Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-24/17 („Grading Promet“ d.o.o. Gradiška)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-24/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-24/17, rješavajući apelaciju „Grading Promet“ d.o.o. Gradiška, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Grading Promet“ d.o.o. Gradiška protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 096368 16 Pž 2 od 12. oktobra 2016.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Grading Promet“ d.o.o. Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miroslava Drinić, advokat iz Gradiške, podnio je 29. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 096368 16 Pž 2 od 12. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiocu isplati određeni novčani iznos na ime duga, te je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužitelj da apelantu na ime izvršenih radova isplati određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je potraživanje tužioca prema apelantu iz njihovog poslovnog odnosa 140.004,55 KM, da je izvršeno prebijanje potraživanja stranaka u visini od 124.000,00 KM i na taj način je dio obaveze apelanta prema tužiocu zatvoreno, dok je apelant ostao u obavezi prema tužiocu iznos od 15.804,55 KM. Nadalje je navedeno da je uvidom u potvrdu o izmirenim obavezama od 1. oktobra 2011. godine koja je sastavni dio određenog Ugovora, koja je potpisana i ovjerena od strane apelanta, utvrđeno da tom potvrdom apelant kao prodavac potvrđuje tužiocu kao kupcu da je izmirio svoje obaveze po osnovu Ugovora o zajedničkom ulaganju u lokale u iznosu od 124.000,00 KM kao i po fakturi za opremanje lokala u iznosu od 15.000,00 KM, te se na taj način apelant izjasnio da je vrijednost radova koje je izvršio u lokalu 15.000,00 KM i da mu je tužilac ovaj iznos u cijelosti izmirio. Viši privredni sud je ukazao da je na osnovu ovih utvrđenja prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev u visini od 15.000,00 KM, jer je po ocjeni prvostepenog suda nesporno da je i za taj iznos izvršena kompenzacija obzirom da je ova potvrda sastavni dio Ugovora. Viši privredni sud je konstatovao da se osnovano u žalbi tužioca ističe da je prvostepeni sud na pogrešan način cijenio potvrdu o izmirenim obavezama i da je izvršeno prebijanje za dodatnih 15.000,00 KM. Nadalje je navedeno da se pravilnim tumačenjem te potvrde dolazi do zaključka da je iznos kompenzacije i vrijednost lokala 124.200.00 KM i da su se stranke sporazumjele da se kompenzacija izvrši na ovaj iznos, te da o tome kao dokaz služi izjava o prebijanju od 30. novembra 2011. godine (ovjerena 2. decembra 2011. godine). Viši privredni sud je istakao da je nesporno da je apelant bio dužan tužiocu iznos od 140.004,55 KM počev od 5. januara 2011. godine, te je prebio dio svog duga prema tužiocu na način da tužilac od apelanta kupuje poslovni prostor za 124.200,00 KM, a što proizlazi iz notarski obrađenog ugovora. Također je navedeno, da je iz potvrde vidljivo da apelant priznaje da mu je tužilac otplatio osim iznosa od 124.2000,00 KM i iznos od 15.000,00 KM, u vidu isporučenog građevinskog materijala. Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da je apelant isplatio tužiocu iznos od 15.000.00 KM, jer se iz potvrde može zaključiti da je tužilac apelantu isplatio navedeni iznos a ne obrnuto. Dalje je navedeno da je pravilno odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev, koji zahtjev se zasniva na tvrdnji da je izveo određene radove na račun tužioca. Viši privredni sud je ukazao da je ocjenom izvedenih dokaza prvostepeni sud utvrdio da apelant nije dokazao visinu protivtužbenog zahtjeva imajući u vidu, između ostalog, da je premjere i predračun radova izvedenih od apelanta nepotpisan od strane tužioca, da je faktura koja je ispostavljena za izvedene radove, ispostavljena tek 21. februara 2012. godine a radovi izvršeni skoro dvije godine prije njenog ispostavljanja (jer je samo rješenje o upotrebi poslovnog prostora izdato 20. aprila 2011. godine).
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant obrazlaže, u suštini, na način da smatra da je Viši privredni sud pogrešno cijenio izvedene dokaze, pa da je došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava (ali pogrešnu primjenu materijalnog prava ne obrazlaže).
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza i u vezi s tim utvrđenog činjeničnog stanja, te samim tim detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman