Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-33/17 (I. V.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Testament
  • Ugovor o poklonu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-33/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-33/17, rješavajući apelaciju Ivane Vilotić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ivana Vilotić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 040722 14 Rev od 25. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivana Vilotić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Momir Radulović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 3. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 040722 14 Rev od 25. oktobra 2016. godine. U predmetnom parničnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev (i ostalih tužitelja) kojim je tražila da se utvrdi, između ostalog, da je ništav predmetni pismeni testament pred svjedocima koji je sačinio pokojni M. M. u advokatskoj kancelariji D. G., a kojim testamentom je isti ostavio u nasljedstvo svoje nekretnine (bliže opisna u izreci prvostepenog suda) prvotuženom (M. P.), te da se utvrdi da je ništav ugovor o poklonu koji je pokojni M. M. zaključio sa četvrtotuženim (M. P.), a kojim ugovorom je ovom tuženom poklonio nekretnine (bliže opisna u izreci prvostepenog suda).

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da kada se ima u vidu, da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke jasno proizlazi da je M. M. kao testator i kao poklonodavac, u vrijeme sačinjavanja navedenih pravnih poslova bio sposoban da shvati značaj svojih postupaka, Vrhovni sud je utvrdio, da je pravilan zaključak nižestepenih sudova, da apelantica i ostali tužioci ne mogu s uspjehom isticati zahtjev za utvrđenje ništavosti predmetnog testamenta i predmetnog ugovora o poklonu, navodeći da testator M. M. nije bio sposoban da sačini te pravne poslove, jer da je bio duševno bolestan. Naime, Vrhovni sud je konstatovao da se slijedom datih razloga ima uzeti, da apelantica i ostali tužitelji, shodno odredbama člana 7. i 123. Zakona o parničnom postupku ničim nisu dokazali da je pokojni M. M. u vrijeme sačinjavanja navedenih pravnih poslova bio duševno bolestan, odnosno da nije bio sposoban da shvati značaj svojih postupaka prilikom sačinjavanja navedenih pravnih poslova. Vrhovni sud je ukazao da se ovakav zaključak nižestepenih sudova ne dovodi u pitanje apelantičinim revizionim prigovorima, da vještak medicinske struke, prilikom sačinjavanja nalaza i mišljenja, nije imala u vidu medicinsku dokumentaciju za M. M. iz aprila 2010. godine, kada je isti imao moždani udar. Vrhovni sud je navedeno pojasnio da iz nalaza i mišljenja vještaka jasno proizlazi da je vještak medicinske struke, prilikom sačinjavanja nalaz i mišljenja, imala u vidu relevantnu medicinsku dokumentaciju, dakle, i medicinsku dokumentaciju za M. M. iz aprila 2010. godine, kada je isti imao moždani udar, na osnovu koje dokumentacije je cijenila da moždani udar nije imao posljedice na M. M. koje bi uticale na njegovu sposobnost da shvati značaj svojih postupaka prilikom zaključenja navedenih pravnih poslova.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz razloga što joj je onemogućeno da na pravilan način izvede dokaz putem medicinskog vještačenja duševnog zdravlja testatora, odnosno da vještak medicinske struke nije ima svu potrebnu medicinsku dokumentaciju iz koje se vidi da je testator prije sačinjavanja predmetnog testamenta i ugovora o poklonu doživio moždani udar.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantičinim navodima (kojima je ukazivala na to da je vještak medicinske struke sačinila nalaz i mišljenje na osnovu nepotpune medicinske dokumentacije), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-33/17 (I. V.) | Sudska praksa | Aktio