da ukoliko prvotužena u roku od 30 dana ne zaključi citirani ugovor sa apelantom predmetna presuda zamijeni navedeni kupoprodajni ugovor. Općinski sud je u obrazloženju istakao da kod poništenja ugovora parnična stranka ima pravo zahtijevati da suprotna strana zaključi ugovor, u konkretnom slučaju o kupoprodaji, ali ne može zahtijevati da sud presudom odluči o iznosu kupoprodajne cijene, kako je to apelant predložio, te da presuda sadrži sve dijelove ugovora o kupoprodaji, kao i da sud odluči da u slučaju nezaključivanja ugovora o kupoprodaji presuda zamijeni kupoprodajni ugovor.
20. Presudom Kantonalnog suda broj 53 0 P 002825 12 Gž 2 od 20. marta 2014. godine odbijena je žalba apelanta i drugotužene i prvostepena presuda kojom je odlučeno stavom I i II izreke, kao i dopunska presuda potvrđene. Istom presudom, stavom II izreke, preinačena je odluka o parničnim troškovima na način da je i drugotužena dužna solidarno s prvotuženom apelantu naknaditi parnične troškove dosuđene u iznosu od 11.732,40 KM. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda te, između ostalog, istakao da je prvostepeni sud, nasuprot apelantovoj žalbi, pravilno odlučio kada ga je odbio (dopunskom presudom) s dijelom tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se naloži prvotuženoj da s njim zaključi ugovor o prodaji na način pobliže naveden u izreci dopunske presude i da ukoliko se ugovor ne zaključi u roku od 30 dana presuda mijenja ugovor. U vezi s navedenim Kantonalni sud je istakao da propisi o pravu preče kupovine iz člana od 29. do 37. Zakona o prometu nekretnina ne isključuju primjenu člana 528. ZOO koji se prema članu 533. stav 4. ZOO shodno primjenjuje na zakonsko pravo preče kupovine (pravo iz člana 31. Zakona o prometu nekretnina). Naime, Zakon o prometu nekretnina SRBiH, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o prodaji među prvotuženom i drugotuženom, ne predviđa obavezu nosioca prava preče kupovine da sa podnošenjem tužbe za poništaj ugovora o prodaji položi predujam, odnosno polog u sudski depozit (iznos prodajne cijene). Novac koji je dat u sudski depozit, odnosno pravo korisnika na izručenje depozita zastarijeva za pet godina od donošenja rješenja o osnivanju sudskog depozita. Prema mišljenju Kantonalnog suda, samo u situaciji da je apelantu, koji ima pravo preče kupovine, upućena pismena ponuda za prodaju uz označenje prodajne cijene bio bi dužan da istovremeno sa izjavom da on kupuje nekretninu isplati ponuđenu cijenu koju ovaj zahtijeva u ponudi ili da je položi u sudski depozit, pa je odlučeno kao u izreci u skladu sa članom 226. ZPP-a.
21. Presudom Vrhovnog suda broj 53 0 P 002825 14 Rev od 4. novembra 2014. godine odbijene su revizije apelanta i drugotužene kao neosnovane. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog i drugostepenog suda, ukazao na odredbe člana 31. stav 1, člana 33. stav 1. i člana 36. Zakona o prometu nekretnina, te naveo da budući da je apelant imao svojstvo nosioca stanarskog prava od 1963. godine, da prvotužena prije prodaje nekretnine drugotuženoj nije pismeno ponudila nekretninu na prodaju apelantu, da je apelant za prodaju saznao 4. oktobra 1988. godine, podnio tužbu 8. oktobra 1988. godine i uplatio depozit 17. oktobra 1988. godine, to su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su o glavnom tužbenom zahtjevu odlučili kako je to navedeno u prvostepenoj i dopunskoj presudi prvostepenog suda.
22. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili apelanta s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se presudom obuhvati ugovor o kupoprodaji, kako je navedeno u preciziranom tužbenom zahtjevu od 18. augusta 2008. godine, iz razloga što u ovom slučaju sudska presuda ne može zamijeniti kupoprodajni ugovor, sud ne može u svojoj presudi određivati cijenu niti ostale uvjete, već prema Zakonu može obavezati prvotuženu da sa apelantom zaključi kupoprodajni ugovor pod istim ili povoljnijim uvjetima u odnosu na ugovor koji je zaključila s drugotuženom (član 36. stav 1. Zakona o prometu nekretnina). Vrhovni sud je, također, naveo da su neosnovani apelantovi prigovori revizije kojim se pozivao na odredbu člana 532. stav 1. i člana 528. Zakona o obligacionim odnosima s obzirom da te odredbe nisu u suprotnosti s naprijed citiranim odredbama Zakona o prometu nekretnina koji se u ovom slučaju primjenjuje jer se radi o prometu nekretnine koja je vlasništvo prvotužene. Svi ponovljeni prigovori iz apelantove revizije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz čl. od 29. do 37. Zakona o prometu nekretnina su, i prema ocjeni Vrhovnog suda, neosnovani. Te prigovore je cijenio drugostepeni sud i dao razloge zašto oni ne stoje, a koje je prihvatio i Vrhovni sud, pa je apelant na iste upućen radi nepotrebnog ponavljanja. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi u kojima se poziva na sudsku praksu Općinskog suda u Sarajevu u kojoj je primjenjivan Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koji je lex specialis i koji odredbom člana 7. st. 3. i 4. regulira da nosilac stanarskog prava koji želi kupiti stan ako prodavac na njegov zahtjev ne sklopi ugovor iz stava 2. ovog člana kupac ima pravo pokrenuti sudski postupak i da sudska presuda u cijelosti nadomješta ugovor, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Konačno, Vrhovni sud je istakao da su apelantovi prigovori revizije koji se odnose na depozit koji je položio i koji zbog zastare neće moći podignuti bez utjecaja na drugačiju odluku suda, a njegovim plaćanjem apelant je pokazao ozbiljnu namjeru da želi kupiti spornu nekretninu koju je prvotužena prodala drugotuženoj (član 528. ZOO).
IV.Apelacija Navodi iz apelacije
23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je u apelaciji naveo tok predmetnog postupka, istakavši da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, kao i da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo u predmetnom postupku, na što je ukazivao u žalbenom i revizionom postupku, a na te njegove navode u osporenim odlukama nije odgovoreno. Naime, apelant smatra da su nižestepeni sudovi u dijelu kojim su odbili njegov tužbeni zahtjev proizvoljno primijenili materijalno pravo uslijed neotklonjenih protivrječnosti i nedorečenosti u obrazlaganju činjenica i dokaza, kao i izostankom obrazloženja pojedinih dokaza i činjenica na osnovu kojih je donio osporenu odluku, te na taj način izvršili povrede Ustava i Konvencije na koje se poziva. Apelant je predložio da Ustavni sud obaveže Hercegovačko-neretvanski kanton i Federaciju Bosne i Hercegovine da mu naknade nematerijalnu štetu za pretrpljene duševne boli zbog dugotrajnosti postupka, i to po 500,00 KM za svaku godinu trajanja postupka počev od 1993. godine kada je donijeta odluka Višeg suda u Mostaru.
Odgovor na apelaciju
24. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj Odluci broj 53 0 P 002825 14 Rev od 4. novembra 2014. godine i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana jer je odluku donio u skladu sa Zakonom i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i da nije bilo povreda na koje apelant ukazuje.
25. Kantonalni sud je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana jer nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje, kao ni pravo na imovinu.
26. Općinski sud se ukratko osvrnuo na hronologiju predmetnog parničnog postupka koji je, u skladu s dostavljenim podacima, naveden u činjeničnom stanju. Općinski sud je naveo da je istina da je postupak dugo trajao, ali da su postojali razlozi objektivne naravi, ukratko navodeći hronologiju predmetnog postupka. Pored toga, Općinski sud je naveo da postupcima i odlukama tog suda apelantu ni u jednom segmentu nisu bila ugrožena prava zagarantirana Ustavom i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, posebno ona prava koja je istakao u apelaciji.
V.Relevantni propisi
27. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 378. stav 1. tačka 5.
Postupak se prekida:
5) kad zbog rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu;
Član 380. stav 1.
(1) Za vrijeme trajanja prekida postupka prestaju teći svi rokovi određeni za obavljanje parničnih radnji.
Član 381. stav 3.
(3) U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastavit će se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida.
28. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78 i 29/90) u relevantnom dijelu glasi:
III — PRAVO PREČE KUPOVINE NEPOKRETNOSTI
Član 29.
Vlasnik građevinskog zemljišta, koji namjerava prodati to zemljište, dužan je da ga prethodno ponudi na prodaju opštini na čijem se području zemljište nalazi.
Odredba prethodnog stava odnosi se na građevinsko zemljište obuhvaćeno urbanističkim planom ih urbanističkim redom ih regulacionim planom, kao i na druga građevinska zemljišta u granicama urbanih područja koje je odlukom utvrdila skupština opštine.
O podnesenoj pismenoj ponudi vlasnika za prodaju zemljišta izjašnjava se organ ili organizacija koju odredi skupština opštine.
Član 31.
Vlasnik ili pravno lice koje namjerava da proda stambenu zgradu ili stan kao poseban dio zgrade dužan je da tu zgradu ili stan prethodno ponudi na prodaju suvlasniku, nosiocu stanarskog prava, odnosno opštini na čijem se području ta zgrada ili stan nalazi.
Pravo preče kupovine ostvaruje se po redosljedu utvrđenom u prethodnom stavu.
Član 32.
Vlasnik koji namjerava da proda poslovnu zgradu ili poslovnu prostoriju dužan je da tu zgradu ili poslovnu prostoriju prethodno ponudi na prodaju suvlasniku, zakupcu koji tu zgradu ih prostoriju neprekidno koristi najmanje pet godina, odnosno opštini na čijem se području ta zgrada ili poslovna prostorija nalazi.
Pravo preče kupovine ostvaruje se po redosljedu utvrđenom u prethodnom stavu.
Član 33.
Ponuda iz člana 29. do 32. ovog zakona mora biti u pismenoj formi i mora da sadrži zemljišno-knjižne i katastarske podatke o nepokretnostima, kao i cijenu i ostale uslove prodaje.
Ponuda se upućuje poštom preporučeno ili se predaje nadležnom organu ili organizaciji uz potvrdu prijema ponude.
Član 34.
Ako lice koje ima pravo preče kupovine ne obavijesti pismeno vlasnika nepokretnosti o prihvatu ponude u roku od 60 dana od dana prijema ponude, vlasnik može prodati ponuđenu nepokretnost drugom licu, ali ne po nižoj cijeni, niti pod povoljnijim uslovima.
Član 35.
Ako vlasnik ne izvrši prodaju nepokretnosti u roku od jedne godine po isteku roka za prihvatanje ponude, dužan je u slučaju ponovne prodaje, da postupi po odredbama čl. 29. do 32. ovog zakona.
Član 36.
Ako vlasnik ne učini ponudu u smislu čl. 29. do 32. ovog zakona, odnosno ako nakon učinjene ponude proda nepokretnost trećem licu pod povoljnijim uslovima, lice koje ima pravo preče kupovine može sudskim putem zahtijevati da se ugovor o prodaji poništi i da se njemu pod istim uslovima ta nepokretnost prenese.
Tužba iz prethodnog stava može se podnijeti u roku od 30 dana od dana kada je imalac prava preče kupovine saznao za prodaju i za uslove prodaje, a najkasnije u roku od jedne godine od dana zaključenja ugovora.
29. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ” br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) u relevantnom dijelu glasi:
Rokovi za vršenje prava i za isplatu cijene Član 528.
(1) Prodavac je dužan obavijestiti kupca na pouzdan način o svojoj odluci da se koristi pravom preče kupovine u roku od mjesec dana, računajući od dana kad ga je kupac obavijestio o namjeravanoj prodaji trećem licu.
(2) Istovremeno sa izjavom da on kupuje stvar, prodavac je dužan isplatiti cijenu dogovorenu sa trećim licem, ili je položiti kod suda.
(3) Ako je u ugovoru sa trećim predviđen rok za isplatu cijene, prodavac se može koristiti tim rokom samo ako pruži dovoljno obezbjeđenje.
Kad je izvršen prenos svojine bez obavještavanja prodavca Član 532. stav 1.
(1) Ako je kupac prodao stvar i prenio svojinu na trećeg ne obavještavajući prodavca, i ako je trećem bilo poznato ili mu nije moglo ostati nepoznato da prodavac ima pravo preče kupovine, prodavac može, u roku od šest mjeseci, računajući od dana kad je saznao za ovaj prenos, zahtijevati da se prenos poništi i da se stvar njemu ustupi pod istim uslovima.
Zakonsko pravo preče kupovine Član 533. stav 4.
(4) Pravila o prodaji sa pravom preče kupovine shodno se primjenjuju i na zakonsko pravo preče kupovine.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 53 0 P 002825 14 Rev od 4. novembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelant je primio 21. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 26. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelant smatra da mu je osporenom presudom, kao i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku prekršeno pravo iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6. stav 1. i 8. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
37. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građansko-pravne prirode u kojem je apelant kao nosilac stanarskog prava na stanu, odnosno kao tužilac tražio da se poništi kupoprodajni ugovor zaključen između prvotužene i drugotužene, kao i da se naloži tuženoj da u ispunjavanju njegovog prava preče kupovine s njim, kao kupcem, zaključi ugovor o kupoprodaji sporne nekretnine pod istim ili povoljnijim uvjetima pod kojima je prvotužena predmetnu nekretninu prodala drugotuženoj, odnosno da sud obaveže prvotuženu da s njim zaključi ugovor kojim ugovarači saglasno konstatiraju da je apelant kao kupac prvotuženoj kao prodavcu isplatio kupoprodajnu cijenu, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. a)Suđenje u razumnom roku Relevantna načela
38. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
39. Podržavajući praksu Evropskog suda, Ustavni sud podsjeća i na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
Period koji se uzima u obzir
40. Ustavni sud zapaža da apelant osporava dužinu postupka od 8. oktobra 1988. godine kada je pokrenut predmetni parnični postupak. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ističe da period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda počinje 14. decembra 1995. godine kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Pri tome, Ustavni sud podsjeća na to da u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali Ustavni sud uzima u obzir i stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37).
41. Isto tako, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak bio prekinut rješenjem Osnovnog suda u Čapljini od 17. novembra 1995. godine, što je, nakon zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda (14. decembra 1995. godine), Općinski sud objektivno sprečavalo da postupa u predmetu sve do 3. oktobra 2000.godine kada je Općinski sud održao ročište u predmetnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je odredbama tada važećeg Zakona o parničnom postupku propisano da za vrijeme prekida postupka rokovi ne teku, odnosno da sud za vrijeme prekida postupka ne može preduzimati nikakve procesne radnje. Stoga će Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 343/09 od 18. aprila 2012. godine, tačka 18) prilikom ocjene dužine trajanja postupka ocijeniti period od 3. oktobra 2000. godine kao dana kada je Općinski sud održao ročište u predmetnom postupku pa do njegovog okončanja, u novembru 2014. godine. Dakle, Ustavni sud zapaža da je postupak trajao više od 26 godina, a relevantan period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka je više od 14 godina.
Analiza razumnosti trajanja postupka
42. U konkretnom slučaju radi se o postupku u kojem je apelant prema prvotuženoj i drugotuženoj istakao više tužbenih zahtjeva proisteklih iz osnovnog zahtjeva za poništenje ugovora o kupoprodaji zaključenog između prvotužene i drugotužene, te je odlučivano i o protivtužbenom zahtjevu prvotužene i drugotužene, pa iz tih okolnosti proizlazi da se radi o relativno složenom postupku.
43. Cijeneći, prije svega, apelantovo ponašanje, Ustavni sud konstatira da apelant nije doprinio dužini trajanja postupka. Osim navedenog, imajući u vidu da je apelant u konkretnom slučaju tražio da se poništi kupoprodajni ugovor zaključen između prvotužene i drugotužene, te da se obaveže tužena da u ispunjavanju apelantovog prava preče kupovine s njim, kao kupcem, zaključi ugovor o kupoprodaji sporne nekretnine, Ustavni sud primjećuje da je predmetni postupak značajan za apelanta.
44. S druge strane, analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud nakon dvije godine i pet mjeseci, od 3. oktobra 2000. godine kao dana kada je Općinski sud održao ročište u predmetnom postupku, odnosno kada je predmetni postupak nastavljen donio presudu (31. marta 2003. godine). Nakon toga, Kantonalni sud je nakon godinu i sedam mjeseci (29. novembra 2004. godine) donio rješenje kojim je ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u ponovljenom postupku donio presudu nakon četiri godine i dva mjeseca (9. februara 2009. godine) i dopunsku presudu šest godina i osam mjeseci (9. augusta 2011. godine), kao i da je Kantonalni sud nakon dvije godine i sedam mjeseci (20. marta 2014. godine) potvrdio prvostepenu presudu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Vrhovnim sudom završen u relativno kratkom vremenu. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud odluku o reviziji donio u roku od sedam mjeseci (4. novembra 2014. godine). U odgovoru na apelaciju Kantonalni i Vrhovni sud se nisu posebno očitovali o navodima o dužini predmetnog postupka, već su samo naveli da ostaju pri razlozima navedenim u svojim odlukama, dok je Općinski sud naveo da je istina da je postupak dugo trajao, ali da su postojali razlozi objektivne naravi, ukratko navodeći hronologiju predmetnog postupka. Imajući u vidu da se predmetni postupak najduže nalazio na rješavanju pred Općinskim i Kantonalnim sudom, a što je imalo odlučujući utjecaj na ukupnu dužinu postupka, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji odgovornost Općinskog i Kantonalnog suda za ovako dugo trajanje predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).
45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b)U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje
46. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
47. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
48. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku donijeli presude kojima su poništili ugovor o kupoprodaji zaključen između prvotužene i drugotužene i naložili prvotuženoj da sa apelantom zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina, koji ima pravo preče kupovine kao nosilac stanarskog prava. Međutim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi apelanta odbili s dijelom tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se naloži prvotuženoj da s njim zaključi ugovor o prodaji na način pobliže naveden u izreci dopunske presude i da ukoliko se ugovor ne zaključi u roku od 30 dana presuda mijenja ugovor. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da sudska presuda ne može zamijeniti kupoprodajni ugovor, da sud ne može u svojoj presudi određivati cijenu niti ostale uvjete, već prema članu 36. stav 1. Zakona o prometu nekretnina može se obavezati prvotužena da sa apelantom zaključi kupoprodajni ugovor pod istim ili povoljnijim uvjetima u odnosu na ugovor koji je zaključila s drugotuženom. Ustavni sud dalje nalazi da je apelant za prodaju saznao 4. oktobra 1988. godine, da je podnio tužbu 8. oktobra 1988. godine i da je uplatio depozit 17. oktobra 1988. godine. Iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da Zakon o prometu nekretnina SRBiH koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o prodaji među prvotuženom i drugotuženom ne predviđa obavezu nosioca prava preče kupovine da sa podnošenjem tužbe za poništaj ugovora o prodaji položi predujam, odnosno polog u sudski depozit (iznos prodajne cijene). Odnosno da je apelantu koji ima pravo preče kupovine upućena pismena ponuda za prodaju uz označenje prodajne cijene bio bi dužan da, istovremeno sa izjavom da on kupuje nekretninu, isplati ponuđenu cijenu koju ovaj zahtijeva u ponudi ili da je položi u sudski depozit. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima, data obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu.
49. U odnosu na navode iz apelacije da redovni sudovi nisu odgovorili na bitne žalbene i revizione navode, što je već isticao u žalbenom i revizionom postupku, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelacije, u svojim presudama odgovorili na svaki žalbeni i revizioni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, prije svega kada su zaključili da sudska presuda ne može zamijeniti kupoprodajni ugovor, te su za svoje stavove dali valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
50. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.
c)Pitanje naknade nematerijalne štete
51. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
52. Shodno navedenom, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odlaganja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je postupak trajao više od 14 godina, te da se radilo o postupku koji zakonom nije određen kao hitan, Ustavni sud smatra da apelantu treba isplatiti iznos od 2.100,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u „razumnom roku“. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
d)Ostali navodi
53. U pogledu navoda apelacije o pravu na dom i imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da, izuzev paušalnih navoda o povredi ovih prava, apelant nije nijednom riječju obrazložio u čemu nalazi povredu ovih prava. Naime, apelant nije ponudio argumente i dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenih prava u predmetnom postupku, već ih je doveo u vezu sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje, o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke ocijenivši te navode neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud iz istih razloga smatra neosnovanim i apelantove navode o kršenju ovih prava.
VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje, imajući u vidu da je predmetni postupak ukupno trajao više od 26 godina, odnosno od momenta kada je Općinski sud održao ročište u predmetnom postupku više od 14 godina, za što najveću odgovornost snose Općinski i Kantonalni sud koji nisu djelotvorno kontrolirali postupak i nisu preduzeli adekvatne mjere za ubrzanje postupka koje su im bile na raspolaganju prema procesnom zakonu.
55. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da apelacija nije osnovana u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka za svoje stavove dali jasne i logične zaključke.
56. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman