Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-21/17 (M. S.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Dosjelost
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Posjed
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-21/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-21/17, rješavajući apelaciju Milovan Smiljić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milovan Smiljić protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 002385 16 Gž 2 od 16. novembra 2016.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milovan Smiljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 29. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 002385 16 Gž 2 od 16. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, utvrđeno je da kupoprodajni ugovor iz 1985. godine, koji je zaključio pravni prednik tužitelja (R. M., Z. M. i G. M.) kao kupac sa prvotuženim (S. L.) kao prodavcem i predmetna izjava prvotuženog iz 1990. godine predstavljaju jači pravni osnov za sticanje vlasništva na predmetnim nekretninama (bliže opisanim u izreci prvostepene odluke), od kupoprodajnog ugovora o kupovini istih nekretnina zaključenog između prvotuženog kao prodavca i apelanta kao kupca od 14. septembra 2007. godine.

2. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo, između ostalog, da je prvostepeni sud utvrdio da predmetne pismene izjave ovjerene od strane prvotuženog (kao prodavca) od 15. jula 1985. godine i 22. jula 1985. godine ispunjavaju uslov pismenog ugovora o prometu nepokretnosti iz člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti u vezi sa članom 467. i 516. Zakona o obligacionom odnosima. Nadalje je navedeno da je prednik tužitelja ušao u posjed predmetne nekretnine, nakon prometovanja iz 1985. godine, na način što je predmetne nekretnine održavao, sjekao drva za ogrjev i izvozio ih, te da je u tom posjedu neometan od prvotuženog ili bilo koga trećeg lica sve do druge polovine 2007. godine, kada je apelant ušao u posjed (po zaključenju kupoprodajnog ugovora). Apelacioni sud je ukazao da je prvostepeni sud zaključio da, iako je apelant savjesna strana u ugovornom odnosu sa prvotuženim, te da je ishodovao upis u zemljišnim knjigama, prvotuženi nije bio vlasnik predmetne nekretnine u vrijeme kada je prodao predmetnu nekretninu apelantu. Apelacioni sud navodi, da je to prvostepeni sud pojasnio na način da to što je posjed prednika tužitelja zakonit (član 72. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima), pa su tužitelji i njihov prednik protekom deset godina, kao savjesni i zakoniti posjednici predmetne nekretnine stekli pravo svojine dosjelošću - održajem (član 28. stav 2. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima) i bez upisa u zemljišnu knjigu. Također je istaknuto, da navedeno znači da je prvotuženi u vrijeme prodaje predmetne nekretnine 14. septembra 2007. godine, prestao da bude vlasnik, pa da iako su i tužitelji i apelant savjesni, da prednik tužitelja, odnosno tužitelji kao raniji sticaoci imaju jači pravni osnov, iako je apelant sadašnji posjednik predmetne nekretnine i iako je pravo svojine upisao u zemljišne knjige. Apelacioni sud je konstatovao da zaključak prvostepenog suda kao pravilan prihvata i Apelacioni sud, te da cijeni da materijalno pravo nije pogrešno promijenjeno. Apelacioni sud je naglasio da je prvotuženi ovjerenim izjavama priznao da je predniku tužitelja prodao određene nekretnine, da mu je isplaćena kupoprodajna cijena, te da se prvotuženi obavezao da će omogućiti upis prednika tužitelja u zemljišnoknjižnim evidencijama. Dovodeći te činjenice u vezu sa izjavom prvotuženog na zapisnik u toku izlaganja na javni uvid podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na nekretninama u određenom predmetu, kojom potvrđuje da je između ostalog i tužiteljima prodao dio od određene parcele, po ocjeni Apelacionog suda, takva „priznanica" ima značaj pismenog ugovora o kupoprodaji nekretnine u smislu odredbe člana 73. Zakona o obligacionim odnosima. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedeni prava apelant vidi u poštovanju načela povjerenja u sadržinu javnog registra nekretnina (zemljišne knjige i katastra), kao i načela pravne sigurnosti, jer smatra da u konkretnom slučaju niti jedno od navedenih načela nije poštovano, te da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i Zakona o obligacionim odnosima na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-21/17 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio