Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2200/14 (E. M.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Ništavost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2200/14

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2200/14, rješavajući apelaciju Envera Memića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“,broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Envera Memića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 000846 13 Rev 2 od 25. februara 2014. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 000846 12 Gž 2 od 24. oktobra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 000846 11 P 2 od 16.

februara 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Enver Memić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Refika Jaramaz, advokat iz Doboja, podnio je 12. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud broj 87 0 P 000846 13 Rev 2 od 25. februara 2014. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 000846 12 Gž 2 od 24. oktobra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 000846 11 P 2 od 16. februara 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Općine Teslić, koju zastupa Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužilac) i Dušana Stevića (u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo je 1. i 2. novembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Osnovni sud, Okružni sud, tužilac i umješač dostavili su odgovor na apelaciju 7. i 9. novembra, 7. decembra 2016. godine i 4. januara 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 87 0 P 000846 11 P 2 od 16. februara 2012. godine utvrđeno je da je apsolutno ništav Ugovor o korištenju stana broj I/II-3436/91 od 17. novembra 1991. godine zaključen između SIZ stanovanja i komunalnih djelatnosti Teslić i apelanta, čiji je predmet stan koji se nalazi u Tesliću u Ulici Svetog Save broj 30 A, II sprat, površine 58 m .

Navedenom presudom apelant je obavezan da na ime troškova parničnog postupka tužiocu isplati 5.775,00 KM, a umješaču na strani tužioca 5.610,00 KM.

6. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je predmet spora zahtjev tužioca kojim traži da se utvrdi da je apsolutno ništav Ugovor o korištenju stana broj I/II-3436/91 od 17. novembra 1991. godine zaključen između SIZ stanovanja i komunalnih djelatnosti Teslić i apelanta, čiji je predmet stan koji se nalazi u Tesliću, bliže označen u izreci presude.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostepeni sud je utvrdio da je 1. oktobra 1990. godine zaključen ugovor o rješavanju stambenog pitanja između DP „Destilacija“ Teslić i Radne zajednice organa uprave Skupštine općine Teslić. Navedenim ugovorom ugovarači su se dogovorili da riješe stambeno pitanje svojih radnika, apelanta i njegove supruge, tako što će DP „Destilacija“ Teslić prenijeti u vlasništvo garsonijeru u Ulici JNA koju koristi apelant, a da se Radna zajednica organa uprave Skupštine općine Teslić obaveže da prvi slobodan stan koji je adekvatno rješenje za porodicu Memić dodijeli apelantu pod uvjetom da DP „Destilacija“ bude suvlasnik u razmjeri svog učešća. Ukazano je da je nakon toga, 29. marta 1991. godine tužilac raspisao konkurs za dodjelu trosobnog stana (predmetnog stana). Nakon završene procedure utvrđena je rang lista prema kojoj je na prvom mjestu bio umješač, a na drugom mjestu apelantova supruga (Jasminka Memić). Istaknuto je da je iz tih razloga apelantova supruga pokrenula spor pred Osnovnim sudom udruženog rada 26. decembra 1991. godine koju parnicu je izgubila pravomoćnom Presudom Okružnog suda broj Gž- 35/01 od 5. februara 2001. godine.

8. Dalje je Općinski sud utvrdio da je DP „Destilacija“ Teslić rješenjem o dodjeli stana od 19. augusta 1991. godine predmetni stan dodijelila apelantu (mada je stan bio vlasništvo tužioca). Nakon toga, apelant i SIZ stanovanja i komunalnih djelatnosti Teslić zaključili su ugovor o korištenju predmetnog stana od 17. novembra 1991. godine, a na osnovu ugovora o rješavanju stambenog pitanja od 1. oktobra 1990. godine zaključenog između DP „Destilacija“ Teslić i Radne zajednice organa uprave Skupštine općine Teslić. Ukazano je da je apelantova porodica uselila u predmetni stan i u njemu živjela do 11. novembra 1992. godine kada je zbog ratnih okolnosti stan napustila. Nakon toga u predmetni stan se uselio umješač na osnovu odluke tužioca o dodjeli mu predmetnog stana od 11. decembra 1991. godine, a na osnovu koje je umješač zaključio ugovor o korištenju stana. Nakon povratka iz izbjeglištva apelant je podnio zahtjev Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica radi povrata predmetnog stana, zbog čega je tužilac podnio predmetnu tužbu. Istaknuto je da je u međuvremenu pravomoćnom presudom na osnovu priznanja utvrđeno da je apsolutno ništav ugovor o rješavanju stambenog pitanja zaključen 1. oktobra 1991. godine između DP „Destilacija“ Teslić i RZ organa uprave Skupštine općine Teslić na osnovu kog je zaključen predmetni ugovor o korištenju stana.

9. Prvostepeni sud je na osnovu ovakvog činjeničnog stanja utvrdio da je zahtjev tužioca osnovan. Ukazano je na odredbu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojoj je ništav predmetni ugovor o korištenju stana budući da je zaključen na osnovu akta koji je, po svojoj prirodi, ništav, a što proizlazi iz pravomoćne Presude na osnovu priznanja Osnovnog suda u Tesliću broj P-153/04 od 5. augusta 2004. godine.

10. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 87 0 P 000846 12 Gž 2 od 24. oktobra 2012. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

11. Iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je drugostepeni sud prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda i zaključak tog suda tako što je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

12. Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 87 0 P 000846 13 Rev 2 od 25. februara 2014. godine odbio.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 11. stav 2. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO).

14. Ukazano je da su apelant i SIZ stanovanja i komunalnih djelatnosti Teslić zaključili ugovor o korištenju stana od 17. oktobra 1991. godine na osnovu ugovora o rješavanju stambenog pitanja zaključenog između DP „Destilacija“ Teslić i Radne zajednice organa uprave Skupštine općine Teslić od 1. oktobra 1990. godine, a da je pravomoćnom Presudom na osnovu priznanja Osnovnog suda u Tesliću broj 153/04 od 5. augusta 2004. godine utvrđeno da je ugovor o rješavanju stambenog pitanja od 1. oktobra 1990. godine ništav. Stoga je, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilan zaključak nižestepenih sudova da je ništav i predmetni ugovor o korištenju stana u smislu odredbi člana 103. ZOO jer je suprotan odredbama člana 11. stav 2. ZOSO kao prinudnoj normi.

15. Vrhovni sud je istakao da se ovakav zaključak ne dovodi u pitanje revizionim prigovorima da su DP „Destilacija“ Teslić i tužilac (misli se na Radnu zajednicu organa uprave Skupštine općine Teslić) imali mogućnost da u skladu s važećim pozitivnim propisima raspolažu stanovima na kojima su bili vlasnici, odnosno davaoci stanova na korištenje, te samim tim da zaključe ugovor o rješavanju stambenog pitanja od 1. oktobra 1990. godine.

16. Navedeno iz razloga što je pravomoćnom Presudom na osnovu priznanja Osnovnog suda u Tesliću broj 153/04 od 5. augusta 2004. godine, za koju je sud vezan, utvrđeno da je ugovor o rješavanju stambenog pitanja od 1. oktobra 1990. godine ništav, iz čega proizlazi da DP „Destilacija“ Teslić nije mogla biti davalac stana na korištenje.

17. Kod takvog stanja stvari, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi prigovori da je na osnovu valjanog pravnog akta o dodjeli stana zaključio predmetni ugovor o korištenju stana na osnovu kojeg se uselio u predmetni stan i stekao stanarsko pravo u smislu odredbe člana 11. ZOSO. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da presudu na osnovu priznanja sud nije mogao donijeti, a da prethodno o istoj parnici ne upozna i zainteresirana lica. Također, prema apelantovom mišljenju, nije mogla ni biti donesena presuda na osnovu priznanja jer za to nisu bili ispunjeni uvjeti propisani ZPP. Ukazuje da je u predmetnom stanu radnik uprave, te da se čine sve moguće zloupotrebe kako bi se apelant onemogućio u ostvarivanju svog prava da se vrati u stan u kojem je živio 1991. godine. Apelant ukazuje da je prije dodjele predmetnog stana bio nosilac stanarskog prava na garsonijeri u Tesliću, na kojem stanu mu je prestalo stanarsko pravo zbog dodjele predmetnog stana. Ukazuje da je sud poništio dodjelu predmetnog stana apelantu, a da mu nije vratio stan koji je imao prije nego što je izvršeno udruživanje sredstava. Navodi da su na ovaj način ostali bez ikakvog stana.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da se apelantovim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost osporene presude tog suda, te da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.

20. Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi o povredi ustavnih prava koje je naveo u apelaciji, te da su u obrazloženju osporene presude drugostepenog suda dati razlozi.

21. Osnovni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava, te da je prvostepeni sud predmetni postupak proveo na osnovu zakona, pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i da je pravilno primijenio norme materijalnog prava.

22. Tužilac smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava koja navodi u apelaciji, te da navodima apelacije nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost osporenih odluka.

23. Umješač je naveo da se apelant s porodicom uselio u sporni stan nezakonito, te da oni već imaju dom, tj. kuću u privatnom vlasništvu u Lukavcu, tako da predmetni stan nije njihov dom. Smatra da su redovni sudovi potpuno i pravilno utvrdili sve činjenice i u skladu s tim donijeli osporene odluke, te da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava. V.Relevantni propisi

24. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) relevantna odredba glasi: Član 11.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.

Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.

25. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89; „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantna odredba glasi:

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovorajuće posljedice.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 87 0 P 000846 13 Rev 2 od 25. februara 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. marta 2014. godine, a apelacija je podnesena 12. maja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, iz člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također ukazuje i na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na utvrđenje ništavosti ugovora o korištenju stana, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

34. Apelant smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

35. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

36. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku usvojen tužbeni zahtjev tužioca i utvrđeno da je apsolutno ništav ugovor o korištenju predmetnog stana od 17. novembra 1991. godine koji je zaključen između SIZ stanovanja i komunalnih djelatnosti Teslić i apelanta. Navedeno iz razloga što su redovni sudovi utvrdili da je ugovor o korištenju stana ništav u smislu odredbi člana 103. ZOO jer je suprotan odredbama člana 11. stav 2. ZOSO kao prinudnoj normi. Naime, redovni sudovi su utvrdili da je ugovor o korištenju stana od 17. oktobra 1991. godine zaključen na osnovu ugovora o rješavanju stambenog pitanja, zaključenog između DP „Destilacija“ Teslić i Radne zajednice organa uprave Skupštine općine Teslić od 1. oktobra 1990. godine. Dalje su redovni sudovi utvrdili da je pravomoćnom Presudom na osnovu priznanja Osnovnog suda u Tesliću broj 153/04 od 5. augusta 2004. godine, za koju su vezani redovni sudovi, utvrđeno da je ništav ugovor o rješavanju stambenog pitanja od 1. oktobra 1990. godine, a na osnovu kojeg je zaključen ugovor o korištenju stana od 17. novembra 1991. godine, čija je valjanost bila utvrđivana u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ističe da u ovom postupku nije mogao cijeniti apelantove navode o eventualnim propustima redovnog suda prilikom donošenja Presude na osnovu priznanja broj 153/04 od 5. augusta 2004. godine budući da ta presuda nije predmet ovog apelacionog postupka. Stoga, imajući u vidu ovakve specifične okolnosti konkretnog predmeta, a posebno postojanje pravomoćne Presude na osnovu priznanja od 5. augusta 2004. godine, za koju su redovni sudovi bili vezani u predmetnom postupku, a kojom je praktično ukinut osnov za zaključenje ugovora o korištenju stana od 17. oktobra 1991. godine, Ustavni sud u obrazloženju redovnih sudova u osporenim odlukama, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i u primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu. Prema mišljenju Ustavnog suda, u svojim odlukama redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega je usvojen tužbeni zahtjev tužioca, pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

38. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu i pravo na dom iz člana II/3.k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, također, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu i prava na dom iz člana II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

39. Apelant ukazuje i na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Iako nije eksplicitno naveo, Ustavni sud zapaža da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje, pravom na imovinu i pravom na dom. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio pravne lijekove propisane Zakonom o parničnom postupku (izjavljivanjem žalbe i revizije), a činjenica da postupak po žalbi i reviziji nije rezultirao odlukom u apelantovu korist ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

41. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na imovinu i prava na dom iz člana II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tih prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

42. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana 13. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na dom kada je apelant imao mogućnost da koristi i kada je koristio raspoložive pravne lijekove (žalba, revizija), te da činjenica da apelant nije zadovoljan ishodom tog postupka ne dovodi ni na koji način u pitanje dostupnost ili efikasnost raspoloživih pravnih lijekova.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2200/14 (E. M.) | Sudska praksa | Aktio