Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-237/17 (NLB Banka a.d. Banja Luka)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-237/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-237/17, rješavajući apelaciju NLB Banka a.d. Banja Luka, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela NLB Banka a.d. Banja Luka protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 213418 15 Gž od 8. novembra 2016. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela NLB Banka a.d. Banja Luka protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 213418 15 Gž od 8. novembra 2016. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. NLB Banka a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Topić“ iz Banjaluke, podnio je 18. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 213418 15 Gž od 8. novembra 2016. godine. Apelant je, također, tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će prekinuti predmetni izvršni postupak, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda u predmetnoj apelaciji.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijene su kao neosnovane žalbe tražitelja izvršenja („Iskon inžinjering“ d.o.o. Bijeljina i ŽGP a.d. Doboj), podnesene protiv rješenjâ Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Ip 213418 15 Ip od 15. jula 2015. godine i 10. augusta 2015. godine, te su potvrđena navedena rješenja. Također, osporenom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba izvršenika – apelanta podnesena protiv rješenjâ Osnovnog suda broj 71 0 Ip 213418 15 Ip od 15. jula 2015. godine i 24. jula 2015. godine, te su potvrđena navedena rješenja. U toku postupka je utvrđeno da su tražitelji izvršenja podnijeli sudu prijedlog za izvršenje protiv izvršenika Razvojne banke jugoistočne Evrope a.d. Banjaluka (čiji je pravni sljednik apelant) i Republike Srpske - Ministarstva finansija Republike Srpske, radi naplate glavnog duga i zakonskih zateznih kamata, na osnovu izvršnih isprava - presude Osnovnog sud broj Ps-1749/01 od 12. decembra 2003. godine (pogrešno označena od 12.12.2005. godine) i presude Okružnog suda broj Pž-52/04 od 25. maja 2006. godine, na novčanim potraživanja izvršenika i prenosom istih na označeni račun tražioca izvršenja „Iskon Inžinjering“ d.o.o. Bijeljina. Također, na osnovu istih izvršnih isprava tražitelji izvršenja su podnijeli protiv istih izvršenika prijedlog za izvršenje radi naplate troškova postupka iz izvršnih isprava i troškova izvršnog postupka i zakonskih zateznih kamata na troškove postupka. Osnovni sud je rješenjimâ br. 071-0-Ip-06-000 828 i 071-0-Ip-06-000 829 od 21. augusta 2006. godine dozvolio predložena izvršenja na koja su izvršenici ulagali pravne lijekove (prigovore, žalbe) o kojima su odlučivali Osnovni i Okružni sud. Tokom postupka dostavljen je dokaz da je izvršenik (Republika Srpska) u cijelosti platila dug iz izvršnih isprava po rješenjima o izvršenju prvostepenog suda broj 071-0-Ip-06-000 828 od 21. augusta 2006. godine i broj 071-0-Ip-06-000 829 od 21. augusta 2006. godine, u ukupnom iznosu od 1.115.063,78 KM. Također, tokom predmetnog postupka donesena je presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 026 od 31.decembra 2008. godine, kojom je uvažena revizija tužene Republike Srpske i preinačene su izvršne isprave (presuda Osnovnog sud broj Ps-1749/01 od 12. decembra 2003. godine i presuda Okružnog suda broj Pž-52/04 od 25. maja 2006. godine) na način da je odbijen zahtjev tužitelja-tražitelja izvršenja u odnosu na tuženu Republiku Srpsku, dok je revizija apelanta odbijena u cijelosti.
3. U nastavku postupka Osnovni sud je rješenjem broj 71 0 Ip 213418 15 Ip od 15. jula 2015. godine obustavio izvršni postupak po rješenjima o izvršenju prvostepenog suda od 21. augusta 2006. godine u odnosu na izvršenika Republiku Srpsku, te je u odnosu na navedenog izvršenika ukinuo sve sprovedene radnje, uz obrazloženje da ne postoji izvršni naslov tražitelja izvršenja prema ovom izvršeniku. Okružni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da je Republika Srpska preuzela obavezu prema zaključku Vlade Republike Srpske da plati dug tražiteljima izvršenja i da se, saglasno odredbi člana 30. Zakona o izvršnom postupku, izvršenje može provesti protiv Republike Srpske, jer se u skladu sa odredbom člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku izvršenje određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik, ako tražitelj izvršenja javnom ili po zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug po zakonu obavezno da izmiri. Međutim, navedene odredbe se u konkretnoj situaciji ne mogu primijeniti, jer izvršenik Republika Srpska nije treće lice koje u izvršnoj ispravi nije bilo označeno kao dužnik i koju je obavezuje ispunio kao solidarni dužnik iz izvršne isprave, dok je ista imala pravno dejstvo, ali koji pravni osnov je otpao donošenjem presude Vrhovnog suda Republike Srpske od 31. decembra 2008. godine, zbog čega se ne mogu održati na pravnoj snazi ni rješenja o izvršenju u odnosu na izvršenika Republiku Srpsku. Dalje, rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 Ip 213418 15 Ip od 24. jula 2015. godine djelimično je usvojen prigovor apelanta i izvršena je ispravka rješenja o izvršenju broj 071-0-Ip-06-000 828 od 21. augusta 2006. godine, u pogledu datuma donošenja prvostepene presude kao izvršne isprave i naziva izvršenika (umjesto datuma „12. decembar 2005. godine“ treba da stoji datum „12. decembar 2003. godine“ i umjesto naziva izvršenika „Razvojna banka jugoistočne Evrope a.d. Banjaluka“ treba da stoji „NLB Razvojna banka a.d. Banjaluka“) dok je u ostalom dijelu prigovor apelanta odbijen i naprijed navedeno rješenje o izvršenju od 21. augusta 2006. godine u preostalom dijelu je održano na snazi. Okružni sud navodi da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je prigovor apelanta djelimično osnovan, te je u tom dijelu ispravio rješenje o izvršenju, dok je ostale prigovore apelanta cijenio neosnovanim, obzirom da isti ne predstavljaju razloge za prigovore iz člana 47. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, kao ni razloge koji bi spriječili izvršenje. Također, Okružni sud navodi da je pravilno prvostepeni sud zaključio da su u konkretnom slučaju u cijelosti ispunjeni zakonski uslovi iz člana 54. stav 1. i člana 55. Zakona o izvršnom postupku (Republika Srpska je prije donošenja presude Vrhovnog suda u cijelosti platila dug iz izvršnih isprava, dok je prijedlog za protivizvršenje podnijela u propisanom roku), slijedom čega je, nakon održanog ročišta, donio rješenje kojim je prihvatio prijedlog za protivizvršenje. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su odredbe Zakona o izvršnom postupku proizvoljno primjenjene, te ističe da protivizvršenje još uvijek nije provedeno i da se ima smatrati da je tražitelj izvršenja namiren sve dok ne vrati Republici Srpskoj iznos koji je određen rješenjem o protivizvršenju, te da su neosnovano i nezakonito blokirana njegova novčana sredstva.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
6. S obzirom da apelant osporava rješenje nadležnog suda koje je doneseno u izvršnom postupku, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se taj postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije.
7. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi «Službeni glasnik BiH», broj 18/04 tačka 40.) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).
8. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem je odbijena kao neosnovana žalba apelanta podnesena u postupku izvršenja pravosnažne odluke na osnovu koje je određeno predmetno izvršenje. Prema tome, Ustavni sud konstatuje da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta», slijedom čega Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji u odnosu na osporeno rješenje Okružnog suda, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne odredbe Zakona o izvršnom postupku. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u osporenoj odluci dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o izvršnom postupku, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Okružnog suda u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje-pravo na imovinu na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman