Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1909/14 (R. B. i A. B.)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1909/14
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1909/14, rješavajući apelaciju Ratka Blatešića i Aniko Blatešić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ratka Blatešića i Aniko Blatešić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050790 13 Rev 2 od 6. marta 2014.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ratko Blatešić i Aniko Blatešić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke podnijeli su 23. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 050790 13 Rev 2 od 6. marta 2014. godine. Apelanti su dostavili dopune apelacije 22. marta 2016. godine i 25. aprila 2016. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Dmitra Lukajića (u daljnjem tekstu: tužilac), „Kompanije Subašić“ (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i „Paspalj komerca“ d.o.o (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 9. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 16. decembra 2012. godine, Okružni sud i tužilac 23. decembra 2016. godine, a drugotuženi 26. decembra 2016. godine. Prvotuženi nije dostavio odgovor u roku koji je istekao.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 050790 05 P od 28. februara 2011. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužioca i utvrđeno da je pravno valjan Ugovor o prodaji zaključen 16. juna 2004. godine između tužioca i drugotuženog pod brojem Ov-12302/06 (stav 1 izreke). Presudom je odbijen tužiočev zahtjev da se utvrde ništavim odredbe člana 4, 5 i 6 Aneksa broj 1 na Ugovor o ortakluku koji je zaključen 9. novembra 2004. godine između apelanata i prvotuženog pod brojem Ov-17564/2004 (stav 2 izreke). Presudom je odbijen i tužbeni zahtjev apelanata da se utvrdi ništavim ugovor o prodaji zaključen između tužioca i prvotuženog od 16. juna 2004. godine i ugovor o prodaji zaključen između tužioca i drugotuženog od 25. decembra 2006. godine, te da se naloži predaja u posjed poslovnog prostora kao dijela zgrade sagrađene na k.č. i upisane u zk. ul., precizirane u presudi, i da se naloži tužiocu, prvotuženom i drugotuženom da apelantima isplate iznos od po 1.881,00 KM mjesečno za period od 1. januara 2005. do 24. januara 2011. godine, uz zakonsku zateznu kamatu počev od 1. januara 2005. godine (stav 3 izreke), te je odlučeno i o troškovima postupka na način preciziran u presudi (stav 4 izreke).
6. U obrazloženju je navedeno da je Osnovni sud na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrdio da je 1. avgusta 2002. godine između apelanata i prvotuženog zaključen ugovor o ortačkoj izgradnji zgrade, prema kojem apelanti unose radi zajedničke gradnje građevinsko zemljište u Banjoj Luci, Ulica Prvog krajiškog korpusa broj 4 (parcele pobliže označene u ugovoru) sa urbanističko-tehničkim uslovima za izgradnju stambeno-poslovne zgrade uz obavezu da uklone postojeće objekte na parcelama na kojima je ugovorom predviđena izgradnja zgrade, podzemnih garaža, parkinga i saobraćajnica, da je obaveza prvotuženog bila da u roku od 12 mjeseci svojim sredstvima izgradi stambeno-poslovnu zgradu sa pratećim objektima po sistemu „ključ u ruke“ i da drugoj ugovornoj strani (apelantima) isplati avans u iznosu od 50.000,00 KM, da prema ovom ugovoru za uneseno zemljište i ostvarenim pravom građenja apelantima pripada ukupno 27% stambenog, poslovnog, garažnog i drugog prostora u koji se ima uračunati i primljeni avans od 50.000,00 KM, da su stranke preuzele obavezu da nakon što se izgradi definitivni projekat stambeno-poslovne zgrade posebnim sporazumom podijele prostor i da samostalno raspolažu posebnim dijelovima zgrade, da su aneksom ugovora od 9. novembra 2004. godine stranke ugovorile da je ukupna vrijednost izgrađene stambeno-poslovne zgrade 2.005.655,80 KM, pri čemu apelantima pripada 27% ili 541.527.00 KM s tim da im se u dio ima uračunati i stan površine 70 m2 u vrijednosti od 122.500,00 KM, dvije garaže u vrijednosti od 29.597,00 KM i primljeni iznos na ime predujma od 41.502,00 KM, tako da je apelantima do momenta potpisivanja aneksa isplaćen iznos od 193.599,00 KM, da prema ovom aneksu, apelantima pripada i poslovni prostor u prizemlju, površine 78,91 m2, i u suterenu, površine 78,91 m2, uz konstataciju da je taj poslovni prostor rezervisao tužilac za cijenu od 268.294,00 KM (u daljnjem tekstu: sporni prostor), da se u Aneksu konstatuje da ortak-apelant potpisivanjem Aneksa preuzima ključeve i ulazi u posjed poslovnog, stambenog i garažnog prostora, da se preciziranim ugovorom o prodaji od 16. juna 2004. godine prvotuženi obavezao da tužiocu prenese u svojinu i preda sporni poslovni prostor za cijenu od 268.294,00 KM, tako da se plaćanje ima izvršiti u pet jednakih mjesečnih rata, s tim da kupac u posjed poslovnog prostora ulazi nakon treće rate, da je 9. novembra 2004. godine prvotuženi obavijestio tužioca da raskida ugovor o prodaji zbog neispunjenja, tako da će poslovni prostor zadržati apelanti, da je u odgovoru na obavijest o raskidu ugovora tužilac osporio razloge za raskid ugovora, da je prema nalozima blagajni od 16. juna 2004. godine, 9. oktobra 2006. i 10. septembra 2004. godine prvotuženi potvrdio da je tužilac izvršio uplatu za sporni poslovni prostor u punom iznosu od 268.294,00 KM, što je potvrđeno i nalazom i mišljenjem vještaka ekonomsko-finansijske struke, da je kupoprodajnim ugovorom od 25. decembra. 2006. godine tužilac sporni prostor prodao drugotuženom koji se i danas nalazi u posjedu spornog prostora, da su u međuvremenu, nakon pokretanja ovog spora, radi namirenja pripadajućeg procenta od 27% od vrijednosti stambeno-poslovne zgrade apelanti zaključili poseban ugovor sa prvotuženim kojim je izričito dogovoreno da prvotuženi, umjesto predaje spornog prostora, apelantima preda i prenese u svojinu stan u Banjoj Luci, Ulica Stojana Novakovića, površine 85 m2, i da im još isplati u gotovom novcu 86.000,00 KM, koji je ovjeren kod notara, i u pogledu stana je već realizovan, dok novčani dio još uvijek nije isplaćen.
7. Na osnovu tih činjenica, te, kako je obrazloženo, imajući u vidu da ugovorom o ortakluku nisu definisani suvlasnički dijelovi između ortaka, Osnovni sud je zaključio da su novosagrađeni stambeni i poslovni prostori, sve do zaključenja Aneksa ugovora, predstavljali zajedničku svojinu ortaka-apelanata i prvotuženog. Osnovni sud je, s tim u vezi, utvrdio da zaključeni Aneks ugovora od 9. novembra 2004. godine nije protivan prinudnim propisima, te da su tužilac i drugotuženi u konkretnom slučaju bili nesavjesni (s obzirom da su uvidom u zemljišnu knjigu mogli utvrditi da je na predmetnom zemljištu upisano pravo u korist apelanata, a ne u korist prvotuženog), te da je slijedom tih utvrđenja osnovan tužbeni zahtjev apelanata, ali da - imajući u vidu da je na temelju iskaza apelanata utvrđena nova činjenica, da je na temelju zaključenog notarski ovjerenog ugovora apelantima pripao stan i novčani iznos od 86.000,00 KM, umjesto ranije obaveze utvrđene Aneksom ugovora - zaključio je da se na taj način zbog prenova, u smislu odredbe člana 348 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ugasilo potraživanje apelanata u odnosu na predmetni poslovni prostor, koji je u konačnom pripao prvotuženom. Slijedom toga, sudio je na način iz izreke prvostepene presude.
8. Protiv navedene presude apelant i tužilac su podnijeli žalbe Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 050790 11 Gž od 28. decembra 2011. godine žalbu tužioca usvojio, prvostepenu presudu ukinuo u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev da se utvrde ništavim odredbe čl. 4, 5 i 6 Aneksa 1 na ugovor o ortakluku zaključen 9. novembra 2004. godine (stav 2 izreke prvostepene presude) i u dijelu odluke o troškovima postupka (stav 4 izreke prvostepene presude) i u tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Presudom je žalba apelanata odbijena i prvostepena presuda potvrđena u pobijanom usvajajućem dijelu kojim je utvrđena pravna valjanost ugovora o prodaji zaključenog 16. juna 2004. godine između tužioca i prvotuženog (stav 1 izreke prvostepene presude) i u odbijajućem dijelu u kojem je traženo da se utvrdi ništavim navedeni ugovor o prodaji i ugovor o prodaji zaključen između tužioca i drugotuženog 25. decembra 2006. godine, da se naloži predaja u posjed poslovnog prostora kao dijela zgrade sagrađene i upisane na k.č. preciziranim u presudi, kao i da se naloži tužiocu, prvotuženom i drugotuženom da apelantu isplate iznos pod po 1.880,00 KM mjesečno za period od 1. januara 2005. godine do 24. januara 2011. godine uz zakonsku zateznu kamatu od 1. januara 2005. godine pa do isplate (stav 3 izreke prvostepene presude).
9. U obrazloženju je navedeno da je drugostepeni sud prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, kao i zaključak da je u konkretnom slučaju došlo do zaključenja ugovora o prenovu. Međutim, imajući u vidu da u dokaznom postupku nije prezentovan taj ugovor, te s obzirom da se, prema odredbi člana 349 ZOO, prenov ne pretpostavlja, pa ukoliko stranke nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obavezu kad su stvarale novu, prema obrazloženju Okružnog suda, ranija obaveza ne prestaje, već postoji pored nove, taj sud je smatrao da se ne može pouzdano zaključiti da je ugovorom o prenovu prestalo potraživanje apelanata po Aneksu ugovora od 9. novembra 2004. godine. Okružni sud je naveo da je, za razliku od prvostepenog suda, pošao od toga da je između apelanata i prvotuženog zaključen ugovor o ortakluku, te da, u smislu paragrafa 833 Opšteg građanskog zakonika, ortak ne može pravnim poslom sa trećim licem pravovaljano obavezati ortakluk bez izričitog ili prećutnog pristanka ostalih ortaka, te imajući u vidu da je sa trećim licima više kupoprodajnih ugovora o prodaji stanova i poslovnih prostora zaključio prvotuženi i da se ni na jednom od tih ugovora ne nalazi potpis apelanata, Okružni sud je zaključio da za navedeno raspolaganje prvotuženog nije pribavljena izričita saglasnost drugog ortaka. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je, kako apelanti te ugovore nisu osporavali, osim ugovora koji su sporni u ovoj parnici, zaključio da se ima smatrati da je osporeni ugovor (kao i ostali) zaključen uz njihovu prećutnu saglasnost zbog čega je donio presudu kao u dispozitivu. Okružni sud je, istovremeno, žalbu tužioca usvojio i prvostepenu presudu ukinuo u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za utvrđenje ništavosti odredaba čl. 4, 5 i 6 Aneksa ugovora od 9. novembra 2004. godine, jer je utvrdio da tužiočeva tužba u ovom dijelu zahtjeva nije uredna s obzirom da njome nije obuhvaćena apelantkinja Aniko Blatešić, pa je u ovom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
10. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 71 0 P 050790 13 Rev 2 od 6. marta 2014. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je ponovoljeno činjenično stanje i pravni stavovi nižestepenih sudova, te navedeno da je taj sud zaključio da su pravilno nižestepeni sudovi odlučili u pogledu zahtjeva koji su predmet ispitivanja u ovom revizionom postupku, odnosno o valjanosti ugovora od 16. juna 2004. godine i od 25. decembra 2006. godine, te zahtjeva za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora i isplatu izgubljene zakupnine. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da se revizionim navodima, po shvatanju ovog suda, sa pravom spori zaključak drugostepenog suda da je od ugovarača po ugovoru o ortakluku-apelanata data prećutna saglasnost za prodaju poslovnih prostora, stanova i garažnih prostora nakon što je sagrađena zgrada, jer se, prema mišljenju tog suda, radi o nekretninama koje su bile u režimu zajedničke svojine ugovarača, te je za valjanost ugovora o prometu neophodna saglasnost obje ugovorne strane (bez obzira na razloge zbog kojih nisu osporeni drugi ugovori o prometu). Vrhovni sud je istakao da navedeno proizilazi i iz iskaza apelanata o tome da je te druge nesporne ugovore o prometu “pratila” notarski obrađena izjava data od apelanta Ratka Blatešića (koji se i u ugovoru o ortakluku i aneksu tog ugovora iskazao kao punomoćnik svoje supruge, apelantkinje) kojom je data saglasnost za promet zbog čega se, prema mišljenju tog suda, ne bi mogli prihvatiti pravilnim razlozi drugostepenog suda dati u prilog neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata.
11. S tim u vezi, Vrhovni sud je obrazložio da, saglasno odredbi člana 348 ZOO, obaveza prestaje ako se povjerilac i dužnik saglase da postojeću obavezu zamijene novom i ako nova obaveza ima različit predmet ili različit pravni osnov. Prema tome, kako je naveo taj sud, prenov predstavlja način gašenja obligacije zbog čega se namjera dužnika i povjerioca da izvrše noviranje obligacije mora nesumnjivo iskazati. U protivnom, prema mišljenju tog suda, u slučaju sumnje smatra se da ugovorne strane nisu ugasile staru, već da su zasnovale novu obligaciju. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, stoji činjenica da u dokaznom postupku nije prezentovan notarski obrađen ugovor o kojem se u svom iskazu izjašnjavao i apelant, ali da imajući u vidu apelantove navode da je njemu zakonski zastupnik prvotuženog, poimenično naveden u presudi, već dao jedan stan u Ulici Stojana Novakovića u Banjoj Luci, veličine 85 m2”, i da pored toga treba da isplati još 86.000,00 KM “na ime izmirenja vrijednosti” spornog prostora, odnosno do “potpunog izmirenja njegove obaveze od 27% iz ugovora o ortakluku” (što ne spore ni ostale stranke u postupku), te navodi da je, usljed novonastale situacije, morao da pristane da mu prvotuženi prenese stan u svojinu i da mu izmiri još 86.000,00 KM i “da na taj način prema meni izmiri i preostali dio svojih obaveza po ugovoru o ortakluku koje su se konkretno odnosile upravo na vrijednost ovog poslovnog prostora koji je predmet spora”, nema nikakve sumnje, prema mišljenju Vrhovnog suda, da su se ugovorne strane iz Aneksa ugovora o ortakluku dogovorile da ranija obaveza koja se ticala spornog poslovnog prostora prestane i da je zamijeni nova obaveza na predaju u svojinu stana i novčanog iznosa od 86.000,00 KM.
12. Vrhovni sud je istakao, da je navedeno dogovoreno i u ime apelantkinje Aniko Blatešić, proizlazi iz činjenice da ju je i prilikom zaključenja ugovora o ortakluku i Aneksa ugovora zastupao njen suprug-apelant, te činjenice da nova obaveza odgovara procentu od 27% (koja je po ugovoru o ortakluku pripadala apelantima). Kod tog utvrđenja, te kako se zahtjevi apelanata zasnivaju na činjenici da im je Aneksom ugovora u svojinu pripao sporni prostor i da time nisu valjani osporeni ugovori kojima je ovaj sporni prostor prometovan, prema mišljenju Vrhovnog suda, proizilazi da nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su odbili tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti (iako bi bilo pravilno da su tužbu ovih tužilaca odbacili u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništavosti ugovora od 16. juna 2004. godine, što suštinski, kako je naveo taj sud, u ovoj parnici ima iste pravne posljedice), te kada su usvojili dio zahtjeva tužioca za utvrđenje pravne valjanosti tog ugovora. Prema mišljenju Vrhovnog suda, drugačije presuđenje, kako je to zaključio i prvostepeni sud, ne može ishoditi činjenica da apelantima još nije isplaćen iznos od 86.000,00 KM, jer se ta činjenica može ticati samo ispunjenja nove obaveze nastale prenovom ranije obaveze. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da se ne mogu prihvatiti revizioni navodi da apelanti nisu izmireni po ugovoru o ortakluku, te da ostali revizioni navodi, kojima se iznosi hronologija odnosa iz ugovora o ortakluku, kojima se iznose činjenice koje se tiču druge parnice za smetanje posjeda koja je vođena između stranaka, te navodi kojima se spori pravilnost zaključka nižestepenih sudova da je tužilac u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu po ugovoru od 16. juna 2004. godine, ne mogu, prema mišljenju tog suda, ishoditi drugačiju odluku u ovoj parnici. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. Navode da ne postoji nikakav dokaz da je tužilac isplatio kupoprodajnu cijenu za predmetni prostor, jer da jeste, normalno bi bilo očekivati da je prvotuženi od tog novca obeštetio apelante, a što se nikada nije desilo. Navode i da su osporene odluke donesene zbog činjenice da Odluka Ustavnog suda broj AP 2348/05, koja je bila u njihovu korist, nikada nije izvršena. Apelanti traže da Ustavni sud proslijedi nalog nadležnom tužilaštvu za izvršenje Odluke broj AP 2348/05, jer bi time bilo i utvrđeno da su apelanti vlasnici predmetnog prostora. Navode i da je kompletna situacija rezultat i ratnih događanja, te da su im u ratu i nakon rata upućivane prijetnje jer apelantkinja pripada nacionalnoj manjini i ne želi da se drugačije deklariše. Apelanti navode i da su jedini vlasnici predmetnog prostora i da nikakvi ortaci nisu imali pravo raspolagati tim izgrađenim prostorima, ali da redovni sudovi to nisu uzeli u obzir, već su donijeli odluke koje su kontradiktorne same sebi i nisu zasnovane ni na kakvim dokazima. U dopunama apelacije apelant ponavlja navode o posljedicama neizvršenja Odluke broj AP 2348/05, navodi hronologiju ratnih događaja vezanih za njegovu porodicu, te dostavlja rješenja vezana za upravni postupak koji je tužilac vodio vezano za uknjižbu predmetnog poslovnog prostora. Navode i da su zatražili od Vrhovnog suda da preispita svoju odluku koju osporavaju apelacijom, ali da su dobili odgovor Vrhovnog suda da ne postoji zakonska mogućnost za tako nešto, te da apelanti, ipak, smatraju da je Vrhovni sud, i pored nepostojanja zakonske mogućnosti, mogao preispitati svoju odluku i ukinuti je.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri obrazloženju datom u svojoj odluci, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
15. Okružni sud je naveo sadržaj presuda donesenih u predmetnom postupku, te istakao da ostaje pri obrazloženju svoje odluke zbog čega smatra da je apelacija neosnovana.
16. Tužilac je naveo da je apelacija neosnovana, te da apelanti u apelaciji uglavnom prepričavaju sadržaj osporenih presuda a iz kojih je jasno vidljivo da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju.
17. Drugotuženi je naveo da su redovni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo i pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje zbog čega su apelacioni navodi neosnovani.
V. Relevantni propisi
18. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Sl. glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 348. stav 1.
1)Obaveza prestaje ako se povjerilac i dužnik saglase da postojeću obavezu zamijene novom i ako nova obaveza ima različit predmet ili različit pravni osnov.
Član 349.
Prenov se ne pretpostavlja, te ako strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obavezu kada su stvarale novu, ranija obaveza ne prestaje već postoji i dalje pored nove.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 050790 13 Rev 2 od 6. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 27. marta 2014. godine, a apelacija je podnesena 23. aprila 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelanti pobijaju navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njihova prava iz člana II/3e),f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 8 Evrospke konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
a) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.(...)
26. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se predmetni postupak odnosio na pitanje ugovora o kupoprodaji i ortakluku i, s tim u vezi, prava na predaju u posjed, dakle na predmet građanskopravne prirode, te su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenljivi.
27. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog pogrešno utvrđene činjenice da su isplaćeni po osnovu ugovora o ortakluku i zbog, s tim u vezi, proizvoljno primijenjenog materijalnog prava kada je odbijen njihov tužbeni zahtjev preciziran u prethodnim tačkama ove odluke. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
28. Dakle, Ustavni sud se, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
29. Dovodeći u kontekst činjenice konkretnog predmeta sa relevantnim odredbama ZOO prezentovanim u prethodim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je sam apelant na glavnoj raspravi dao iskaz u kojem je naglasio da je na temelju zaključenog i notarski ovjerenog ugovora (koji, istina, nije prezentovan sudovima u toku postupka) apelantima pripao stan, preciziran u prethodnim tačkama ove odluke, i novčani iznos od 86.000,00 KM, umjesto ranije obaveze utvrđene Aneksom ugovora o ortakluku, odnosno umjesto spornog prostora. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je obrazloženje redovnih sudova da su zaključivanjem navedenog ugovora ispunjeni uslovi iz čl. 348 i 349 ZOO o prenovu (novaciji) ranije obaveze novom, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Naime, iz činjenica predmeta, kao što je već rečeno, jasno proizilazi da su se apelanti zaključivanjem novog ugovora sa prvotuženim saglasili sa promjenom obaveze koju je po osnovu Aneksa prethodnog ugovora imao prvotuženi u odnosu na apelante. Iz navedenog proizilazi da se saglašavanjem apelanata sa novim ugovorom ugasila ta ranija obaveza prvotuženog na predaju u posjed i u svojinu apelantima spornog prostora i na njeno mjesto je „stupila“ nova obaveza prvotuženog u vidu predaje u posjed i svojinu stana i preciziranog novčanog iznosa. Pri tome Ustavni sud smatra da činjenica da navedeni novčani iznos još nije isplaćen apelantima ne predstavlja prepreku za nastanak prenova, već da je to pitanje izvršenja obaveze od prvotuženog, a što nije bilo predmet konkretnog postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, kako je to obrazložio i Vrhovni sud. Zbog toga, Ustavni sud navode apelanata o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava smatra neosnovanim.
30. Osim toga, Ustavni sud smatra da je neosnovano pozivanje apelanata na neizvršenje odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 2348/05 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2348/05 od 29. septembra 2006. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) kao uzroka donošenja osporenih presuda. Naime, izvršenje navedene odluke nije predmet konkretnog spora, kako su konstatovali i redovni sudovi (s obzirom da su se apelanti i u toku predmetnog postupka pred redovnim sudovima pozivali na neizvršenje ove odluke), već se izvršenje te odluke može razmatrati u kontekstu pitanja neizvršenja predmetne odluke. Osim toga, predmet navedenog postupka kojim se Ustavni sud bavio u Odluci broj AP 2348/05 bilo je pitanje utvrđivanja posljednjeg faktičkog posjeda i korišćenja spornog prostora od apelanata i njegovog smetanja koje su, navodno, počinili tužilac i prvotuženi u kojem je Ustavni sud utvrdio kršenje prava na pravično suđenje apelanata i predmet vratio na ponovni postupak, jer redovni sudovi nisu dali zadovoljavajuće obrazloženje vezano za razloge prihvatanja ili neprihvatanja određenih dokaza u tom postupku. Takođe, Ustavni sud smatra da su neosnovana i pozivanja apelanata na ratna događanja, kao i upravni postupak koji je vodio tužilac vezano za uknjižbu predmetnog prostora s obzirom na to da ni ove tvrdnje, niti navedeni upravni postupak nisu bili predmet konkretnog spora.
31. Imajuću u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
32. Apelanti navode da im je, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava, prekršeno i pravo na imovinu i pravo na dom. S obzirom da je Ustavni sud u prethodnim tačkama utvrdio da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, jer činjenice nisu pogrešno utvrđene, niti je pravo proizvoljno primijenjeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja ni prava apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ni prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud primjećuje da apelanti, osim tvrdnje da im je pravo na dom prekršeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, ničim nisu doveli u kontekst kršenje ovog prava sa pravom na dom, niti kršenje prava na dom proizilazi iz bilo koje činjenice konkretnog predmeta.
VIII. Zaključak
33. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pravo kada su utvrdili da je saglašavanjem apelanata sa zaključivanjen novog ugovora sa provotuženim došlo do prenova stare obaveze.
34. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ni prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada apelanti kršenje ovih prava vezuju za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je utvrdio da ovih kršenja nije bilo, te kada apelanti ničim ne dovode u kontekst činjenice konkretnog predmeta sa pravom na dom.
35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman