Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-193/17 (H. Š.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-193/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-193/17, rješavajući apelaciju Hariza Šabanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hariz Šabanović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 020894 15 Rev od 25. oktobra 2016.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hariz Šabanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 16. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 020894 15 Rev od 25. oktobra 2016. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbačena je kao nedopuštena revizija apelanta, dok je usvojena revizija tužene (Općine Živinice) i preinačena drugostepena presuda tako što je odbijena kao neosnovana žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen u cjelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tužena isplati potraživanja iz radnog odnosa (razlike plaća, regresa i toplog obroka sa pripadajućim doprinosima). Vrhovni sud je odlučujući o reviziji tužene, iako vrijednost pobijanog drugostepene presude (1.931,59 KM) u dosuđujućem dijelu tužbenog zahtjeva ne prelazi kriterij propisan odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), istu izuzetno dozvolio (stav 3. člana 237. ZPP) jer je ocijenio da bi odlučivanje bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Vrhovni sud navodi da su nižestepeni sudovi, odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plaća, pravilno zaključili da osnovica za obračun osnovne plaće tužitelja ne može predstavljati 60% prosječne neto plaće u F BiH za prethodni kvartal a u skladu sa Zaključkom Vlade F BiH od 6. februara 2008. godine jer ista nije utvrđena na način propisan članom 40. stav 3. Zakona o namještenicima u organima državne službe u F BiH, a u vezi sa članom 39. stav 2. Zakona o državnoj službi u F BiH, niti je podoban parametar za obračun prema odredbama Pravilnika o platama i drugim ličnim primanjima službenika i namještenika tužene (jer se radi o nedopustivoj kombinaciji parametara). Vrhovni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud odbio apelantov zahtjev za isplatu toplog obroka i regresa primjenom odredaba čl. 17. i 19. Općeg kolektivnog ugovora, dok je drugostepeni sud usvojio apelantov zahtjev u tom dijelu, uz obrazloženje da su ova prava za apelanta povoljnija na način kako su uređena u Pravilniku tužene u odnosu na način kako su uređena odredbama člana 17. i 19. Općeg kolektivnog ugovora. S tim u vezi Vrhovni sud ističe da tužena osnovano u reviziji prigovara da je Pravilnik provedbeni propis i kao takav dijeli sudbinu zakona na osnovu kojeg je donesen i za čiju primjenu služi, pa kako je svoj pravilnik tužena donijela u skladu sa odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH („Službene novine FBiH" broj: 13/98) koji je prestao da važi donošenjem Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine koji je stupio na snagu u junu 2003. godine, to nije bilo mjesta njegovoj primjeni. Naime, obzirom da Pravilnik tužene nije donesen u skladu sa Zakonom o namještenicima u organima državne službe u F BiH koji propisuje u članu 75. dužnost donošenja Pravilnika o plaćama i naknadama namještenika u skladu sa odredbama tog zakona i kolektivnog ugovora, to je pogrešan zaključak drugostepenog suda da apelantu pripada naknada razlike toplog obroka i regresa prema Pravilniku koji je donesen na osnovu člana 163. ranijeg Zakona koji je prestao da važi. Vrhovni sud je istakao da je na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda (održanoj dana 24. aprila 2016. godine) zauzet pravni stav da nije primjenjiv pravilnik koji je donesen na osnovu zakona koji je prestao da važi. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu osporene presude.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (zabrana diskriminacije), kao i člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava). Apelant navodi da je Vrhovni sud u velikom broju predmetima, koji se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, odlučio na drugačiji način (u prilogu apelacije dostavljene odluke). Naime, apelant navodi da su u ostalim predmetima tužioci, koji su bili u istoj situaciji, ostvarili svoja prava u skladu sa navedenim Pravilnikom.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja je ukazao u apelaciji, u suštini svode na tvrdnju da je vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda. Pri tome, u pogledu apelantovih navoda da je Vrhovni sud u identičnim slučajevima donosio različite odluke, Ustavni sud podsjeća da je javna vlast u obavezi da organizira svoje pravne sisteme na takav način da se izbjegne usvajanje protivrječnih presuda, te da je u tom smislu važno da se uspostavi mehanizam kojim bi se osigurala dosljedna sudska praksa i uniformnost jurisprudencije. Imajući u vidu da je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 24. aprila 2016. godine zauzeo pravni stav povodom predmetne pravne stvari, koje je kao takvo obavezujuće za redovne sudove, Ustavni sud smatra da je na taj način otklonjen i problem neujednačene sudske prakse povodom predmetne pravne stvari (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-700/14 od 6. decembra 2016. godine, tač. 25, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman