Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-19/17 (D.P.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-19/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-19/17, rješavajući apelaciju D. P., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. P.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 Rs 021000 16 Rev od 20. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D. P. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ivan Herceg, advokat iz Ljubuškog, podnio je 30. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 Rs 021000 16 Rev od 20. oktobra 2016. godine. U predmetnom parničnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se ponište kao nezakonita rješenja tuženog (Zapadnohercegovački kanton – Ministarstvo unutrašnjih poslova) o raspoređivanju namještenika od 1. jula 2012. godine i rješenje o plaći od 1. jula 2012. godine, pa da se utvrdi da je apelant bez pravnog osnova premješten sa radnog mjesta samostalni referent za građanska stanja i provjere u Odsjeku upravnih poslova Ljubuški na radno mjesto viši referent za prometnu tehniku u odsjeku prometne tehnike Ljubuški.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenja nižestepenog suda proizlazi da je apelant primljen 2008. godine, prema Zakonu o namještenicima, na radno mjesto za koje je potrebna SSS, kao viši referent za administrativno tehničke poslove Sektora administracije u MUP-u ZHK, za koje radno mjesto je utvrđen koeficijent 2,00 pripadajućeg V platnog razreda. Nadalje je navedeno da je apelant nakon toga stekao zvanje bachelora predškolskog odgoja i kasnije magistra predškolskog odgoja. Također je navedeno da je apelant rješenjem od 25. juna 2010. godine premješten na radno mjesto viši samostalni referent za građanska stanja i provjere u Odsjeku upravnih poslova sa sjedištem u Ljubuškom, sa koeficijentom 2,40 prema članu 19. Zakona o namještenicima u tijelima državne službe u ZHK. Vrhovni sud je istakao da je također prvostepeni sud utvrdio da su prema Pravilniku o unutarnjem ustrojstvu MUP ZHK za radno mjesto na koje je postavljen apelant rješenjem od 25. juna 2010. godine, određeni uvjeti VŠS VI stupanj, viša upravna, viša ekonomska, pravni fakultet - pravnik ili ekonomski fakultet - ekonomist, a koju školsku spremu apelant nema. Vrhovni sud je konstatovao da po ocjeni prvostepenog suda apelant nije ni mogao biti raspoređen na navedeno radno mjesto, jer nije imao uvjete predviđene u Pravilniku o unutarnjem ustrojstvu MUP ZHK, stručnu spremu određenog zvanja za to radno mjesto. Nadalje je navedeno da apelant nije položio stručni upravni ispit nakon što je premješten na radno mjesto rješenjem od 25. juna 2010. godine, što je predviđeno za to radno mjesto, te da je apelantu navedenim rješenjem postavljen uvjet da položi stručni upravni ispit u roku od šest mjeseci, koji nije položio u tom roku, niti do donošenja spornog rješenja o raspoređivanju namještenika od 1. jula 2012. godine. Vrhovni sud je ukazao da je spornim rješenjem od 1. jula 2012. godine, kako je to utvrdio prvostepeni sud, apelant vraćen V platni razred sa pripadajućim koeficijentom 2,00 za obračun plaće, uz obrazloženje da nakon završene više školske spreme nije imao položen stručni upravni ispit i da je bio raspoređen na radno mjesto za koje se traži viša školska sprema određenog zvanja, koju apelant nema. Vrhovni sud je konstatovao da apelant neosnovano ističe u reviziji da je nezakonito premješten rješenjem od 1. jula 2012. godine na drugo radno mjesto viši referent za prometnu tehniku u Odsjeku prometne tehnike, jer da nije imao potrebne uvjete za ostanak na radnom mjestu na koje je bio ranije raspoređen po rješenju od 25. juna 2010. godine. Naprotiv, Vrhovni sud je istakao da suprotno ovim navodima u reviziji, apelant doista nije ispunjavao uvjete radnog mjesta samostalnog referenta za građanska stanja i provjere u Odsjeku upravnih poslova Ljubuški, za koje je potrebna VŠS sprema i položen stručni upravni ispit u roku od šest mjeseci od donošenja rješenja 2010. godine. Zbog toga su nižestepeni sudovi, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno smatrali da apelant nije ispunjavao zakonom propisane uvjete za radno mjesto po rješenju iz 2010. godine, zbog čega je na osnovu člana 19. Zakona o namještenicima u tijelima državne službe u Zapadnohercegovačkom kantonu i člana 93. stav 2. Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu MUP ZHK od 19. juna 2012. godine, raspoređen na novo radno mjesto sa koeficijentom 2,00.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da nadležni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, odnosno da nisu cijenili njegov iskaz i ostale dokaze u skladu sa odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku, te da su proizvoljno primijenili materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene, jer je to je isključivo uloga redovnih sudova.
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je Vrhovni sud, na utvrđeno činjenično stanje (utvrđeno od strane nižestepenih sudova), proizvoljno primijenio relevantne zakonske odredbe. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman