Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-308/17 („LIPA“ d.d. Travnik)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-308/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-308/17, rješavajući apelaciju „LIPA“ d.d. Travnik, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „LIPA“ d.d. Travnik protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Ip 054182 16 Pž 2 od 7. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „LIPA“ d.d. Travnik (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Bajro Avdić, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Ip 054182 16 Pž 2 od 7. decembra 2016. godine. Apelant je, također, tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će naložiti Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Travniku da ne poduzima aktivnosti na provedbi rješenja o dosudi broj 51 0 Ip 054182 11 Ip od 10. oktobra 2016. godine, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda u predmetnoj apelaciji.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, u izvršnom postupku tražitelja izvršenja („Bora“ d.o.o. Banjaluka ranije Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar) protiv izvršenika-apelanta radi izvršenja naplatom novčanog potraživanja, odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđeno je prvostepeno rješenje o dosudi broj 51 0 Ip 054182 11 Ip (pridruženi predmeti broj 51 0 P 024741 13 I i 51 0 V 078251 13 I) od 10. oktobra 2016. godine. Navedenim prvostepenim rješenjem kupcu H.H. dosuđene su nekretnine izvršenika-apelanta, pobliže označene u izreci prvostepenog rješenja (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), te je naloženo apelantu da predmetne nekretnine preda kupcu, dok je Zemljišnoknjižnom uredu naloženo da izvrši upis promjene vlasništva na predmetnim nekreninama. Nezadovoljan navedenim prvostepenim rješenjem apelant je podnio žalbu zbog pogrešnog i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja i bitnih povreda odredaba izvršnog i parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te je između ostalog u žalbi naveo da je 1. jula 2016. godine podnio tužbu za utvrđenje ništavosti ugovora o ustupanju potraživanja (između Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar i „Bora“ d.o.o. Banjaluka) koja su predmet konkretnog izvršnog postupka s prijedlogom da se ovaj izvršni postupak odloži do okončanja parničnog postupka, međutim parnični sud još nije odlučio o privremenoj mjeri osiguranja.
3. Kantonalni sud navodi da je u postupku utvrđeno da je na ročištu za prvu prodaju predmetnih nekretnina učestvovalo tri ponuđača, da je nakon javne licitacije sud konstatovao da je prodaja uspjela i napravljena je rang lista najpovoljnijih ponuđača, pa obzirom da prvi i drugi ponuđač sa rang liste nisu dostavili sudu uplatnicu o deponovanju prodajne cijene, sud je u odnosu na ove ponuđeče proglasio prodaju nevaljalom i zaključkom od 22. augusta 2016. godine utvrdio da su predmetne nekretnine prodate trećem najpovoljnijem ponuđaču H.H. koji je dostavio sudu dokaz da je deponovao ostatak prodajne cijene, nakon čega je sud predmetne nepokretnosti dosudio navedenom kupcu. Prilikom donošenja rješenja o dosudi prvostepeni sud je pravilno raspravio prigovore apelanta koji se ponavljaju i u žalbi a odnose se na aktivnu legitimaciju tražitelja izvršenja. Naime, iz izjave saglasnosti o prenosu založnog prava (hipoteke) broj OPU-IP-832/2014 od 10. novembra 2014. godine nedvosmisleno proizilazi da su Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar, kao ustupioc i založni povjerilac i ,,Bora“ d.o.o. Banjaluka kao prijemnik izjavili da su dana 10. novembra 2014. godine međusobno zaključili ugovor o ustupanju potraživanja, kojim su uredili međusobna prava i obaveze povodom ustupanja potraživanja i kojim je ugovorom ustupilac ustupio prijemniku svoje u cijelosti dospjelo potraživanje koje ima prema apelantu po osnovu ugovora o kratkoročnom kreditu, zajedno sa sporednim potraživanjima, a koje ustupanje je izvršeno uz naknadu koja je regulisana okvirnim ugovorom, te uz ovjeru izjave od strane notara. Dakle, proizilazi da je na ovaj način tražitelj izvršenja, na kojem je teret dokazivanja, dokazao da je na temelju valjano ovjerene isprave došlo do prijenosa potraživanja, pa time i neophodnosti promjene subjekta na aktivnoj strani, pa su neosnovani prigovori apelanta u pogledu ništavosti ovog pravnog posla, kao i prigovori stvarne legitimacije. Također, kod ovakvog stanja stvari ne može se govoriti da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 30. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, niti da je uskratio pravo apelantu na izjavljivanje djelotvornog pravnog lijeka nedonošenjem posebnog rješenja o promjeni tražitelja izvršenja. Ovo iz razloga što takva obaveza i nije propisana relevantnim odredbama citiranog zakona jer se samo radi o usklađivanju stvarnog stanja u odnosu na stanje iz izvršne isprave, dok iz predmetnog spisa proizilazi da je ,,Bora“ d.o.o. Banjaluka 16. februara 2015.godine podnijela prijedlog za promjenu tražitelja izvršenja na temelju isprava u smislu člana 30. stav 1. Zakona o izvršnom postupku i da je u daljnjem toku postupka ista i označena kao tražitelj izvršenja, pa prozilazi da su ovi navodi apelanta paušalni i neutemeljeni. Neosnovani su žalbeni navodi apelanta koji se odnose na objavu zaključka o određivanju prvog ročišta za prodaju predmetne nekretnine, kao i navodi koji se odnose na rok za uplatu kupoprodajne cijene koji se ostavlja drugom i trećem po redu ponuđaču. Naime, Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud sve donesene zaključke u predmetnom postupku uredno stavljao na oglasnu tablu suda, dok je kupac H.H. izvršio uplatu dan nakon što je zaprimio zaključak suda odnosno, prije nego što je zaključak stavljen na oglasnu tablu suda.
4. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u Travniku, u parničnom postupku koji je pokrenuo apelant radi utvrđenja ništavosti ugovora o ustupanju potraživanja od 10. novembra 2014. godine (zaključen između Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar i ,,Bora“ d.o.o. Banjaluka), donio rješenje o određivanju privremene mjere osiguranja broj 51 0 P 115904 16 P od 23. novembra 2016. godine kojim se odlaže postupak izvršenja u predmetu koji se vodi pred ovim sudom broj 51 0 Ip 054182 11 Ip do okončanja ovog parničnog postupka, odnosno do drugačije odluke po predloženoj mjeri.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da je u predmetnom postupku suprotno donesenom rješenju o određivanju privremene mjere osiguranja doneseno osporeno rješenje Kantonalnog suda, te navodi da prilikom promjene tražitelja izvršenja sud nije donio rješenje, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku, na koje bi imao pravo da uloži prigovor.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja je ukazao u apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (kojima je ukazivao na to da prvostepeni sud nije donio posebno rješenje o promjeni tražitelja izvršenja), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da Kantonalnom sudu u vrijeme odlučivanja nije bilo poznato da je doneseno rješenje o određivanju privremene mjere osiguranja (jer iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je tom sudu bilo poznato samo da je apelant podnio navedeni prijedlog), slijedom čega se ovi apelantovi navodi pokazuju kao potpuno neosnovani. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantovzahtjev za donošenje privremene mjere.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman