Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-180/17 (B. M.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-180/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-180/17, rješavajući apelaciju Bore Marušića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Boro Marušić protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 U 001531 16 Uvp 2 od 14. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Boro Marušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 17. januar 2017 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 08 0 U 001531 16 Uvp 2 od 14. decembra 2016. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Kantonalnog suda od 30. oktobra 2012. godine, a kojom je odbijena kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv rješenja Ministarstva privrede Zapadnohercegovačkog kantona od 10. augusta 2012. godine. Kantonalni sud navodi da je u postupku utvrđeno da je rješenjem Službe gospodarstva Općine Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Služba) od 1. marta 2002 godine apelantu odobreno osnivanje samostalne trgovinske radnje, s poslovnim sjedištem u Širokom Brijegu, te da odobrenje važi do rješavanja statusa navedenog prostora postupkom privatizacije uz prethodnu suglasnost o korištenju poslovnog prostora datu od strane OTP Lištica Široki Brijeg, uz napomenu da saglasnost vrijedi do rješavanja statusa navedenog prostora postupkom privatizacije. Dalje, OTP Lištica je podneskom od 15. juna 2012. godine opozvala saglasnost iz razloga što je došlo do rješavanja statusa predmetnog objekta u kojem apelant obavlja trgovinsku djelatnost (pozivajući se na odluku Vlade Zapadnohercegovačkog kantona o izuzimanju kantonalne (državne) imovine iz procesa privatizacije od 20. oktobra 2009. godine, a kojom se daje saglasnost OTP Lištica za prenos prava korištenja imovine koja se odnosi na predmetni objekat). Nakon toga, rješenjem Službe od 20. jula 2012. godine apelantu je utvrđen prestanak važenja odobrenja za rad trgovačke radnje po sili zakona, na osnovu činjenice da je apelant prestao ispunjavati jedan od uvjeta navedenih u članu 12. Zakona o trgovini, uz poziv i na podnesak OTP Lištica o opozivu saglasnosti date apelantu. Kantonalni sud je naveo da odredba člana 18. stav 5. tačka 3. Zakona o trgovini propisuje da rješenje o odobrenju za osnivanje trgovačke radnje prestaje vrijediti po sili zakona ako trgovac prestane ispunjavati bilo koji od uvjeta navedenih u članu 12. istog Zakona. Odredbom člana 12. stav 1. tačka 5. navedenog zakona je propisano da će nadležna služba izdati odobrenje za osnivanje trgovačke radnje osobi koja ispunjava uvjet da u vlasništvu ili pod zakupom posjeduje poslovni prostor koji ispunjava opće i posebne uvjete utvrđene podzakonskim aktima iz člana 9. navedenog zakona. Dakle, privremeno rješenje Službe od 1. marta 2002 godine, kojim je apelantu odobreno osnivanje samostalne trgovinske radnje, prestalo je vrijediti po sili zakona jer je OTP Lištica opozvala saglasnost koju je dala apelantu na temelju koje saglasnost je istom izdato privremeno odobrenje za rad, pa kako je apelant prestao da ispunjava uvjet da u vlasništvu ili pod zakupom posjeduje poslovni prostor, to su se stekli zakonom propisani uvjeti za donošenje rješenja o prestanku važenja odobrenja za rad. Kantonalni sud je istakao da je sud u obrazloženju presude donesene u predmetnom upravnom sporu dao valjane razloge koji nisu dovedeni u pitanje navodima podnesenog zahtjeva, te da donošenjem pobijane presude sud nije povrijedio zakon, niti je došlo do povrede odredbi postupka koja je mogla biti od utjecaja na rješenje stvari. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci osporene presude.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Apelant navodi da u konkretnom slučaju nije bilo osnova da se utvrdi prestanak važenja odobrenja za rad trgovačke radnje, te da je akt OTP Lištica nezakonit (jer nije donesen od strane nadležnog organa ili osobe).
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman