Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1768/14 (S. K.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stjecanje bez osnova
- Građanski postupak
- Ništavost
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zamjena nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1768/14
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1768/14, rješavajući apelaciju Safeta Klepića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Safeta Klepića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 037731 13 Rev od 29. januara 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 037731 12 Gž od 23. novembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 037731 03 P od 2.
marta 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Safet Klepić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg je u vrijeme podnošenja apelacije zastupao Zoran Butorac, advokat iz Banje Luke, a nakon smrti imenovanog advokata zastupanje je preuzela Jasminka Babić, također advokat iz Banje Luke, podnio je 14. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 03773 13 Rev od 29. januara 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 037731 12 Gž od 23. novembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 037731 03 P od 2. marta 2012. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju broj AP 315/13 podnesenu protiv presuda Okružnog, odnosno Osnovnog suda preciziranih u prethodnoj tački ove odluke (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 315/13 od 22. oktobra 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, zakonskog zastupnika prvotužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotužena RS), te opunomoćenika ostalih tuženih Branke, Željane, Marka i Ane Gušavac (u daljnjem tekstu: tuženi od 2 do 5) zatraženo je 20. septembra 2016. godine, odnosno 13. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Okružni sud, te svi tuženi su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 26. septembra 2016. godine do 30. januara 2017. godine. Osnovni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
6. Iz raspoloživih dokaza proizlazi da je apelant 19. marta 1992. godine sa Željkom Gušavcem, pravnim prednikom tuženih od 2 do 5, zaključio Ugovor o zamjeni nekretnina koji je ovjeren pod brojem I-OV-3169/92 (u daljnjem tekstu: sporni ugovor o zamjeni). Predmet zamjene su bile apelantove nekretnine, i to stambena zgrada sa dvorištem u Banjoj Luci, u Ulici Rade Vranješević broj 23 (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), te nekretnine pravnog prednika tuženih od 2 do 5 u Šibeniku u Republici Hrvatskoj.
7. Apelant je nakon zaključenja spornog ugovora o zamjeni 9. novembra 1992. godine tužbom pokrenuo postupak za raskid spornog ugovora o zamjeni, ali je tužbeni zahtjev pravosnažno odbijen Presudom Vrhovnog suda broj Rev-94/99 od 15. septembra 1999. godine. U okviru tog postupka pravni prednik tuženih od 2 do 5 je ishodio privremenu mjeru na temelju koje je apelant deložiran iz predmetne nekretnine nakon čega je napustio Banju Luku i teritoriju RS. Iz raspoloživih dokaza, također, proizlazi da apelant nije ušao u posjed nekretnine pravnog prednika tuženih od 2 do 5 u Šibeniku.
8. Apelant je 4. maja 2002. godine tužbom pokrenuo novi postupak u okviru kojeg je apelant ishodio pravosnažnu presudu Okružnog suda od 24. novembra 2004. godine kojom je utvrđeno da je sporni ugovor o zamjeni ništav, na temelju koje je apelant 24. maja 2005. godine ušao u posjed predmetne nekretnine.
Osporene presude
9. Apelant je 10. novembra 2003. godine tužbom pokrenuo parnični postupak protiv tužene RS i pravnog prednika tuženih od 2 do 5 (koji je u toku postupka umro, zbog čega je apelant tužbeni zahtjev naknadno usmjerio na njegove nasljednike), tražeći isplatu naknade štete po osnovu neosnovanog bogaćenja za period od 10. novembra 1993. godine do 24. maja 2005. godine zbog neosnovanog korištenja predmetne nekretnine. Odgovornost tužene RS apelant je zasnovao na nezakonitom postupanju redovnih sudova u postupku koji je vodio za raskid spornog ugovora o zamjeni i donošenju privremene mjere kojom je apelant deložiran iz predmetne nekretnine.
10. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 037731 03 P od 2. marta 2012. godine kojom su tuženi od 2 do 5 obavezani da apelantu na osnovu neosnovnog bogaćenja za navedeni period isplate iznos od 71.976,00 KM, zbog korištenja predmetne nekretnine zajedno sa kamatama od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate. Tužbeni zahtjev koji je bio usmjeren na tuženu RS u cijelosti je odbijen kao neosnovan, te je odlučeno još da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
11. U vezi sa odgovornošću tužene RS za nastalu štetu, Osnovni sud je, između ostalog, naveo da apelant tokom postupka niti jednim dokazom nije dokazao protivpravnost radnji sudova tužene RS, pa samim tim ni uzročno-posljedičnu vezu za štetu koju potražuje. Uvidom u presude kojima je pravosnažno odbijen zahtjev za raskid spornog ugovora o zamjeni Osnovni sud je utvrdio da je zahtjev odbijen, jer je u tom postupku utvrđeno da nisu postojali uvjeti za raskid ugovora, shodno relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Shodno tome, Osnovni sud iz raspoloživih dokaza nije mogao utvrditi da postoji bilo kakva protivpravna radnja kojom je apelantu nanesena šteta takvim presudama s obzirom na predmet tužbenog zahtjeva, pa je stoga u odnosu na tuženu RS tužbeni zahtjev odbijen.
12. U vezi s potraživanjem iznosa od 72.000,00 KM na ime neosnovnog bogaćenja koji apelant potražuje u odnosu na ostale tužene od 2 do 5, Osnovni sud je tokom postupka utvrdio da je presudom Okružnog suda pravosnažno utvrđeno da je ništav sporni ugovor o zamjeni nekretnina koji su zaključili apelant i pravni prednik tuženih od 2 do 5, čime je, zapravo, utvrđeno da pravni prednik tuženih od 2 do 5 nije imao pravni osnov za korištenje predmetne nekretnine, jer je sporni ugovor ništav po samom zakonu, sve u smislu člana 109. u vezi sa članom 103. ZOO. Prema ocjeni Osnovnog suda, takav ugovor nije proizveo pravne posljedice i to od početka (ex tunc). Osnovni sud se u vezi sa traženom naknadom pozvao na odredbu člana 219. ZOO koja propisuje da ko tuđu stvar upotrijebi za svoju korist imalac stvari (njen vlasnik ili nosilac prava korištenja) može zahtijevati, neovisno od prava na naknadu štete, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe. Još je istaknuto da je „upotrebilac“ stvari dužan stvar vratiti sa davanjem naknade za korist koju je imao. Isto tako je naglašeno da nije od značaja da li je pri upotrebi tuđe stvari „upotrebilac“ bio savjestan, odnosno nesavjestan, jer je pravilo da se tuđa stvar ne može upotrijebiti u svoju korist. Visinu naknade Osnovni sud je detaljno obrazložio na strani 9. obrazloženja presude. Odluku o zakonskoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos, te o troškovima postupka Osnovni sud je obrazložio na str. 10. obrazloženja presude.
13. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka podnesenim protiv prvostepene presude, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 037731 12 Gž od 23. novembra 2012. godine apelantovu žalbu odbio i osporenu prvostepenu presudu potvrdio u pobijanom odbijajućem dijelu u odnosu na tuženu RS, te je u tom dijelu prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom žalba ostalih tuženih od 2 do 5 je uvažena i prvostepena presuda u pobijanom usvajajućem dijelu preinačena na način da je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev, te je apelant obavezan na naknadu troškova postupka u iznosu od 8.115,00 KM, te iznos od 2.650,00 KM na ime sastavljanja žalbe. Žalba tužene RS je, također, uvažena i prvostepena presuda u pobijanom dijelu odluke o troškovima postupka preinačena uz obavezivanje apelanta da tuženoj RS nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.750,KM.
14. Okružni sud se, prije svega, pozvao na odredbe čl. 210. i 219. ZOO koje je citirao, nalazeći da, shodno citiranim odredbama, apelant nema pravo na isplatu tražene naknade budući da su tuženi od 2 do 5 predmetnu nekretninu koristili na temelju valjanog pravnog osnova, tj. spornog ugovora o zamjeni. Prema ocjeni Okružnog suda, tuženi od 2 do 5 su bili savjesni i zakoniti korisnici predmetnih nekretnina, pri čemu treba imati u vidu da su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio raskid spornog ugovora o zamjeni. Okružni sud je uvidom u raspoložive dokaze utvrdio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da su dio zamijenjenih nekretnina, odnosno stan na spratu koristili rođaci pravnog prednika tuženih od 2 do 5, i to u periodu od 1994. godine do 2004. godine, te da nisu plaćali zakupninu, te, također, nije sporno da je pravni prednik tuženih od 2 do 5 prizemlje predmetne nekretnine pretvorio u poslovni prostor. Međutim, sve provedene dokaze prvostepeni sud je pravilno ocijenio, te je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo obavezavši tužene od 2 do 5 na naknadu štete.
15. S druge strane, Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantove prigovore da su presude redovnih sudova kojima je odbijen tužbeni zahtjev za raskid spornog ugovora o zamjeni, te rješenje Osnovnog suda o privremenoj mjeri nezakoniti akti, a da posljedice te nezakonitosti treba da snosi tužena RS, jer je apelant protiv navedenih sudskih odluka koristio zakonska pravna sredstva, a iz izvedenih dokaza u prvostepenom postupku ne proizlazi postojanje uzročno-posljedične veze između radnji organa tužene RS i eventualno nastale štete. Odluku o troškovima postupka Okružni sud je obrazložio na str. 7. obrazloženja, pa je imajući u vidu sve izneseno, odlučio kao u izreci presude primjenom odredaba člana 229. stav (1) tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i člana 235. stav (1) tačka 3. ZPP.
16. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, donio Presudu broj 71 0 P 037731 13 Rev od 29. januara 2014. godine kojom je reviziju djelimično uvažio i drugostepenu presudu preinačio, tako što je žalbu tuženih od 2 do 5 djelimično usvojio i prvostepenu presuda preinačio, te tužene od 2 do 5 obavezao da apelantu iz osnova neosnovanog bogaćenja isplate iznos od 12.025,00 KM (umjesto iznosa od 71.976,00 KM za period od 10. novembra 1993. godine do 24. maja 2005. godine) sa zakonskom zateznom kamatom od 10. novembra 2003. godine do isplate pri čemu svaka stranka snosi svoj dio troškova spora. U ostalom dijelu revizija je odbijena.
17. Nakon što je ispitao osporenu drugostepenu presudu, Vrhovni sud je zaključio da ona u dijelu kojim je odlučeno o plaćanju naknade za korištenje predmetne nekretnine za period od 10. novembra 2003. godine do 24. maja 2005. godine nije pravilna, dok se u ostalom dijelu revizija ukazuje kao neosnovana. Vrhovni sud je, suprotno apelantovim tvrdnjama, zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu RS o čemu se navedeni sud iscrpnije izjasnio na strani 4. obrazloženja presude. Još je navedeno da se svaka odluka smatra zakonitom, a samo instancioni sudovi po redovnom ili vanrednom pravnom lijeku odlučuju o pravilnosti i zakonitosti pobijane sudske odluke. Kako su u postupku za raskid ugovora učestvovali redovni sudovi na tri sudske instance, prema ocjeni Vrhovnog suda, ne može se smatrati da su odluke nezakonite samo zbog toga što apelant u postupku nije uspio.
18. U vezi sa zahtjevom za naknadu koristi za korištenje predmetne nekretnine koju apelant temelji na stjecanju bez osnova, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je pravni prednik tuženih od 2 do 5 stupio u posjed predmetne nekretnine na temelju spornog ugovora o zamjeni, pri čemu ga je postojanje tog ugovora činilo savjesnim posjednikom. Navedeno tim prije što je apelantov zahtjev za raskid ugovora pravosnažno odbijen presudom Vrhovnog suda. Vrhovni sud je, također, naveo da je tačno da je apelant naknadno ishodio presudu kojom je sporni ugovor o zamjeni utvrđen ništavim, te je pravnom predniku tuženih od 2 do 5 naloženo da predmetnu nekretninu preda u posjed apelantu, a takvu odluku je potvrdio Okružni sud presudom od 24. novembra 2004. godine. Prema ocjeni Vrhovnog suda, tek od tada (od dana prijema drugostepene presude kojom je potvrđena odluka o iseljenju) pravni prednik tuženih od 2 do 5 se nije mogao smatrati savjesnim posjednikom predmetne nekretnine. Shodno tome, a saglasno odredbi člana 219. u vezi sa članom
214. ZOO, djelimično je usvojena apelantova revizija, te mu je dosuđena naknada za period od 10. novembra 2003. godine do 24. maja 2005. godine na način pobliže preciziran na strani 5. obrazloženja.
19. Vrhovni sud je još naglasio da je tačan zaključak prvostepenog suda, kao i navodi iz revizije da utvrđenje ništavosti pravnog posla podrazumijeva da taj pravni posao nije proizveo pravne posljedice, i to od početka (ex tunc), a pravne posljedice takvog utvrđenja propisane su odredbom člana 104. ZOO prema kojoj, u takvom slučaju, svaka ugovorna strana vraća drugoj strani sve ono što je primila po osnovu ništavog ugovora. Shodno tome, kako je naglasio Vrhovni sud, u konkretnom slučaju nije sporno da je, nakon utvrđivanja ništavosti spornog ugovora o zamjeni, tako i postupljeno, odnosno apelant je ušao u posjed predmetne nekretnine, a tuženi od 2 do 5 su ušli u posjed nekretnine u Šibeniku, koja je bila predmet zamjene. Međutim, kako je istakao Vrhovni sud, savjesnost stranaka, koja je relevantna za odluku o zahtjevu koji se temelji na stjecanju bez osnova ocjenjuje se prema konkretnim okolnostima svakog pojedinog slučaja i na osnovu ponašanja stranaka prema odredbama koje reguliraju ovaj pravni institut, kako je utvrđeno u predmetnoj presudi.
20. Odluku o troškovima postupka Vrhovni sud je donio uzimajući u obzir historijat materijalno-pravnog odnosa između parničnih stranaka, te kvalitativni i kvantitativni uspjeh apelanta u predmetnoj parnici, ocijenivši da je uspjeh stranaka u postupku jednak, slijedom čega je, saglasno odredbi člana 386. stav 2. ZPP, odlučeno da svako snosi svoje troškove postupka. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u iscrpnoj apelaciji najprije hronološki iznosi tok postupka, te iscrpno ukazuje na stavove redovnih sudova sa kojima se ne slaže. U prvom redu, apelant se ne slaže sa stavom redovnih sudova da tužena RS nije odgovorna za nastalu štetu, jer je za apelanta neprihvatljiv stav da presude kojima je odbijen zahtjev za raskid ugovora nisu nezakonite samo zbog toga što apelant nije uspio u tom postupku. Smatra da su osporene presude zahvaćene kršenjem relevantnih odredaba procesnog prava, i to čl. 5, 8. i 191. stav 4. ZPP. Nadalje, za apelanta je neprihvatljivo da mu u cijelosti nije udovoljeno tužbenom zahtjevu za isplatu naknade po osnovu neosnovanog bogaćenja, jer tuženi nisu imali pravni osnov za korištenje predmetne nekretnine. U tom pravcu ukazuje da je sporni ugovor o zamjeni ništav, što znači pravno nepostojeći od samog početka, pa mu je Vrhovni sud shodno tome trebao dosuditi naknadu od 10. novembra 1993. godine, a ne od 10. novembra 2003. godine, zbog čega je presuda Vrhovnog suda nezakonita, osim u dijelu kojim mu je dosuđena naknada. Zbog toga, apelant smatra da je Vrhovni sud bio dužan da mu na temelju odredaba čl. 217, 219. i 210. ZOO i člana 39. stav 7. i stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima u cijelosti udovolji tužbenom zahtjevu, pri čemu je trebalo obavezati i tuženu RS da mu zajedno sa ostalim tuženim solidarno isplati traženi iznos. Smatra da bi entitetska i državna tijela trebalo da provedu edukaciju sudija Okružnog i Vrhovnog suda, koji nažalost, nisu podvrgnuti reizboru, kako bi se ukinula daljnja praksa donošenja nezakonitih odluka, a primjer za to su upravo predmetne odluke, kao i odluke iz prethodnih postupaka koje je apelant ishodio pred redovnim sudovima. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje apelantovog prava na pravično suđenje i imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju odluke protiv koje je podnesena apelacija. Još je navedeno da je taj sud iscrpno i svestrano obrazložio svoje odluke, te dao jasne i argumentirane razloge slijedom kojih je zahtjev tužitelja u cijelosti odbio u odnosu na prvotuženu RS, a u odnosu na ostale tužene od 2 do 5 djelimično udovoljio i to za određeni period. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju prezentirao tok postupka uz naglasak da su presude koje apelant osporava predmetnom apelacijom donesene uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, a nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega nije došlo do kršenja apelantovog prava na koja se pozvao, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
24. Tužena RS je u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, navela da su osporene odluke pravilne i zakonite, te da nema mjesta prigovorima na kojima je apelant utemeljio apelaciju osvrćući se posebno na činjenicu da apelant tokom postupka niti jednim dokazom nije dokazao odgovornost tužene RS za naknadu koju potražuje (protivpravnost radnje, postojanje štete i uzročnu vezu, što je sve izostalo). Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
25. Tuženi od 2 do 5 su u odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenili neutemeljenim tvrdeći da se u konkretnom slučaju nije radilo o stjecanju bez osnova, jer je njihov pravni prednik bio zakonit i savjestan posjednik predmetne nekretnine u koju je uložio više od 35.000,00 KM i na taj način povećao vrijednost predmetne nekretnine. Svi prigovori su ocijenjeni neutemeljenim uz prijedlog da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
26. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Ništavost Član 103. stav (1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.
Posljedice ništavosti 104. st. (1) i (3) (1) U slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savjesnosti jedne, odnosno obiju strana, o ugroženog dobra ili interesa, kao i moralnim shvatanjima.
Sticanje bez osnova Opšte pravilo Član 210.
(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće – da naknadi vrednost postignutih koristi. (2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Upotreba stvari u tuđu korist Član 217.
Ako je neko svoju ili tuđu stvar upotrijebio na korist trećeg, a nema uslova za primenu pravila o poslovodstvu bez naloga, treći je dužan vratiti stvar, odnosno, ako to nije mogućno, naknaditi njenu vrednost.
Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
27. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br.
58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 5.
Svaka stranka ima pravo da se izjasni o prijedlozima i zahtjevima protivne stranke. Samo kad je to ovim zakonom određeno, sud je ovlašten odlučiti o zahtjevu o kojem protivnoj stranci nije bila dana mogućnost izjašnjavanja.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 191. stav (4) (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ovi zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud zasnovao presudu.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 037731 13 Rev od 29. januara 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. februara 2014. godine, a apelacija je podnesena 14. aprila 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
35. Prije ispitivanja navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu navedenih odredaba jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama, što u konkretnom slučaju nije sporno. Naime, u konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku u okviru kojeg je apelant tražio isplatu naknade po osnovu neosnovanog bogaćenja, pa Ustavni sud smatra da apelant u ovom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
36. Dakle, iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu prava na pravično suđenje suštinski vidi u proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, što je u konačnici rezultiralo donošenjem osporenih odluka. Ključni problem za apelanta jeste činjenica da je u odnosu na prvooptuženu RS tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, kao i činjenica što tužbenom zahtjevu nije u cijelosti udovoljeno za traženi period počev od 1993. godine.
37. U vezi sa apelantovim prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
39. Ocjenjujući apelacione prigovore u kontekstu obrazloženja osporenih odluka, posebno Vrhovnog suda koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, Ustavni sud ne zapaža proizvoljnost koja bi kao posljedicu imala kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ocijenio sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja detaljno obrazloživši zbog čega odluke redovnih sudova za koje apelant tvrdi da su nezakonite ne mogu biti osnov za odgovornost prvotužene RS za štetu koju apelant potražuje u predmetnom postupku, jer odluke na kojima apelant temelji odgovornost prvotužene RS nisu nezakonite samo zbog toga što je apelant nezadovoljan takvim odlukama. S druge strane, Vrhovni sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev djelimično osnovan u odnosu na ostale tužene od 2 do 5, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu da se savjesnost stranaka ocjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, u smislu odredaba koje reguliraju pravni institut stjecanja bez osnova, te da je postojanje spornog ugovora o zamjeni zaključenog između pravnog prednika tuženih od 2 do 5 i apelanta (do saznanja da je presudom utvrđena ništavost tog ugovora) činilo savjesnim posjednikom. Ustavni sud, također, zapaža da se Vrhovni sud osvrnuo i na apelantove prigovore na kojima i u apelaciji insistira, a tiču se posljedica ništavosti spornog ugovora o zamjeni od početka (ex tunc), koje je Vrhovni sud doveo u kontekst činjenice da su posljedice ništavosti riješene u tom postupku, budući da je apelant predmetnu nekretninu vratio u svoj posjed, kao i ostali tuženi od 2 do 5 u odnosu na njihovu nekretninu u Republici Hrvatskoj, pri čemu posljedice ništavosti nemaju isti pravni značaj u predmetnom pravnom pitanju (stjecanje bez osnova). Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u svjetlu okolnosti konkretnog slučaja sagledao sva relevantna sporna pitanja na kojima apelant i u apelaciji istrajava, davši za svoje stavove dovoljno jasna obrazloženja koja se u okolnostima konkretnog slučaja ne čine proizvoljnim. U vezi s apelantovim prigovorima koji kršenje prava na pravično suđenje dovodi i u kontekst kršenja odredaba procesnog prava, Ustavni sud smatra da su ovi prigovori ostali bez konkretnog obrazloženja i kao takvi nisu podobni za ispitivanje. Konačno, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda ne uočava da je apelantu tokom postupka bilo uskraćeno pravo da ravnopravno učestvuje u postupku, da predlaže dokaze i da se očituje o dokazima suprotne strane, pri čemu nezadovoljstvo osporenim presudama per se ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje.
40. Dakle, ocjenjujući postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
41. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, odnose na proizvoljnu primjenu i tumačenje materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da iz obrazloženja Vrhovnog suda datog u osporenoj presudi, kao konačnoj u predmetnom postupku, ne proizlazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava na koju je apelant neosnovano ukazao.
43. Također, budući da se navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u suštini, odnose na proizvoljnu primjenu i tumačenje materijalnog i procesnog prava za koje je Ustavni sud u okviru ispitivanja povrede prava na pravično suđenje već utvrdio da su neutemeljeni, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na imovinu.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman