Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-15/17 (B.M. i G.M.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Dosjelost
  • Građanski postupak
  • Suvlasništvo
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-15/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-15/17, rješavajući apelaciju B. M. i G. M., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli B. M.

i G. M. protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 016865 14 Rev od 16. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. B. M. i G. M. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Gordana Kunić, advokat iz Prijedora, podnijeli su 31. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 016865 14 Rev od 16. septembra 2016. godine. U predmetnom parničnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom utvrđeno je da je tužitelj (I. B.) po osnovu održaja postao suvlasnik sa dijelom od ½ na predmetnim nekretninama (bliže opisanim u izreci prvostepene odluke), što su apelanti dužni priznati i trpjeti da se tužitelj uknjiži kao suvlasnik na predmetnim nekretninama.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka prvostepeni sud utvrdio, između ostalog, da je tužitelj kupio predmetno zemljište od prednika apelanta, da nije sačinjen ugovor o kupoprodaji u pismenoj formi, ali da je tužitelj u cjelosti isplatio kupoprodajnu cijenu i ušao u posjed spornih nekretnina. Nadalje je navedeno da je prvostepeni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), zaključio da je tužitelj po osnovu održaja stekao pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini. Također je navedeno, da je prvostepeni sud, nalazeći da apelanti nisu pružili dokaze koji bi doveli u sumnju tvrdnje tužitelja da je predmetno zemljište kupio od njihovog pravnog prednika, da je ušao u posjed tog zemljišta i da ga drži u posjedu sve vrijeme, usvojio tužbeni zahtjev tužitelja. Vrhovni sud je ukazao da se održajem u smislu relevantnih odredaba ZOSPO-a (koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe - 17. decembra 2009. godine, i koji se primjenjuje u konkretnoj parnici), poštujući principe pravne sigurnost, faktičko stanje pretvara u pravno stanje. Vrhovni sud je istakao da se prema relevantnim odredbama ZOSPO-a (član 28. stav 2. i 4.), odnosno Zakona o stvarnim pravima (član 58. stav 1.i 2.), koji je u primjeni od 1. januara 2010. godine, održajem može steći pravo svojine samo na osnovu savjesnog posjeda (posjednik opravdano vjeruje da je vlasnik stvari), s tim da je zakonit posjed (posjed zasnovan na punovažnom pravnom osnovu potrebnom za sticanje prava svojine i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja) potreban za sticanje prava svojine redovnim održajem, u kom slučaju su propisani kraći rokovi za održaj (10 godina), dok se za vanredni održaj ne traži zakonitost posjeda, ali su zato rokovi za održaj duži (20 godina). Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi cijenili provedene dokaze u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i izveli pravilan zaključak da je tužitelj savjestan posjednik spornog zemljišta preko 20 godina, te su u konkretnom slučaju pravilno primijenili materijalno pravo iz naprijed navedenih odredbi ZOSPO-a kada su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja. Vrhovni sud je konstatovao da su cijeneći iskaze saslušanih svjedoka E. B., M. B., F. K., Z. B., M. B., kako to nalaže član 8. ZPP-a, nižestepeni sudovi pravilno zaključili da su ovi svjedoci imali neposredna saznanja i da su njihovim iskazima potvrđeni navodi tužitelja da je predmetnu zemlju kupio krajem 1978. godine, posredstvom ženinog rođaka V. B. koji je bio u prijateljskim odnosima sa prednikom apelanata, te da je odmah nakon kupovine ušao u njen posjed, te izveo određene radove (dovođenje šljunka, kopanje na zemljištu radi izgradnje podrumskih prostorija), što je i potvrđeno zatečenim stanjem na licu mjesta prilikom uviđaja i nalazom vještaka geometra. Nadalje je navedeno da se utvrđenje nižestepenih sudova da je tužitelj zaključio usmeni ugovor o kupoprodaji sporne nekretnine sa prednikom apelanata, ima cijeniti u prilog savjesnosti posjeda tužitelja. Vrhovni sud je istakao da nisu osnovani revizioni navodi apelanata o pogrešnoj ocjeni iskaza svjedoka E. K. (koji je suvlasnik na spornoj parceli) s obzirom da je on svojim iskazom potvrdio navode tužitelja da je tužitelj kupio sporno zemljište, da je odmah ušao u njegov posjed, i preko V. B. na tom zemljištu započeo radove 1981. ili 1982. godine i da niko od porodice apelanata nije dolazio u zadnjih 30 godina na tu zemlju jer se znalo da je ona prodata. Stoga, Vrhovni sud je naglasio da okolnost da je ovaj svjedok u svom iskazu naveo da je predmetno zemljište tužitelj kupio od njegovog oca, koji je isto prethodno kupio od prednika apelanata, u konkretnom slučaju nije od uticaja na zaključak o savjesnosti posjeda tužitelja. Vrhovni sud je istakao da okolnost da su svjedoci, čije su saslušanje izveli apelanti, B. G. i M. G. (koji imaju zemljište u blizini spornog), u svojim iskazima naveli da ne poznaju tužitelja, kod svega gore navedenog, a posebno činjenice da tužitelj od 1971. godine živi u Njemačkoj (dolazi jednom godišnje), te da ni ovi svjedoci ne žive sve vrijeme na području gdje se nalazi sporno zemljište, nije dovoljna za zaključak da su ovi svjedoci svojim iskazima osporili navode tužitelja o kupovini i posjedu spornog zemljišta. U prilog prednjem zaključku, po ocjeni Vrhovnog suda je i okolnost da iz iskaza ovih svjedoka proizlazi da oni nemaju saznanja da su apelanti (i njihov prednik) u posjedu spornog zemljišta.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti vide u tome što sudovi, u predmetnom parničnom postupku, nisu pravilno cijenili dokaze, odnosno nisu pravilno primijenili član 8. ZPP-a, jer su sve sporne izjave trebali analizirati pojedinačno i u njihovoj ukupnosti da bi pravilno utvrdili činjenično stanje, te da su proizvoljno tumačili pojam održaja, odnosno proizvoljno tumačili ZOSPO.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze i u vezi s tim utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim navodima apelanata, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu ocjene iskaza saslušanih svjedoka, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu, niti u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOSPO-a na predmetnu situaciju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-15/17 (B.M. i G.M.) | Sudska praksa | Aktio