Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2152/14 („Elta-kabel“ d.o.o. Doboj)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Miješanje u imovinu
- Propisano zakonom
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Javni interes
- Lišavanje imovine
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Upravni spor
- Porez
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2152/14
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2152/14, rješavajući apelaciju „Elta-kabela“ d.o.o. Doboj, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Elta-kabela“ d.o.o.
Doboj podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 003520 13 Uvp 2 od 24. januara 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 003520 10 2 od 6. septembra 2013. godine, Rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske - Odbor za rješavanje poreskih žalbi broj 06.05/II-450-1224/09 od 9. aprila 2010. godine i Rješenja Poreske uprave Ministarstva finansija Republike Srpske – Sektor za kontrolu istrage i obavještajne poslove – Odjeljenje za kontrolu velikih poreskih obveznika broj 06/1.01/0303/490- 16.86/09 od 13. oktobra 2009. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Elta-kabela“ d.o.o. Doboj podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 003520 13 Uvp 2 od 24. januara 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 003520 10 2 od 6. septembra 2013. godine, Rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske - Odbor za rješavanje poreskih žalbi broj 06.05/II-450-1224/09 od 9. aprila 2010. godine i Rješenja Poreske uprave Ministarstva finansija Republike Srpske – Sektor za kontrolu istrage i obavještajne poslove – Odjeljenje za kontrolu velikih poreskih obveznika broj 06/1.01/0303/490- 16.86/09 od 13. oktobra 2009. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Elta-kabel“ d.o.o. Doboj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojega zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 12. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 003520 13 Uvp 2 od 24. januara 2014. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 003520 10 U 2 od 6. septembra 2013. godine, Rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske - Odbor za rješavanje poreskih žalbi (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 06.05/II-450-1224/09 od 9. aprila 2010. godine i Rješenja Poreske uprave Ministarstva finansija Republike Srpske – Sektor za kontrolu istrage i obavještajne poslove – Odjeljenje za kontrolu velikih poreskih obveznika (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) broj 06/1.01/0303/490-16.86/09 od 13. oktobra 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Ministarstva i Poreske uprave zatraženo je 28. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Ministarstvo su dostavili odgovor na apelaciju u periodu od 11. do 14. oktobra 2016. godine, dok Poreska uprava nije dostavila odgovor u ostavljenom roku, koji je istekao 7. oktobra 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Poreske uprave broj 06/1.01/0303/490-16.86/09 od 13. oktobra 2009. godine naloženo je apelantu kao poreskom obvezniku da, radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju koje se odnose na obračun i neplaćanje poreza na promet proizvoda i poreza na dohodak, izvrši uplatu glavnog duga i kamata u iznosima i u roku kako je sve precizirano u izreci tog rješenja, uz upozorenje apelanta na posljedice neblagovremenog plaćanja. U obrazloženju rješenja Poreska uprava je navela da je rješenje utemeljeno na zapisniku o izvršenoj kontroli apelantovog poslovanja za period od 1. januara 2004. godine do 31. avgusta 2009. godine, i to po osnovu obaveze plaćanja akcize i poreza na promet proizvoda, plaćanja poreza na iznose isplaćenih dnevnica, kao i drugih poreskih obaveza u smislu odredaba člana 4 Zakona o Poreskoj upravi Republike Srpske (u daljnjem tekstu ZOPU). Takođe, navedeno je da iz navedenog zapisnika proizilazi da je apelant u periodu kontrole (od 1. januara 2004. godine do 31. avgusta 2009. godine) izvršio promet robe kupcima iz Bihaća i Tuzle bez obračuna poreza na promet proizvoda s tim da prilikom isporuke robe nisu bili ispunjeni uslovi za poresko oslobađanje u skladu sa odredbama člana 25 stav 1 tačka 1 Zakona o akcizama i porezu na promet. Naime, navedeno je da u času kontrole apelant nije raspolagao izjavama kupaca iz Bihaća i Tuzle da im roba isporučena od apelanta služi za dalju prodaju, koje je apelant morao pribaviti prije predaje robe kupcima ili ispostavljanja fakture, kako je propisano odredbama člana 28 stav 1 tačka 2 Zakona o akcizama i porezu na promet, a što u konačnici predstavlja uslov da bi apelant za isporučenu robu bio oslobođen plaćanja poreza u skladu sa odredbama člana 25 stav 1 tačka 1 Zakona o akcizama i porezu na promet.
6. U obrazloženju je dalje navedeno da za kontrolisani period (od 1. januara 2004. godine do 31. avgusta 2009. godine) putni nalozi za službena putovanja u Republici Srpskoj i u Crnoj Gori ne sadrže elemente propisane odredbama čl. 3, 4 i 7 Uredbe o izdacima za službena putovanja u zemlji i u inostranstvu (u daljnjem tekstu: Uredba), te da ni za jedno službeno putovanje u Crnu Goru ne postoji rješenje o upućivanju na službeni put, kako je propisano odredbama člana 4 stav 3 Uredbe. S obzirom na to da putni nalozi ne sadrže sve elemente propisane relevantnim odredbama Uredbe, Poreska uprava je zaključila da se u konkretnom slučaju ne može smatrati da je službeno putovanje stvarno i obavljeno, što sve ukazuje da isplaćeni iznosi dnevnica po osnovu takvih putnih naloga predstavljaju oporeziva lična primanja. S obzirom na utvrđene nepravilnosti u poslovanju apelanta, a radi njihovog otklanjanja, dati su nalozi iz dispozitiva rješenja.
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja od 13. oktobra 2009. godine, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 06.05/II-450-1224/09 od 9. aprila 2010. godine kojim je odbijena žalba kao neosnovana. Ministarstvo je zaključilo da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je apelantu utvrđena obaveza plaćanja poreza na promet proizvoda u skladu sa odredbama člana 28 stav 1 tačka 1 do 4 Zakona o akcizama i porezu na promet, kao i plaćanja poreza na iznose isplaćenih dnevnica, a sve za period od 1. januara 2004. godine do 31. avgusta 2009. godine, te da u cijelosti prihvata razloge iz osporenog rješenja.
8. Odlučujući u upravnom sporu po apelantovoj tužbi protiv rješenja Ministarstva od 9. aprila 2010. godine, Okružni sud je donio Presudu broj 11 0 U 003520 10 U 2 od 6. septembra 2013. godine kojom je odbijena apelantova tužba. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, istakao da iz predmetnog spisa i dokumentacije u prilogu proizilazi da u kontrolisanom periodu prometa robe između apelanta i kupaca iz Bihaća i Tuzle nisu bili ispunjeni uslovi za oslobađanje apelanta od obaveze plaćanja poreza na promet u smislu odredaba člana 25 stav 1 tačka 2 Zakona o akcizama i porezu na promet s obzirom na to da apelant prilikom izvršene kontrole nije raspolagao izjavama kupaca iz Bihaća i Tuzle da im roba služi za dalju prodaju, koje e je morao imati u svojoj evidenciji prije preuzimanja robe ili ispostavljanja fakture, kako je propisano odredbama člana 28 stav 1 tačka 2 Zakona o akcizama i porezu na promet. Budući da iz stanja u spisu jasno proizilazi da u pogledu kupaca iz Bihaća i Tuzle nisu bili ispunjeni svi uslovi propisani odredbom člana 28 stav 1 tač. 1 do 4 Zakona o akcizama i porezu na promet, Okružni sud je zaključio da su organi uprave pravilno postupili kada su, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o akcizama i porezu na promet, utvrdili apelantovu obavezu plaćanja poreza na ostvareni promet proizvoda u periodu od 1. januara do 31. avgusta 2009. godine, te da se stoga tužba u tom dijelu ukazuje kao neosnovana.
9. U pogledu naknada za službena putovanja i obaveznog sadržaja elemenata putnog naloga, Okružni sud je, takođe, zaključio da iz stanja spisa proizilazi da za kontrolisani period od 1. januara 2004. godine do 31. avgusta 2009. godine putni nalozi za službena putovanja u Republici Srpskoj i Crnoj Gori ne sadrže elemente propisane odredbama čl. 3, 4, 7 i 19 Uredbe zbog čega je, i po mišljenju tog suda, u suštini pravilan stav organa uprave da se ne može smatrati da su u kontrolisanom periodu službena putovanja obavljena. Pored toga, Okružni sud je ukazao da iz stanja spisa proizilazi da prilikom kontrole nisu predočena rješenja o službenim putovanjima u Republici Srpskoj i Crnoj Gori za kontrolisani period, koja se donese u skladu sa odredbama člana 4 stav 3 Uredbe. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je zaključio da su apelantovi navodi kojima ukazuje da je osporeno rješenje utemeljeno na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o akcizama i porezu na promet, kao i Uredbe u cijelosti neosnovani, te je odlučio kao u izreci presude.
10. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 6. septembra 2013. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 U 003520 13 Uvp 2 od 24. januara 2014. godine kojom je zahtjev odbijen kao neosnovan. Vrhovni sud je, ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u zahtjevu za preispitivanje, a imajući u vidu spise predmeta upravnog postupka i upravnog spora, u skladu sa odredbom člana 39 Zakona o upravnom sporu (u daljnjem tekstu: ZUS), zaključio da je tužba neosnovana. Naime, Vrhovni sud je u vezi s tim pojasnio da promet proizvoda za dalju prodaju bez obračunavanja poreza na promet predstavlja uslovno poresko oslobađanje u smislu odredaba člana 25 stav 1 tačka 1 Zakona o akcizama i porezu na promet i podrazumijeva da nema obaveze u pogledu obračuna i plaćanja poreza na promet samo ukoliko su kumulativno ispunjeni uslovi propisani odredbama člana 28 stav 1 tač. 1-4 Zakona o akcizama i porezu na promet. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 28 stav 1 tačka 2 jasno propisano da je prije preuzimanja robe ili ispostavljanja fakture prodavcu, pored drugih isprava, kupac dužan da dostavi narudžbenicu sa izjavom da mu roba služi za dalji promet (tačka 2). S tim u vezi, Vrhovni sud je pojasnio da posljedica ovakvog zakonskog određenja jeste da, ako u času obavljanja prometa bilo koji od ovih uslova iz člana 28 stav 1 tač. 1-4 Zakona o akcizama i porezu na promet nije ispunjen, radi se o oporezivom prihodu na promet proizvoda, koji u konkretnoj upravnoj stvari pada na teret apelanta s obzirom na to da je promet između apelanta i kupaca iz Bihaća i Tuzle već obavljen. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa jasno proizilazi da u času prometa, kao i u momentu vršenja inspekcijske kontrole nisu bili ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 28 stav 1 tačka 2 Zakona o akcizama i porezu na promet zbog nepostojanja izjava kupaca iz Bihaća i Tuzle da im roba kupljena od apelanta služi za dalju prodaju, a posebno imajući u vidu činjenicu da su određene izjave navedenih kupaca dostavljene tek u žalbenom postupku. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav iz obrazloženja pobijane presude Okružnog suda da ovako ostvaren promet robe između apelanta i kupaca iz Bihaća i Tuzle u kontrolisanom periodu predstavlja oporezivi dio prometa zbog čega se zahtjev u tom dijelu pokazuje kao neosnovan.
11. Vrhovni sud je nadalje naveo da su u pogledu službenog putovanja u zemlji i inostranstvu i obaveznog sadržaja putnog naloga relevantne odredbe člana 3 Uredbe (pojam izdatka za službeno putovanje), člana 4 (obavezni podaci putnog naloga, obavezno postojanje rješenja za put u inostranstvo), člana 7 (pojam dnevnice), te člana 19 Uredbe kojom se propisuje mogućnost akontativne isplate i priznavanje izdataka za službeno putovanje uz obračun troškova najkasnije u roku od sedam dana od obavljenog putovanja uz ovjeru izvještaja od ovlašćenog lica (stav 2). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da u nalogu za službena putovanja moraju biti navedeni elementi o upućivanju na službeni put, pravdanje računima za izdatke, opis puta, potpis korisnika i svi ostali propisani navedenim članovima Uredbe, te da se u tom slučaju može smatrati da je službeni put zaista izvršen i nastali stvarni troškovi obavljenog putovanja. Stoga, ukoliko putni nalog nije izdat sa sadržajem u skladu sa navedenim odredbama Uredbe, kao što je slučaj kod aplanta, Vrhovni sud je zaključio da se ne može smatrati da je službeno putovanje obavljeno. Ugovor o izgradnji mreže u Crnoj Gori, koji je apelant zaključio sa „Elta Montom“ Nikšić, a na koji se apelant poziva u zahtjevu, po mišljenju Vrhovnog suda, nije osnov za ocjenu da li se radi o ostvarenom službenom putovanju u Crnu Goru, već izdati nalozi za službena putovanja sa sadržajem koji je u skladu sa relevantnim odredbama Uredbe, te utvrđenje da li postoji rješenje o upućivanju na službeni put u tu zemlju (član 4 stav 3 Uredbe) kojeg u prilogu spisa nema. Stoga, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilna odluka Okružnog suda da naknade za službeno putovanje, koje su isplaćene suprotno odredbama Uredbe, ne spadaju pod lična primanja oslobođena od plaćanja poreza u smislu odredbe člana 7 stav 1 tačka ž) Zakona o porezu na dohodak. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da se apelantovi navodi i u ovom dijelu pokazuju neosnovanim.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelant navodi da se pobijane odluke temelje na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, navodeći da je naknadno tokom postupka dostavio izjave kupaca iz Tuzle i Bihaća koje nisu ocijenjene kao relevantan dokaz. Takođe, apelant smatra da je izgrađeni objekat u Crnoj Gori dokaz opravdanosti isplata za službena putovanja, te da nije potrebno izdavati rješenja o upućivanju na službeni put u inostranstvo. Takođe, smatra da, ako su isprave neuredno popunjene, mogao se izdati nalog za ispravku.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su apelantovi navodi potpuno neosnovani, jer je osporena presuda tog suda utemeljena u skladu s materijalnim zakonima, te predlaže da se apelacija odbaci kao nedopuštena, odnosno odbije kao neosnovana.
14. Okružni sud je prezentovao odlučenja osporenih odluka, te je sve apelacione prigovore ocijenio neosnovanim pozivajući se na razloge koje je sud dao u svojoj osporenoj presudi.
15. Ministarstvo je ukratko prezentovalo hronologiju predmetnog postupka, navodeći da je u postupku kontrole valjana dokumentacija jedini dokaz kojim apelant može dokazati svoje poslovanje, što, uostalom, obavezuju odredbe Zakona o akcizama i Uredbe o izdacima za službena putovanja u zemlji i inostranstvu. Smatra da su osporene odluke pravilne i zakonite, te da nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozivao uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
16. Zakon o akcizama i porezu na promet („Službeni glasnik RS“ br. 25/02-96/03) u relevantnom dijelu glasi:
Uslovna poreska oslobađanja Član 25.
Porez na promet proizvoda ne plaća se pod uslovima propisanim ovim zakonom u sledećim slučajevima:
1.prodaje proizvoda licu radi dalje prodaje.
( ) Član 28. stav 1. tačka 2.
Prodaju proizvoda, za svrhu iz člana 25. ovog zakona bez plaćanja poreza na promet, mogu vršiti pravna lica ili preduzetnici registrovani za obavljanje djelatnosti, te pravno lice koje je registrovano za uvoz, pod sljedećim uslovima: ( ) (2) da je kupac pre preuzimanja proizvoda, odnosno ispostavljanja fakture dao prodavcu pismenu izjavu da će proizvode koristiti isključivo za svrhu iz člana 25. ovog zakona.
17. Uredba o izdacima za službena putovanja u zemlji i inostranstvu („Službeni glasnik RS“ broj 124/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pod izdacima, u smislu ove uredbe, podrazumjevaju se izdaci za smještaj, ishranu i prevoz za lica radi obavljanja određenih službenih poslova i ostali izdaci vezani za službeno putovanje koji su navedeni u ovoj uredbi.
Član 4.
(1)Nalog za službeno putovanje izdaje ovlašteno lice.
(2)Nalog za službeno putovanje, pored rješenja na osnovu koga se izdaje, sadrži i:
a) ime i prezime lica koje putuje,
b) poslove koje obavlja,
v) cilj putovanja,
g) naziv mjesta u koje putuje,
d) naziv mjesta i države u koju putuje,
đ) dan polaska i povratka,
e) vrstu prevoza,
ž) način obračuna troškova (3) Rješenje se donosi samo za službena putovanja u inostranstvo.
Član 7.
Pod dnevnicom, u smislu ove uredbe, podrazumijeva se naknada troškova za ishranu u toku službenog putovavanja.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na pravično suđenje
20. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18 stav 3 tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član 18 stav 3 tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
21. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine, Evropska komisija za ljudska prava, X. protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine, i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304, te Plazonić protiv Hrvatske, presuda od 6. marta 2008. godine, tač. 65 i 66). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreskog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelant obavezan da izvrši uplatu poreza (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 187/10 od 25. aprila 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak, u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
22. Stoga, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
23. Budući da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava na djelotvorni pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, koje je akcesorne prirode, te se stoga ne može samostalno razmatrati, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizilazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u kontekst prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud, zbog istog razloga, apelantove navode o kršenju prava na djelotvorne pravne lijekove u vezi s pravom na pravično suđenje, takođe, smatra ratione materiae inkompatibilnim sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 003520 13 Uvp 2 od 24. januara 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. marta 2014. godine, a apelacija je podnesena 12. maja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant osporava navedene odluke organa uprave i Vrhovnog suda, tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 13 Evropske konvencije. Pravo na imovinu
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
29. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
30. Ustavni sud podsjeća na to da se pri razmatranju toga da li je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvi korak sastoji od razmatranja da li je apelant imao pravo koje se može tumačiti u smislu pojma „imovina“, koji potpada pod član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je odlukama koje su donijeli nadležni organi uprave u postupku kontrole obračuna i plaćanja javnih prihoda, koje je ispitao i Vrhovni sud, utvrđen razrez poreza na ime poreskog duga koji je apelant dužan platiti.
31. Iz navedenog proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj imovini, što potpada pod opseg člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
32. Zatim, Ustavni sud podsjeća na to da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga određenim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2 ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolisati korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo odnose se na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru opšteg načela izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, Serija A broj 52, stav 61).
33. Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i opšteg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano, nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uslove vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, takođe, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi, Evropski sud, Sunday Times, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A broj 30, stav 49, i Malone, presuda od 2. avgusta 1984. godine, Serija A broj 82, st. 67 i 68).
34. Shodno navedenom, Ustavni sud treba odgovoriti na to da li je u okolnostima konkretnog predmeta došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te ukoliko jeste, u sklopu kojeg od tri pravila iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti razmatrano. S tim u vezi, iako se apelant nije konkretno pozvao na neko od načela sadržanih u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu, koje se sastoji od lišavanja njegove imovine – novčanog iznosa, koji treba da plati po osnovu razrezanog poreza (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1847/11 od 17. jula 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
35. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati da li je lišavanje apelanta uživanja prava na imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenim odlukama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa načelom proporcionalnosti.
36. U odgovoru na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud ukazuje na stav da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizuje svoj pravni sistem, te da, s tim ciljem, ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionisao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi, Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, Serija A broj 6, stav 5).
37. Dovodeći u kontekst navedene stavove Evropskog suda sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da relevantne odredbe Zakona o poreskoj upravi, Zakona o akcizama i porezu na promet kao Uredbe nesporno predstaljaju ograničenja u ostvarivanju apelantovih prava u smislu da propisuju procedure za podnošenje poreske prijave i utvrđivanje poreske obaveze. Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizilazi da je apelant u kontrolisanom periodu (od 1. januara 2004. godine do 31. avgusta 2009. godine) vršio promet proizvoda za koji nisu bili ispunjeni uslovi - „za uslovno poresko oslobađanje“ shodno odredbama člana 25 stav 1 tačka 1 Zakona o akcizama i porezu na promet. Naime, Ustavni sud zapaža da u pogledu obaveze plaćanja poreza na promet proizvoda u času kontrole apelant nije raspolagao izjavama kupaca iz Bihaća i Tuzle da im roba kupljena od apelanta služi za dalju prodaju, kako je propisano odredbama člana 28 stav 1 tačka 2 Zakona o akcizama i porezu na promet, a što je, između ostalog, bio jedan od uslova za poresko oslobađanje u skladu sa odredbama člana 25 stav 1 tačka 1 Zakona o akcizama i porezu na promet. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je članom 25 stav 1 tač. 1 do 5 Zakona o akcizama i porezu na promet propisano u kojim slučajevima je dozvoljen promet proizvoda bez obaveze obračunavanja i plaćanja poreza na promet. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbom člana 28 stav 1 tač. 1 do 4 Zakona o akcizama i porezu na promet propisano pod kojim uslovima se može vršiti prodaja proizvoda bez plaćanja poreza na promet u smislu člana 25 Zakona o akcizama i porezu na promet, te da je, između ostalog, tačkom 2 člana 28 Zakona o akcizama propisano da je kupac prije preuzimanja robe ili ispostavljanja fakture dužan prodavcu da dostavi narudžbenicu sa izjavom da mu roba služi za dalji promet. Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizilazi da je nadležni organ u postupku kontrole utvrdio da nisu bili ispunjeni uslovi propisani odredbama člana 28 stav 1 tačka 2 Zakona o akcizama i porezu na promet u pogledu kupaca iz Bihaća i Tuzle, budući da iz osporenih odluka proizilazi da apelant u času kontrole nije raspolagao izjavama navedenih kupaca da im roba služi za dalju prodaju, a koje je apelant bio dužan da obezbijedi prije predaje robe kupcima ili ispostavljanja fakture, shodno odredbama člana 28 stav 1 tačka 2 Zakona o akcizama i porezu na promet. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizilazi da je apelantu utvrđena obaveza plaćanja poreza za ostvareni promet proizvoda sa kupcima iz Bihaća i Tuzle u kontrolisanom periodu, budući da ostvareni promet sa kupcima spada pod poresko oslobađanje u skladu sa odredbama člana 25 stav 1 tačka 1 Zakona o akcizama i porezu na promet.
38. Ustavni sud nadalje zapaža da iz osporenih odluka proizilazi da su organi uprave i redovni sudovi, pozivajući se na odredbe člana 3, 4 i 7 Uredbe, utvrdili da putni nalozi koje je apelant izdavao za službena putovanja u kontrolisanom periodu nisu izdati u skladu sa odredbama čl. 3, 4 i 7 Uredbe i da su, shodno navedenom, utvrdili da naknade za službena putovanja nisu isplaćene u skladu sa relevantnim odredbama Uredbe, te da ne potpadaju pod neoporezivi dio dohotka u smislu odredaba člana 7 stav 1 tačka ž) Zakona o porezu na dohodak.
39. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su osporene odluke donesene u skladu sa Zakonom o poreskoj upravi, Zakona o akcizama i porezu na promet i Uredbe o izdacima za službena putovanja. Pri tome Ustavni sud ukazuje i na to da su Zakon o poreskoj upravi, Zakona o akcizama i porezu na promet, Uredba, kao i Zakon o porezu na dohodak objavljeni u službenim glasilima, dakle, dostupni su građanima, te da na jasan i precizan način regulišu pitanja plaćanja poreza na promet proizvoda, kao i poreza na dohodak iz čega proizilazi da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno na osnovu zakona koji ispunjavaju standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, odnosno zakonitosti.
40. Odgovarajući na pitanje da li je lišavanje apelanta njegove imovine (obavezivanjem da plati porez na promet proizvoda i porez na dohodak) bilo u javnom interesu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da se Zakonom o poreskoj upravi i Zakonom o akcizama i porezu na promet, te Uredbom o izdacima za službena putovanja uvodi obaveza plaćanja i reguliše sistem plaćanja poreza, a porezi su osnovni prihodi svake države, te smatra da je pravilno i zakonito plaćanje poreza na promet proizvoda i usluga i poreza na dohodak od izuzetnog značaja za ekonomsku politiku države, te da je korekcija (razrez) poreza u postupcima kontrole legitiman cilj koji je u javnom interesu (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Hentrich protiv Francuske, presuda od 3. jula 1995. godine, Serija A broj 296-A, stav 39 i dalje). U konkretnom slučaju utvrđeno je da apelant nije obračunavao i plaćao porez na promet proizvoda i usluga i porez na dohodak od imovine i imovinskih prava zbog čega je u postupku koji je okončan sudskom odlukom obavezan na plaćanje poreza, u skladu s relevantnim odredbama Zakona o akcizama i porezu na promet i Uredbom. S obzirom na navedeno, proizilazi da miješanje u apelantovu imovinu služi zakonitom cilju u javnom interesu.
41. Dovodeći u vezu prethodne stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama, koje su u ovom slučaju osnov miješanja u apelantovu imovinu, javni interes koji se ogleda u dosljednom poštivanju poreske discipline i procedura propisanih relevantnim odredbama Zakona o poreskoj upravi, Zakonom o akcizama i porezu na promet i Uredbom preteže nad apelantovim pravom na imovinu, te da apelant, zbog nepoštivanja propisanih poreskih obaveza, ne snosi poseban i pretjeran teret. Naime, upravo je apelant kao poreski obveznik propustio da svoje ponašanje prilagodi relevantnim odredbama materijalnog prava i da plati porez za koji je nadležni organ u postupku kontrole utvrdio da nije plaćen.
42. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je, na osnovu činjenica utvrđenih u sprovedenom postupku pred nadležnim upravnim organima, utvrđeno da je odluka kojom je apelant obavezan da plati porez u skladu s relevantnim odredbama Zakona o akcizama i porezu na promet i Uredbe o izdacima za službena putovanja.
44. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka h) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman